Vesti 
Grupa pisaca koja štiti Nikolaidisovo pravo da mašta o uništavanju RS i dizanju u vazduh srpskog državnog vrha okupila se oko političkih ideja
Srpska politička elita nije odustala od svojih hegemonističkih namera prema Crnoj Gori. Tako misli beogradski Forum pisaca, koji u "Proglasu javnosti" tu svoju tvrdnju "dokazuje" činjenicom da je beogradska "Politika" vest o "govoru mržnje" Andreja Nikolaidisa stavila na prvu stranu. Ta naslovna strana je ujedno bila i dokazom da se protiv Nikolaidisa u Srbiji vodi "hajka", da mu je "Politika" izrekla "fatvu" i da je u toku njegov "brutalni medijski linč".
Taj politički stav beogradskih pisaca, među kojim i smenjenog direktora Narodne biblioteke Srbije Sretena Ugričića, nezasluženo je u međuvremenu gurnut u stranu. Jasno je zašto ga pisci više ne pominju: ne uklapa im se u noviju tezu da su samo i isključivo pozivali javnost da do kraja pročita tekst Andreja Nikolaidisa, te da nisu branili Nikolaidisa zato što se sa njim politički slažu.
Njihova politička borba je, međutim, ono što ih vezuje daleko snažnije nego tobožnja odanost principu slobode govora. Pisci koji optužuju "Politiku" da selektivno citira tobož neshvaćenog i "nepročitanog" Nikolaidisa sami spadaju u ljude koji slobodu govora isključivo selektivno brane, odnosno samo onda kada su ugroženi njihovi politički istomišljenici. Znaju biti vrlo netolerantni prema svakom pokušaju satirizacije političkih krugova i stajališta koji im pašu, a sami rado pokreću hajke protiv političkih neistomišljenika, kojim često ne priznaju ni pravo da objavljuju svoja mišljenja u novinama poput "Politike", a kamoli pravo da obavljaju važne društvene poslove.
PROKIĆ O „NOVOSTIMA“ Nikolaidisov jezik mržnje u odnosu na Republiku Srpsku je u Forumu pisaca lepo primljen i branjen kao književna satira. No, pogledajmo kako stvari sa satirom stoje kada Hrvatsku satirizuje tamošnji srpski nedeljnik "Novosti". Nenad Prokić iz Foruma pisaca i Liberalno-demokratske partije nije onomad imao ni trunke razumevanja za prvu stranu "Novosti" s naslovom "Obadva, obadva su pala!". Čitalac će se setiti da je posredi bio pad dva hrvatska miga u jesen 2010, što su "Novosti" zabeležile podsećanjem na "Obadva, obadva su pala", trijumfalni uzvik hrvatskog vojnika kod Šibenika prilikom obaranja dva aviona Jugoslovenskog vazduhoplovstva u jesen 1991. godine. Taj uzvik je postao simbolom Domovinskog rata u Hrvatskoj. Glavni urednik srpskog nedeljnika je smenjen posle žestokih protesta vlasti i boraca za ljudska prava u Hrvatskoj a Hrvatski helsinški odbor je bio mišljenja da sloboda govora ne može biti opravdanje za taj "dubiozni" uređivački potez, tim pre što se "tjednik kojeg izdaje Srpsko narodno vijeće financira iz državnog proračuna", odnosno budžeta.
Evo kako je o tom slučaju 2010. govorio Nenad Prokić: "Odvratno je to napisati kad padnu dva aviona u državi u kojoj živiš. I to nakon svega što je bilo. Parafraza je sasvim neumesna... Očigledno je da mnogi nisu naučili ništa iz sopstvenih teških grešaka... Čemu takva bljuvotina uopšte služi? Ništarija zna da je ništarija, pa okuplja ništarije oko sebe, kako bi i svet pretvorio u ništariju... Kad čopor laje, ne prepoznajete pojedine džukce – zato je važno prepoznati prvog lajavca, kako se ne bi posle izvukao u gomili... Jedino što je pozitivno u toj bljuvotini je da je naslovna strana srpskog glasila u Hrvatskoj ispisana hrvatskim pravopisom''.
Ni reči o slobodi govora i pravu na drugačije mišljenje, a kamoli o tome da urednik ili funkcioner ima pravo da slobodno misli i kada platu prima iz hrvatskog državnog budžeta.
Nema, naravno, ničeg spornog u političkom angažovanju javnih intelektualaca u Srbiji. To je angažovanje društvu i potrebno i poželjno. Nije, međutim, od koristi prikrivanje prirode tog angažmana. S pravom smo se, kao ketmanima, rugali ljudima koji su krsne slave slavili i u crkvi sveće palili krišom kako se to ne bi saznalo u njihovoj osnovnoj organizaciji Saveza komunista, onoj u kojoj je oficijelna religija bio ateizam, a koju su se učlanili bez uverenja, samo zato da bi mogli da napreduju u karijeri. To nije bio način da se čovek iznutra bori za humanije društvo, liberalne ili hrišćanske ideale, to je bio karijerizam. Disidenti su našli bolji način, ali oni su bili ljudi koji su se borili za ljudska prava svih (sa akcentom na ovo "svih", posebno u multietničkim sredinama), koji su lično bili nezainteresovani za političke karijere i nepotkupljivi u odnosima sa vladarima.
STVARANJE ČUDOVIŠTA Bivši direktor Narodne biblioteke Srbije kaže da mu je žao što će sada, kada je smenjen, biti manje delotvoran u borbi za slobodu govora i uverenja: da je ostao na funkciji, veli, mogao bi za tu slobodu da se bori sa više uspeha, sa moćnijeg položaja.
Borba za slobodu govora je plemenita stvar, koja katkad iziskuje da za nju čovek ponešto rizikuje i da se za nju nešto i žrtvuje. Borba protiv srpske hegemonije može takođe biti plemenita, za početak tamo gde je srpska hegemonija na delu, tamo gde ugrožava druge. Doima se, ipak, manje plemenitom tamo gde su Srbi pre ugroženi nego hegemonisti.
Grupa pisaca koja štiti Nikolaidisovo pravo da slobodno, javno i iz državne ustanove u Podgorici mašta o nasilnom uništavanju Republike Srpske i dizanju u vazduh srpskog državnog vrha i verskih poglavara, okupila se oko nekoliko političkih ideja. Niko ne tvrdi da je Nikolaidisova maštarija jedna od tih ideja. Ali neki se metod u tome svemu da razabrati: Vojislav Koštunica je bio novi Milošević, da bi Boris Tadić brzo postao novi Koštunica, što je drugi način da se kaže da se pripremi Dragan Đilas i da je praktično svaka borba za bilo kako shvaćen nacionalni interes, brz put da se postane političko čudovište u očima članova Foruma. Pri čemu se, kod nekih članova, kao lajtmotiv pojavljuje to da Srbija nije dovoljno poražena, te da će biti "denacifikovana" tek kad se sa porazom do kraja pomiri...
U međuvremenu, tako ni u službenom Zagrebu više ne govore. Vesna Pusić jeste nedavno poručila da će ova generacija srpskih lidera politički morati da plati greške Slobodana Miloševića, ali njen diskurs nije imao ničeg esencijalističkog. Nije tu bilo likovanja niti insinuacija o kolektivnoj krivici, a nisu padale ni optužbe za velikosrpski hegemonizam.
( 46 ocena )
