Novi Standard

Predsednik Srpske nije smeo dozvoliti sebi raspravu o državnoj politici sa šefom minorne i ekstremističke stranke, koji ima i krajnje lošu ličnu reputaciju

Na nedavni TV-spektakl u Beogradu niko nije ostao ravnodušan. Obožavatelji lika i dela Čede Jovanovića (Avaz, e-novine, Sonja Biserko, itd.) pokazali su kako izgleda selektivna percepcija, tj. kad se čuje a ne sluša, vidi a ne gleda. Sa druge strane, smatra se (opravdano, rekao bih) da je Dodik održao lekciju ne samo rodomrzačkoj perjanici Srbije već i samim vlastima, od kojih se niko nije usudio da digne glas na klevete samoproglašenog liberaldemokrate. Možda zato što iza njega stoji Ambasada (zna se čija) kojoj i oni podnose raport.

Gledano iz te perspektive, primamljiv je zaključak da je ovo „sučeljavanje epskih razmera“ u stvari bilo „genijalna“ ideja (kako veli Nevenko Škrbić, na primer). Gost-komentator Srbo međutim, smatra da je Dodik pojavom u Beogradu napravio grešku:

Dodik protiv Jovanovića: Pod čijim uslovima?

Milorad Dodik ima svojih mana. Efektivna i agresivna odbrana prava Srpske na postojanje izvan dominacije fundamentalističkog Sarajeva, međutim, nije jedna od njih. Kao predsjednik Srpske, on čvrsto podržava njene istorijske tekovine, unazad do samih početaka, i to ne samo u pogledu odluka koji je on lično donosio i sprovodio u okviru svojih mandata. On takođe čvrsto stoji iza neotuđivog prava srpskog naroda u BiH na nezavisno opredjeljenje o svom političkom statusu. Tako i treba.

Međutim, napravio je grešku. Neznatnu, ali ipak grešku, bar u marketinškom pogledu. Postupio je potpuno neprimjereno svojim državničkim nadležnostima kad je pošao u Beograd da raspravlja o temama važnim za državnu politiku Srpske sa marginalnim beogradskim političarem koji je uvrijedio njega i bosanske Srbe. Čedomir Jovanović je bio u prednosti prije nego što je rasprava i počela.

Za Jovanovića, koji je bahato, ali nimalo iznenađujuće, nazvao Srpsku „genocidnom tvorevinom“ nekoliko dana ranije, ova utakmica je bila skoro pa dobijena unaprijed. Ne zato što je mislio da je dobije argumentima – ja od njega i ne čuh smislenih argumenata ili iznošenja činjenica tokom čitave rasprave – nego zato što je on, vođa jedne stranke koja jedva da ima dovoljno podrške naroda da pređe skupštinski prag (što LDP čini nerelevantnom), uspio da se izjednači sa izabranim predsjednikom Srpske, koji je, nažalost, zagrizao mamac. Milorad Dodik nema obavezu da ide u Beograd da dokazuje ikome išta, sem možda srpskom patrijarhu, a kamoli da ponižava i sebe i svoju funkciju odgovarajući na Jovanovićeve provokacije idući mu na noge.

Neću da ulazim u Jovanovićeve razloge za davanje onakve izjave, koja je uostalom samo potvrdila njegov status političkog otpadnika, kakvim ga smatra velika većina birača u Srbiji. Optužbe tipa „strani plaćenik“, koje mu se često upućuju, nikad nisu dobile više na težini nego poslije ovog napada na bosanske Srbe. Možda je to samo bila izborna taktika. Ili je to bio samo jedan udarac upućen u sklopu šire propagandne ofanzive protiv Srpske. U svakom slučaju, bilo je to naglo pojačanje radarskog signala Jovanovićevog generalno dosljednog anti-srpskog tona, uvijenog u srbijanstvo samonametnutog kompleksa niže vrijednosti, koje skoro niko u Srbiji ne cijeni i ne prati. Ovaj napad na Srpsku, koji Jovanović nije bio ni voljan ni sposoban da na adekvatan način opravda pred javnošću, je bio preoštar i rekao bih neobičan, čak i ako je došao iz tako prepoznatljivo zlonamjernog izvora. Ali baš ta prepoznatljiva zlonamjernost izvora probudila je u meni zlokobni osjećaj da ovaj napad Jovanovića na bosanske Srbe nije mogao biti samo sporadičan ispad.

Gledao sam raspravu. Da, bila je to rasprava, iako je Dodik započeo tvrdeći da nije došao da se raspravlja. Zašto ste onda došli, predsjedniče? Zar niste predvidjeli da će Jovanovićeva provokativna retorika, poduprta samo agresivnim stavom, da vas uzdrma? Bio sam zaprepašten od samog početka moderatorkinim naporom ka podrivanju Dodikovog položaja nepotrebnim, znači proračunatim, pokušajem da objasni i opravda kontekst u kojem je Jovanovićev klevetnički napad na bosanske Srbe i njihovo istorijsko iskustvo izveden. Odužila je uvod, braneći klevetnika i uporno nastojeći da pokaže da su Jovanovićeve riječi izvađene iz konteksta, iako je bilo sasvim jasno da je njegova izjava ostajala ista i unutar konteksta u kojem je izgovorena i da njena suština nije bila promijenjena širom idejom poruke. On je rekao, nedvosmisleno, da je Srpska izgrađena na genocidu, ne uslovljavajući ovu suštinu kvalifikacije ostatkom poruke, ne suprotstavljajući joj ništa i ne ostavljajući prostor za dvojaka tumačenja. Iako jeste važno posmatrati slične izjave u širem kontekstu, širi kontekst Jovanovićeve poruke glavnom odboru svoje stranke ničim nije mijenjao značenje kontroverzne srži te poruke. Kontroverzna je, dodao bih, samo zato što je uzbudila strasti, a ne zato što ima razloga da se sumnja u neistinu i zlonamjernost izgovorenog. Da budem pošten prema Jovanoviću, on i nije igrao na kartu vađenja rečenice iz konteksta. Bilo kako bilo, ton ovog događaja u organizaciji Tanjuga je bio antidodikovski od samog početka. I pojačan ton Jovanovićevog mikrofona u poređenju sa Dodikovim govori o nezavidnom položaju u koji je Dodik sam sebe doveo.

Dodik, na trenutke vidljivo nervozan, sljedeću grešku je načinio pokušavajući da raspravlja sa Jovanovićem argumentima - mada ovaj svoje stavove nije ni argumentisao, oslanjajući se na klišee amanpurskog porijekla i na niz anti-srpskih propagadnih parola na kojim bi mu zavidio i Mustafa Cerić. Dodik je upao u zamku, spuštajući se na Jovanovićev galamdžijski nivo. Pokušavao je da opovrgne Jovanovićeve diskvalifikacije, zasnovane na ispraznim predrasudama, posezanjem za činjenicama i osnovanim tvrdnjama koje je Jovanović odbijao kao beznačajne ili perfidno izokretao u besmislene. Jasna retorička razlika se ispoljila između njih dvojice: Jovanovićeva sklonost ka ismijavanju oslanjanja na sebične nacionalne interese kao političke motivacije je naoko nadglasala Dodikovo insistiranje, pomalo nespretno, na očiglednosti tog interesa, što je prirodno svojstveno svakom pragmatičnom vođi naroda.

Iako je pobio sve Jovanovićeve insinuacije, jednu za drugom, posežući za činjenicama i logičkim zaključcima, Dodik je na trenutke gubio strpljenje sa Jovanovićevim agresivnim nastojanjem na površnim stavovima i plitkim argumentima suočenim sa tako ubjedljivim činjenicama. Uprkos unaprijed određenim pozicijama opisanim na početku, jasno je ko je dobio ovu raspravu: niko. Rasprava je bila nekorektna u startu, ne zbog Jovanovićeve nadmoći u bilo kom pogledu, nego zato što je Dodik izabrani vođa čije je političko djelovanje podložno kritikama i preispitivanju, jer je transparentno i jer je predmet prirodnog pozivanja na odgovornost u duhu funkcije na koju ga je narod izabrao. Jovanović, s druge strane, nema taj teret i može da mlati po Dodiku i bosanskim Srbima bez posljedica i odgovornosti prema javnosti.

Zbog ovoga me je Dodikov dolazak u Beograd potpuno zbunio. Nema sumnje da su činjenice u ovom raspravi na strani bosanskih Srba i da ih je Dodik predstavio na način kojim bi pridobio razumnog i nezlonamjernog protivnika, ali je trebalo da pošalje Stašu Kotarca da se rve sa besmislenošću Jovanovićevih ujeda, ako je uopšte htio da se time bavi. Milorad Dodik i Srpska nemaju šta dokazivati Čedi Jovanoviću i njegovoj vrsti Srba. Ne samo to, nego predsjednik Srpske nije smio dozvoliti sebi raspravu o državnoj politici sa šefom minorne i ekstremističke političke stranke u Srbiji, koji usto ima i krajnje lošu ličnu reputaciju.

Pravi odgovor bi, u stvari, bio poziv Jovanoviću da dođe u Banju Luku i raspravlja sa Kotarcem, Dragom Kalabićem ili - najadekvatnije - sa Milankom Mihajlicom. Ako odbije i nastupi sa nekim šupljim izgovorom, bio bi viđen kao kukavica koja ne stoji iza svojih riječi. Dodik je, s druge strane, pokazao da se ne plaši izazova, ali ipak nije bilo mudro pristati na ovakvu sprdnju. Ova rasprava mu uopšte nije trebala, osim ako nije htio malo da pokaže zube (iako se nije baš proslavio u tome). Srbima koji slijede Jovanovića neće mišljenje promijeniti Dodik, jer ga oni svakako ne razlikuju mnogo od Radovana Karadžića. Većina Srba ne smatra Jovanovićev verbalni proliv ozbiljnom političkom linijom i nema razumnog Srbina koji bi odjednom povjerovao Jovanoviću na riječ da Srpska jeste to što on kaže da jeste. Takođe sumnjam da je u pitanju bila neka namještaljka platforme Dodiku koja je poslužila da on javno odbije napade na Srpsku i da ponovi svoj stav prema događajima vezanim za Srebrenicu, jer je izgledalo se on daleko nelagodnije osjećao u Tanjugovoj stolici nego njegov protivnik.

Kao što rekoh, zbunjen sam i vjerovatno će morati da prođe neko vrijeme, i da u javnost izađu dodatne informacije, da bih razumio razloge Dodikovog spuštanja na nivo Čedomira Jovanovića. Srpska je stvarnost i - iako je odbrana njenog postojanja i njenih istorijskih tekovina od neprestanih napada od neprocjenjive važnosti i zadatak svakog razumnog Srbina - ja ne mislim da je njen predsjednik sebi učinio uslugu pridajući politički značaj nekom Čedi Jovanoviću.

Ova rasprava je drugi po veličini politički uspjeh u Jovanovićevoj karijeri - samo zbog činjenice da je u njoj bio učesnik.

Izvor Sivi Soko, 02. 02. 2012.