Veselinov i Drašković vaskrsnuti su samo da bi umiranje Srbije pod Tadićem izgledalo kao jedino moguće i jedino poželjno
Nema milosti prema Srbiji, iz čije otvorene rane, evo, stoleće će, neprestano kaplju krv i sukrvica po Evropi i Balkanu. Ali da nema milosti i da Srbija mora umreti („Serbien muss sterbien“) danas, sto godina kasnije, ne izvikuje se više tako glasno – nema potrebe – ni u bečkim periferijskim gasthausima ni na dvoru Vilhelma Drugog. Na tom krvavom tragu danas plazi klasa domaćih kapoa – o Srbima je dakle reč – koja, što više urla tu bezumnu rasističku parolu, kojom je počeo i završio se prošli vek u Evropi, to se dublje upisuje u red jedne Nove Ljudskosti, to u samoj Srbiji ima veću društvenu prohodnost, to je njen ugled nesporniji. I, bez obzira da li tu mantru izvikuje najkrvaviji živi Srbin Jovo Kapičić, najveći konvertit Vuk Drašković ili dete iz pakla Čedomir Jovanović, to urlanje o Srbiji koja mora umreti da bi živeo svet toliko je žrtveno, toliko plemenito i lekovito, da je cela jedna klasa slepih Srba progledala, kljasti su prohodali, i nije ostalo nijedne prljave biografije, nijednog kriminala i krvi na rukama koji, samo kad su uzviknuli da Srbija mora umreti, nije pogledao i oprostio Onaj jedini koji može da oprosti.
Da, Srbija mora umreti, izvikuje danas Dragan Veselinov – neki bi voleli da ga predstave kao ministra iz prve srpske demokratske vlade – preporučujući se na sesiji nekakvog fantoma po imenu Vojvođanski klub. On je dobrovoljac koji će zapaliti nešto što sa plemenite distance možda i liči na baklju – samo one dovoljno blizu vatri neće imati ko da čuje kad kažu da je reč o zapaljenoj kući. On će u javni prostor uneti reč o referendumu za „Vojvodinu Republiku“, pun poverenja da će on i njegovi palikuće ove sezone biti Mode-Herstlleri i da ćemo već naći načina da dobro zapamtimo i njegov Klub i njegovu Reč. Jer to nije bilo kakva reč, to je Reč sa magijskom snagom koja ima da nas uveri da je više ne izgovara ministar čiju je kratku i sjajnu karijeru nakratko prekinula građanska smrt, nastupila na jednom pešačkom prelazu u centru Beograda, na kome je njegov vozač, žureći da isporuči ovog kapitalnog primerka loze Veselinovih u vladu, prošao kroz crveno svetlo donoseći stvarnu smrt 32-godišnjoj Katarini Marić. Zašto bi neko posle te tolike Reči sumnjao da je moguć povratak iz moralnog ništavila čoveku koji je pred sudom lagao kako je vozač službenog „pajera“ prošao kroz zeleno svetlo? Zašto bi neko u zemlji gde su svi gresi smrtni, a sve indulgencije političke verovao da je nemoguć povratak iz građanske smrti nekome ko je tako uzvišeno sledio onaj stogodišnji trag krvi saopštavajući gradu i svetu da je vreme da Vojvodina na referendumu postane republika.
ETO ČOVEKA! Reč ovog skoro zaboravljenog lažnog svedoka – koji, uzgred, za lažno svedočenje nije odgovarao jer lažno svedočenje u Novoj Ljudskosti nije greh – sa B92 je za svega nekoliko sati obišla Srbiju. I nikome, ali nikome od onih koji su preneli tu vest kao nešto na šta se predugo čekalo nije palo na pamet da pita šta je Veselinovljev kredibilitet da predlaže bilo šta, šta uopšte može da bude njegova Reč koja bi trebalo da se čuje osim molbe za oproštaj od majke Katarine Marić. Ne, Reč se Srbijom širila kao kuga po Sremu. Zašto?
Eto čoveka? Eto ideje koja će rešiti bar neki naš problem? Eto ga, da smo ga slušali, ne bi danas trošili pare na semafore na svakoj raskrsnici, ne bi bilo toliko nezaposlenih u Srbiji da je svako od nas zbrisao svoju Katarinu Marić na pešačkom prelazu? Ili se Reč širila zato što je Vojvođanski klub drugo ime za 36 mudraca, kadrih da reše sve što danas muči Srbiju, i sa, a posebno bez „Republike Vojvodine“?
Hajde da se uozbiljimo i zamislimo sledeću situaciju. Da je, recimo, Veselinov, sve sa Vojvođanskim klubom i – hajde i to – bez Katarine Marić na duši, izgovorio da Vojvodini treba oduzeti autonomiju, raspustiti njenu vladu i parlament a predstavništvo u Briselu pretvoriti u kancelariju Fidelinke, koja će dobiti priliku da u prestonici EU traži svoju pravdu – da li bi to bila vest dana, i to istog onog dana obeleženog smrću prof. Mihaila Đurića, jednog od najčasnijih Srba našeg vremena? Da je Veselinov tražio nešto na korist Srbiji i svom narodu, da li bi to uopšte bila vest? Da li bi iko to u toj istoj Srbiji objavio? Ili bi se tada, ako bi i objavili, svi setili Katarine Marić, jednako kao što su je za ovu priliku svi zaboravili.
I tu dolazimo na pravu temu. Da li bi Vuk Drašković dobio ovoliki komad javnog prostora da je rekao kako treba odseći desnicu svima koji zaborave Kosovo, umesto što gori za tim da se odseče Kosovo? Da li bi Čeda Jovanović u tom istom javnom prostoru bio najglasnija ponuda za budućnost Srbije da je nešto branio Srbiju umesto što brani svakoga ko joj radi o glavi? Da li bi Miljenku Dereti u „Utisak nedelje“ uneli posebnu stolicu, primerenu njegovoj nestandardnoj pozadini, odakle će govoriti o ugroženosti „proevropskih snaga“ da je nekim slučajem uradio za Srbiju bar deseti deo od onoga koji je uradio protiv nje?
Nije dakle tu stvar ni u Vuku, ni u Čedi, ni u Dereti, pa je zato sasvim izlišno dati se u razmatranje toga da li je Veselinov važan i znači li njegova reč išta. Naravno da niko od njih nije važan, važan je onaj ko je kreirao javni prostor da bude takav da bi Veselinov mogao u njega da se vrati bezgrešan kao nahod, da baš takav ne bude ni gori ni bolji od svih ostalih koji vode glavnu reč u javnom prostoru, i da za samo nekoliko sati njegova Reč opkoli Srbiju.
Naravno, i Tadić i Pajtić su ćutali. Ko je uostalom taj Veselinov? Novinari su jedva izvukli reč od jednog žutog poslanika – Vlatka Rajkovića – koji je procedio da je Veselinovljeva izjava „neutemeljena i meni nejasna“. Nešto jasnija bila je regimenta Tadićevog novosadskog lišaja Nenada Čanka, pa je njegova Führerin Aleksandra Jerkov rekla da u toj pokrajini „nema separatističkih tendencija“, da njena stranka nije za nezavisnost, već za Vojvodinu „republiku u okviru Srbije, koja bi u tom slučaju bila federalizovana“. Samo je nebo granica Reči Dragana Veselinova. Ona može čak i to da Čankov Jugendführer Bojan Kostreš izgleda umereno dok, komentarišući Veselinova, kaže kako on ne bi raspisivao referendum jer to „nije realno“. Osetljiv da bi to moglo „destabilizovati političku scenu u Srbiji“, on bi Vojvodinu rešio „kroz transformaciju državnog uređenja Republike Srbije“ dodajući da „nikad ne odustajemo“ od programskog dokumenta „Vojvodina Republika“. Jugendführer bi za Vojvodinu samo zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, i to na evropskim standardima. Europäische Normen, da ne bude zabune.
KAKO SE GRADI JAVNI PROSTOR I tako smo dobili vojvođansku političku paletu: Feldwebel Veselinov, tvrd i beskompromisan momak, je za to da Vojvodina uzme stvar u svoje ruke i „unilaterarno“ raspiše referendum za republiku; Oberst Čanak i Jugendführer Kostreš, golublje umereni, su za to da im „Republiku“ da Srbija, dok je Generalleutnant Pajtić, čovek belih ruku i monaške blagosti, za to isto, ali da im ga daju stranci. Odluka sa čime će se od ovo troje saglasiti, naravno, u odlučnim je muškim rukama Oberbefehlshabera Tadića.
I tako se gradi javni prostor u Srbiji, gde ljudi koji veruju da je „Vojvodina Republika“ tek drugo ime za novu fazu razbijanja Srbije („Serbien muss sterbien“) ne mogu da se izbore za to da budu opozicija Tadiću ili Pajtiću, eto sad više ni Čanku. Nego, Koštunice i Nikoliću, ako ste baš protiv toga, raspravite to sa Veselinovim, to je taj momak. Jer Boris je tu da bude na sredini između raznih ludaka, da preseče kad bude morao – osećate li težinu tereta koji stiskaju te ruke čoveka koji mora sve sam. I, naravno, da bude presečeno ni po Voji, ni po Veselinovu, već po sredini, kako vladar već seče. I zato, ne daj Bože da se na ovoj Vojinoj strani pojavi i neko ko bi rekao da Vojvodini treba oduzeti i autonomiju; taj bi, sledeći započetu logiku, već za sagovnika imao cevi neke Oslobodilačke vojske Vojvodine.
U tom javnom prostoru, koji se kako vidimo, pravi tako da bi mu na sredini bio Boris, pa, ako se i propada, s njim se propada nekako najlakše – ni osetiti nećemo tu laku ruku – u tom prostoru dakle delegitimiše se svaka ideja teritorijalnog i svakog drugog spasavanja Srbije kao ekstremistička i ludačka. Jer šta Borisu Tadiću na Kosovu rade Vuk, Čeda, Biserko i Dereta, koji bi pevajući sve to dali i još bi poslali srpsku vojsku da rasturi barikade, šta oni dakle rade osim što Borisa stavljaju na sredinu kao čoveka koji će isto dati, samo ne pevajući, ne sve, i ne odmah. I zato, kad Boris poziva Srba da sjašu s barikada, kada ih opominje da rade protiv nacionalnog interesa, on samo seče pravedno po sredini, između Derete, koji bi ih pobio, i Koštnice, koji ih hrabri da izdrže.
I zato je Boris u koaliciji sa svima ovima koji mu pomažu da bude na sredini, desno od njih i levo od Koštunice i zdravog razuma; zato su oni zajedno, i zato su sve te kolone njihove; zato što svi oni od Veselinova do Draškovića služe ne samo da bi legitimisali Tadićevo političko i ekonomsko uništavanje Srbije već da bi pokazali da je umiranje s njim na čelu i jedino moguće i jedino poželjno.
Zato je srpski javni prostor baš ovakav. Jer, ako izolovano posmatrate bilo koga na njemu – od Veselinova i Čede, preko stalne postavke izložbe sisa u zabavno-političkim emisijama, pa sve do ove odvratne cinične jugonostalgije, kojom se polumrtvoj Srbiji cerekaju u lice – taj prostor izgleda kao ciganska svadba, a zapravo je uređen i podšišan kao aleja velikana. U tom prostoru, u kome su, rekoh, propast i umiranje sasvim normalne i prihvatljive opcije, nema mesta ni za šta što bi moglo da dođe sa strane i naruši ti harmoniju, stvaranu samo zbog toga da bi Boris bio na sredini, kao smirena sinteza, kao realistično jedinstvo svih srpskih suprotnosti, klatna na čijim amplitudama sede ludaci – Veselinov ili Koštunica, Drašković ili Nikolić – svejedno.
POPRIŠTE NAJVEĆEG ZLOČINA I zato, dok nacionalna Srbija Aci Vučiću ne može da oprosti što su mu puna usta Evrope, Ljubica Gojgić sa B92 ne može da mu oprosti što više ne pristaje na te rubne pozicije, sa kojih bi toliko činio Borisu, već se trpa u sredinu i iz nje izmešta Pontifeksa. Zato nju, dok ga intervjuiše prema metodama markiza De Sada, ne interesuje ni da li je Vučić stvarno za Evropu, ni da li je za ovo ili ono, nego da ti, brale, auditorijumu priznaš da je u tebi ostalo makar malo onog starog radikalskog ludila, pa da se razilazimo obavljenog posla – tebe ništa ne košta, a nama mnogo znači. Takav javni prostor danas je poprište najvećeg zločina prema Srbiji, većeg i od bombardovanja i od otimanja Kosova, makar po tome što je to jedini prostor od pomenutih u kome zločinački protiv Srba deluju isključivo Srbi, puni poverenja, poput Veselinova, da im uloga kapoa rasterećuje i život i dušu. I moći će u tom prostoru Nikolić i Vučić do mile volje da pričaju o Evropi, mogu da to nastave čak i kad Boris pred izbore ponovo postane patriota, tom javnom prostoru neće se dopasti, on će hteti Borisa, a ne njih. Moći će Koštunica u tom javnom prostoru da bude normalan koliko mu volja, njegovo je da bude na rubu i da, ako nešto ima, vidi to sa Veselinovom ili, ako bude imao sreće, sa Čankom. Nikad ga neće hteti jer nije politička normalnost ono što smo učili iz knjiga, već geometrijska sredina vrednosti na čijim rubovima stoje Čeda i Vuk, bitno određujući šta je na srpskoj sceni sredina, svojim ludilom određujući šta je normalno.
Taj javni prostor otuda je Mažino linija Tadićevog režima. Taj režim brani se na tom mestu zločina, odsudno i do kraja, i nema tog nasilja i te svinjarije koje će režim počiniti u narednim mesecima a da ga taj prostor neće opravdati. Ima li onda ništa normalnije nego sa Tadićeve pozicije izmišljene sredine reći tim Srbima sa barikada da sjašu sa Srbije, da ne kvare sreću evropskoj nevesti, i ima li išta logičnije iz naše pozicije margine nego svakoga koga taj prostor neće i mrzi držati za saveznika, makar potencijalnog. Jer niko izvan kruga nema šansi da se tom prostoru dopadne, makar se posadio na glavu. Taj prostor, koji će, za razliku od Mažinoa, preživeti Tadićev režim, prihvatiće ne onoga ko pobedi Tadića, već onoga ko pobedi taj prostor. A nešto mislim, valjda će onaj ko ga pobedi rešiti i da ga promeni. Ili grešim?
( 179 ocena )

Vesti 

