Novi Standard

Ideja da se ima Republika Srpska je ideja da budemo građani, ali da ne zaboravimo ko smo. Utoliko je ta tekovina vrlo značajna i mora da opstane. Inače, tih milion i trista-četiristo hiljada ljudi izgubiće identitet vrlo brzo i lako


Najviše volim da živim u multietničkim gradovima. Beograd je objektivno multietnički grad. Za vrijeme ovog rata imao je više zaljubljenika u Tuđmana nego što je Tuđman imao pristalica u Osijeku, tako da, kad govorimo o kosmopolitskom gradu, eto ga.

Ovo je rekao u intervjuu za "Glas Srpske" proslavljeni srpski režiser Emir Kusturica, koji je u nedjelju, zajedno sa Dr Neletom Karajlićem i ostalim članovima „No Smoking Orchestra“, opdržao izuzetan koncert pred banjalučkom publikom. 

Koliko je Sarajevo zadržalo obilježja multietničkog grada?

- Želio bih da Sarajevo bude multietnički grad, ali da ne bude kao što mi je jedan čovjek u Visokom rekao za Maju (Kusturičina supruga op.a.), koja je srpsko-hrvatsko dijete: „Nije važno koje je vjere, važno je da je muslimanka“. Kako može multietnički grad da bude nešto gdje je ostalo onih nekoliko dimljenih Srba, staraca i starica, gdje muslimani glume da žive u multietničkom gradu. Znate kako se najbolje pogrebno preduzeće preziva? Kad-tad! Tako je i taj multietnički grad jedna kad-tad ideja.

Vaši stavovi, okrenutost pravoslavlju i opredjeljenje da živite u Srbiji izazivaju gnjev u Sarajevu? Smeta li Vam to?

- Ma baš me briga za Sarajevo. Čovjek ide tamo gdje ga vole i koga on voli. Kad te ne vole, ne ideš tamo da te ne bi neko pljunuo, pogodio kamenom zato što drugačije misliš. Zanimljivo je to iz više razloga. Kad u Njujorku čovjek koji je bio protestant postane budista, a isti je čovjek ovi su svi srećni jer je nekog Boga našao, a ovdje je to sporno: "Dobar je on, pametan, ali što će mu to pravoslavlje". Mislim da je tu sporna tačka. To govori o njima, a ne o meni. Ja nemam potrebu ni da ih vidim niti imam bilo kakvu potrebu da se mjerim time. Izuzev prijatelja koje viđam svakako.

Kako doživljavate Republiku Srpsku?

- Doživljavam je kao jednu vrlo značajnu pobjedu. Prvi put je to u stvari s ove strane Drine, jedna autonomija koju Srbi imaju. U tom razlazu stare Jugoslavije, gdje je BiH predstavljala malu Jugoslaviju, vrlo je teško vjerovati da se u skladu može živjeti i raditi onako kako je bilo. Toliko je zapravo ideja da se ima Republika Srpska ideja da budemo građani, ali da ne zaboravimo ko smo. Ova druga ideja je da zaboravimo ko smo, ali da ne budemo Srbi. Utoliko to je ta tekovina vrlo značajna i ona mora da opstane. Inače, tih milion i tristo-četiristo hiljada ljudi izgubiće identitet vrlo brzo i lako.

Mogli ste da živite bilo gdje na svijetu. Zašto ste izabrali Srbiju?

- Živim u svom gradu čiji sam ja gradonačelnik. Morao sam da napravim svoj grad. Fali mi još škola, imam obdanište, kino i vodim računa da u mom gradu važi multietnički recept: „Nije važno koje si vjere, važno je da si Srbin“. Šalim se, ali ima nečega u tome.

Šta je ono što nosite u Vašem emocionalnom prtljagu, budući da ste često mijenjali gradove od Sarajeva, Njujorka, Pariza, Beograda do Mokre Gore?

- Nosim razne traume i razne divote. Ali pošto sam ja, u stvari, čovjek čija je dinamička struktura ličnosti uspostavljena krajnje ekstenzivno, ja sam stalno u pokretu i stalno nešto činim, tako da sa mnom nije lako. Koja god je formula života, da li je grad, da li nije grad, on bi bio zapravo napravljen. Ja sam u tom životu u kojem sam živio u Njujorku, u Parizu, u Beogradu, na kraju završio u prirodi.

Da li Mokra Gora i priroda u kojoj sve više vremena provodite oslikava Vašu prirodu?

- Mislim da je grad dobrim dijelom ponižavajuća stvar za život, a još i kad nije multietnički, onda je stvarno ponižavajući. Moj grad je to. Zato sam i rekao da sam ja dizajnirao svoje okruženje. Nije preostalo ništa drugo nego da upotrebim svoju sposobnost da, kao i mnogim drugim stvarima u životu, gradovima i ljudima dodajem ono što im nedostaje.

Koliko je na ovim prostorima izražen problem identiteta?

- U ovoj fazi razvoja jako je važno da svi imaju identitet i da svi budu građani. U Sarajevu hoće preko noći da naprave građane od nekoga ko je niko. Kako možeš postati građanin ako si niko. To je njihova ideja. Ili da se desi, recimo, majorizacija. Mislim da to nije moguće. Sarajevo je prije rata bilo multietničko. Mi smo partijama koje su to podrazumijevale pokušavali da to zaštitimo, a onda se pokazalo da ne može. Sada se vidi da ne može, a moja želja je da bude opet.

Da li su pokidane veze srpske elite?

- Srpski intelektualci, kao sve elite, ovdje pojedinačno djeluju. Ali ne možemo reći da je srpska elita, kao i sve druge, našla jezik i komunikaciju jedna između druge i to je bio jedan od preduslova za ove ratove. S tim što su ratove, moramo priznati, pripremile obavještajne službe. Međutim, da su elite bile spremnije, teško bi one održale to. Ali ako bismo koga mogli da krivimo za odsustvo komunikacije, to su sigurno te elite. Kad je riječ o srpskim intelektualcima pojedinačno, imamo velike i ozbiljne ljude, ali nemamo taj harmonizovani i jedinstveni korpus koji djeluje ne u odnosu na druge, nego mi ne djelujemo ni zajednički u odnosu na nas. Tu je rad obavještajnih službi koje to razjedinjuju za male pare i čine veliko zlo.

Koliko je paradoksalnost u filmovima prenesena iz Vašeg života?

- U jednom periodu mogao sam da biram između toga da postanem nacionalni heroj u sredini gdje sam rođen ili da budem omražen kod jednog dijela svijeta koji je želio da čuje od mene ključnu rečenicu da je Milošević fašista i gad, a koju ja nikad nisam izgovorio. Za mene je ipak najznačajnije što sam tih godina pravio filmove koji me brane i uspostavljaju preciznu sliku svijeta koju sam gradio. Moja legitimacija na Zapadu nije "Sjećaš li se, Doli Bel", kao moj najintimniji i najiskreniji film, već "Undergraund". "Undergraund" je tačka u kojoj se presijecaju moje istorijske, psihološke i umjetničke ideje i koji je u Americi, za razliku od Beograda, dobio kritike koje nemam smjelosti da citiram. To navodi na pomisao o paradoksalnosti mog života koji postaje predmet i mojih filmova, pa se moja lična priča može posmatrati u raznim paradoksima prepunim neočekivanih obrta.

Odakle potreba za miješanjem fikcije i stvarnosti u Vašim filmovima?

- Zato što je to od početka bila jedna ideja kako da se nađe mistična formula, pošto umjetnost bez mistike ne postoji. A onda je ta fikcija u stvari taj mistični element o onome što sam ja radio. Već u početku, u mojim školskim filmovima, je bilo pokušaja da se to primijeni. Film svakako jeste fikcija, međutim, on je pod udarom televizije, onoga što je automatski realizam koji nema ništa tajanstveno i ništa lijepo. Onda je moj bijeg u fikciju bio zapravo uspostavljanje estetike koja zapravo eksponira tajnu kao osnovnu karakteristiku umjetnosti fizičkog života.

Kako danas vidite Holivud?

- Nikada čovjek ništa nije bolje izmislio od Holivuda. Holivud je Meka i Medina. Holivud je suncem okupani grad u kome su bečki Jevreji stigli bježeći od nacista i ustanovili veliku fabriku koja je bila centralno mjesto umjetnosti i realizma 20. vijeka pretvarajući se u mašinu koja završava ideje o filmu. To se desilo kada je jedna video-igrica izašla i u 24 časa napravila 370 miliona dolara. To je dakle bila fabrika snova koja je pratila američki san kada je on bio realan i kada je postojao, odnosno kada je taj idealistički recept viđenja života upravo bio u Holivudu. To je trajalo negdje do šezdesetih-sedamdesetih, a onda se pretvorilo u fabriku koja nema ništa privlačno, bar za mene.

Koliko Vas opterećuju neprijatnosti koje često doživljavate zbog Vaših stavova?

- Nije se lako pomiriti s tim da vas ne vole svi, ali je sigurno lakše kad shvatite da je ljubav opšte prakse predvorje prostitucije. Ni u Parizu nisam mnogo bolje prolazio nego ovdje zato što je moja priroda takva. Jedinac sam, neko ko je dovoljno razmažen da radi samo ono što želi, a anarhičnost sarajevske sredine čak je i Ivi Andriću skidala nivo slave. Kao što moja priroda nije mogla da se pomiri s tim, tako mi ni u Parizu ili Njujorku nije odgovaralo da idem na partije gdje se sreću slavni i poznati. Želio sam samo da proizvodim neku vrstu uzbuđenja, da budem voljen, a usput sam izražavao odnos prema svom okruženju, što mi je često donosilo razne neprijatnosti.



Film "Na Drini ćuprija"

Sa Emirom Kusturicom u Banaluci je razgovarao premijer RS Milorad Dodik o snimanju filma "Na Drini ćuprija" na području Višegrada. Kusturica je rekao da će u okolini višegradskog mosta biti izgrađen kameni grad, gde će biti sniman film koji će oživeti tri veka zadužbine Mehmed-paše Sokolovića. 

„Izgradnja grada trebalo bi da bude završena za tri-četiri godine, a samo snimanje filma moglo bi da bude završeno za godinu“, rekao je Kusturica.

Dodik je rekao da će Vlada RS obezbediti logistiku za izgradnju kamenog grada u blizini višegradskog mosta.

- To će svakako doprineti turističko-kulturnoj afirmaciji Višegrada, a očekujemo da bi tu lokaciju, zajedno sa Drvengradom na Mokroj Gori, godišnje trebalo da posjećuje sto hiljada ljudi“, naveo je Dodik.

Izvor Glas Srpske, Banja Luka

( 7 ocena )