SRĐAN VOLAREVIĆ
Da li ste ikad sastavili se da protestujete zbog skrnavljenja kuće u kojoj se rodio Nikola Tesla, u Smiljanu, u Lici?
Pre neki dan okupio se izvestan broj građana oko Muzeja Nikole Tesle da izrazi protest zbog nauma da se urna sa zemnim ostacima Nikole Tesle sahrani u hramu Svetog Save, na Vračaru. Odmah potom na facebuku (molim da se to tako čita i piše – ja živim u Beogradu, u Srbiji, gde se u tragovima još piše i uneoliko govori srpski, što bi trebalo da zna i Odbor za standardizaciju srpskog jezika pri SANU; ako neko pati od uobraženja da živi u Americi ili Velikoj Britaniji, ili naprosto na Zapadu, neka piše i čita kako mu je drago ili fejsbuk, uz obavezno priložen rečnik engleskog jezika), dakle, odmah po tom okupljanju pred muzejem, poznati evroatlantista, još poznatiji lik sa fotografije sa Sorošem, nesumnjivi borac za oduzimanje srpskih zemelja i gubitak srpskog identiteta u Evropskoj zajednici, član stranke koja se otima i guša za mesta u prvom redu u skupštini – Zoran Ostojić tu stvar je turio javnosti na uvid i sam uzevši učešća u tom protestu. Da se pohvali, da se puva i duva, da obrazloži svoju sitnu gordost i još sitniju malenkost – što među čestitim ljudima može samo da izazove sažaljenje i saučestvovanje u toj njegovoj nesreći.
Uz neke sličice na facebuku, tu je i jedan kraći tekst, odakle se izdvaja kao uzorno rasuđivanje: „Bili smo zajedno sa Beograđanima na jučerašnjem protestu, jer smatramo da se ovakve odluke (tiče se urne sa zemnim ostacima Nikole Tesle) ne smeju donositi bez javne rasprave i mišljenja nauke“. Opa bato, tu je i nauka pozvana u pomoć! (Nešto mi to zaudara na naučni socijalizam, kojim nas je Broz i posle svoje smrti gnjecao sve do secesionističkih ratova u Jugoslaviji, a sada, sasvim ekskluzivno, gnjeca nas u Srbiji.)
Bez upuštanja u pažljivije sagledavanje ovih naprasitih reči, najpre pada u oči ono na početku „bili smo zajedno sa Beograđanima“, dok sve to piše i ističe sam Zoran Ostojić. Nekada je bio običaj da se u pojednim književnim tekstovima upotrebljava zamenica mi, da bi se time izrazila želja za opštim stavom koji se tu predočava, čemu treba dodati i neku vrstu poštovanja prema čitaocu da bi po dobrom pravoslavnom običaju izostavljali gordo razmetanje zamenicom ja. Dok ovo, s obzirom na društveni status i poreklo Zorana Ostojića, ne može ukloniti utisak da to nema veze sa književnim razumevanjem jezika.
PONAŠANjE ŠLjAMA I OLOŠA
Zoran Ostojić ovo kazuje sa pozicija jednog političara (potpuno je nebitan njegov kalibar) i to nas najpre upozorava na veoma istaknuto, veoma naglašeno odstojanje, udruženo s prezirom, prema onima koji su ovde oslovljeni kao Beograđani, a koji se prosto zovu narod ili beslovesni glasači. On je došao odnekud odozgo, kao probrana persona, pa se eto, na sveopštu sreću, zadesio i među Beograđanima. Dakle, on koji u naslovu tog svog istupa u javnosti govori o „skandaloznoj zloupotrebi Tesle u predizborne svrhe“ sam to i čini na jedan veoma, veoma licemeran način. To se zove, u zapadnoevropskom rečniku, dvostruki standardi, a na srpskom to spada u ponašanje šljama i ološa koji i kada se popne na Avalu ostaje u prašini.
Uz Zorana Ostojića, vidimo na priloženim fotografijama, nalazi se i kandidatkinja za gradonačelnika Beograda, iz one stranke čiji je osnovni cilj da se regionalizacijom Srbija do kraja dokusuri. Tek da se kaže ko je ovde kome društvo i potpora na zajedničkom poslu.
Po ovom redosledu Ostojićevih poganiština u obraćanju korisnicima inetrneta i facebuka, kao najvažnije, kao udarno navodi nam ova unesrećena duša podatak o oko 35.000 građana koji su podržali taj protest. Na internetu, naravno, jer tu ostaju u senci i svom strahu. Oko muzeja možda se sastavilo možda stotinjak njih, da ih čovek zapita: da li ste izašli na ulice kada je Hrvatska uz njima naklonjene mirotvorne snage Ujedinjenih nacija i nesebičnu američku pomoć pregazila Liku i proterala sve preostale Ličane, a da se ne pominju oni u Gospiću, samo u ovom poslednjem ratu, da li ste ikad i u ma kojoj prilici sastavili se da protestvujete zbog skrnavljenja kuće u kojoj se rodio Nikola Tesla, u Smiljanu, u Lici – ili je to Hrvatima sasvim civilizacijski dopušteno, a vi Beograđani, oko muzeja Nikole Tesle, kao evropski civilizovani ljudi nećete da se bunite protiv toga? Ili da li ste se ikada okupili da dignete svoj glas protiv hrvatskog laganja oko rodnog porekla Nikole Tesle – ili i taj lopovluk velikog formata spada u evropske vrednosti za koje ćete dati i Ruđera Boškovića, i Petra Preradovića, i Vladana Desnicu (konsultant za to biće vam istoričar likovnih umetnosti Marko Popović), i Ivu Andrića, i Milutina Milankovića… Ili ste vi isuviše pitomi da biste se na tako necivilizovan, neevropski način obraćali javnosti?
NAPAD NA CRKVU
A šta radite onda pred Muzejem Nikole Tesle ako ste tako evropski civilizovani!?
Najbolje da se poklopite po ušima i da zaćutite, tako jeftino izmanipulisani i iskorišćeni od Čedine stranke. Ili izmanipulisani onim rasuđivanjem koje kaže da sve što valja, traje i cveta i dobre plodove donosi, može iznedriti samo Zapad.
Druga krunska stvar, u čvrstoj sprezi sa ovim moralnim posrnućem je napad na Crkvu – doduše latiničnim pismom, ali najdirektniji napad, i ni manje ni više nego sa one duhovne potke koja se razumeva kao čisti satanizam. I što je najstrašnije, sve to upućeno je sinu jednog pravoslavnog sveštenika i čedu srpskog pravoslavnog duha, duha koji je u njemu otelotvorio genija.
Naime na tom žalosnom i sažaljenja dostojnom protestu pojavio se i plakat na kome se vide dva pravilno preklapajuća kruga. U onom delu koji je zajednički za oba kruga piše NIKOLA, dok prateći spoljašnju liniju leve kružnice ispisano je CRKVA, a na desnoj, simetrično MUZEJ. Levo od imena, unutar levog kruga, piše SVETI, a simetrično, kod desnog TESLA. I to je napisano latinicom, istom onom latinicom koju je Broz, uz svesrdnu pomoć Aleksandra Belića, tadanjeg predsednika SANU, Novosadskim dogovorom namakao Srbima, koji su to prihvatili sa naročitim sladostrašćem (a posebno oni izdavači knjiga koji računaju na latinično tržište za svoje knjige).
Prva poruka nas upozorava na nameru Crkve, podrazumeva se Srpske pravoslavne crkve, da od muzeja preotme Nikolu Teslu. Ali pod aurom svetosti čiji je baštinik sam muzej.
Da bismo u tom plakatu razumeli prisustvo satanizma, odnosno masonerije, uputno je da vidimo šta o Nikoli Tesli kaže Velimir Abramović u poslednjem broju Pečata. Jer i on se okomljuje na Srpsku pravoslavnu crkvu, što je tako prirodno za sve sekte, pa i za satanizam, u šta treba ubrojati i najnovije globalističke tokove života.
Uz gomilu jalovih i pijačnih izgovora za svoju misao, da ih ne ponavljam, ključno je da Abramović navodi „Teslinu ideju nauke budućnosti“, što protivstavlja „Svetosavlju, koje danas uporno ponavlja srpske srednjevekovne političke greške“, da bi dalje upozorio da „Društvo Svetog Save treba da se izdigne iznad nacionalističke grobljanske politike i založi za osnivanje nove naučne religije u krilu naše Srpske pravoslavne crkve“.
ABRAMOVIĆ I BLEBETANjE UMA
Da li se ta nova naučna religija zvanično oslovljava kao masonerija, ili ona sekta koja okuplja sajentologe, ili se naprosto želi reći da je Bog mrtav? Osim ukoliko nije Veliki Neimar, koji stiže da svečano završi treći Hram, koji je zidan na principima istine, pravde i ljubavi za celo čovečanstvo – kako će se oslovljavati antihrist, ili vladar celog sveta (da vas to možda ne potseća na molitveni doručak kod američkog predsednika).
Pod pomenutim Društvom, samozvani filozof Velimir Abramović podrazumeva sve one koji bi da zemne ostatke Nikole Tesle sahrane na način na koji se njegovi sunarodnici sahranjuju više od hiljadu godina, kao što su tako sahranjeni i njegovi roditelji. On je protiv toga, jer u javnost iznosi svoje saznanje svetosti Tesle iznad svetosti Svetog Save od čije su nacionalne crkve Srbi tokom svoje ukupne istorije došli u sukob sa čitavim svetom, dok je Tesla „svojom naukom budućnosti unapred spasao celu planetu“.
S ovakvim zaključivanjem samozvani filozof Velimir Abramović na ispitu iz logike ne bi dobio ni nulu. Isto kao što su i premise njegovog rasuđivanja čisto blebetanje uma koji ne raspolaže znanjem, i nad čime ne treba trošiti vreme. Ali sve to uporište je za njegov stav da se Teslini zemni ostaci imaju ostaviti u muzeju. No ni to nije važno iako ne proishodi iz te njegove argumentacije.
Osnovno, temeljno u ličnosti samozvanog filozofa Abramovića u ovom slučaju je to što se on ostrvljuje na Srpsku pravoslavnu crkvu kao ustanovu koja Srbima smeta pred svetlim putevima budućnosti. To bih ovde oslovio kao teorijsko uporište za mržnju koju ovaj naš samozvani filozof pokazuje prema svom srpskom rodu, koji se otelovljuje kroz svoju Svetosavsku, svoju narodnu crkvu. U tome se ni u tragovima ne može pronaći poštovanje, uvaženje, obzir ili, što je najmanje, osećaj zahvalnosti kao i sledstveni osećaj pripadanja svom rodu.
Nekom se može učiniti da je za razumevanje te mržnje važno da se zna da je Abramović i svojih roditelja i Brozov uzorni pionir, kao i sestra mu Marina, dakle iz porodice koja je iz svog bezbožništva negovala kult mržnje prema Srbima i njihovoj narodnoj Svetosavskoj crkvi. Može biti da su tu koreni. Ali, ako znamo da je osnovni nalog mržnje da se zatre ono čemu je usmereno to osećanje – da bi se mrzitelj ustoličio kao ličnost, onda su nam i jasni razlozi Velimira Abramovića. Drugim rečima rečeno, on i ne može da postoji bez mržnje – što je činjenica koja nas poziva na sažaljenje nad tom personom. Ništa manje dostojno sažaljenja nad ovom personom je i to što se ona, kao sitna duša, ispinje na pleća jednog gorostasa da bi odatle tanko pištala sve misleći da to iz nje grmi gorostas.
NIŠTITELjSKI PORIV MEĐU SRBIMA
Iz ovoga se vidi da Zorana Ostojića i Velimira Abramovića spaja jedna te ista mržnja, u ovom našem slučaju mržnja prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi. A da to nije usamljen slučaj, već deo jednog opšteg toka života u Srbiji, uvidećemo sa malo više pažnje usmerene na delatnost onih silnih polutajnih kancelarija za evroatlantske integracije, biroa za priključivanje Evropskoj zajednici, za sedišta takozvanih nevladinih organizacija, mutne, otrovne i zapadne predavače po osnovnim i srednjim školama širom Srbije… A još kada ustanovimo od koga potiču dozvole za stasavanje tog ništiteljskog poriva života među nama Srbima, onda nam je sve jasno.
Izvesno je da je ljubavni spoj Srbije sa Zapadom dobio masu semeništa mržnje i isto tako izvesno je da vlast, poglavito od Petog oktobra, kao baštice neguje, zaliva i održava ta semeništa. Ništa manje nesporno je da sva vlast od tog datuma ništa ne preduzima, ni prema Srbiji ni prema onome izvan Srbije, bez naloga koji dolaze od zapadnih ambasada, ali pitanje je zašto vlast pokorno, pomirljivo i ropski nastoji da udovolji toj zapadnoj stihiji mržnje.
Najslikovitiji primer za razumevanje te slepe pokornosti, tog kukavnog kukavičluka, tog odricanja od sopstvene ličnosti pred portirevim portirom na portirnici zapadne ambasade danas je neosporno Aleksandar Vučić. Ujedno sledi nam pitanje: kako to da je taj čovek najmoćniji u Srbiji, uprkos tom svom pomirljivom, tom svom slugeranskom odnosu prema sitnoj zapadnoj boraniji. I šta to Aleksandra Vučića čini najmoćnijim čovekom u Srbiji? Plemenitost, čestitost, poštenje, istinoljublje, duševnost, duhovnost, odanost, hrabrost, uzornost, umnost, skromnost, odlučnost, doslednost, umeće, vernost, predanost, požrtvovanost, smernost, snaga… ili nešto drugo, nešto što nema ni blagih veza sa ovim putevima do vrline?
Kad sve ovako, usredsređeno, ogoljeno i slobodno od prepričavanja, pogledamo u srž njegove ličnosti, onda nam je jasno da je on moćan upravo zato što ne raspolaže ni jednom od ovde pobrojanih odlika, inače odlika onog ko je udario putem vrline. Jemstvo njegove moći u Srbiji daju upravo pomenuta zapadna semeništa mržnje prema Srbima, pa je i prirodno da ih, lišen vrline, zarad svoje moći on sam neće ukidati, no će ih negovati, paziti i braniti.
Da bismo to potpunije sagledali pogledajmo samo dva primera iz delanja ovog potpredsednika vlade u ostavci Aleksandra Vučića. I pre događaja u Ukrajini bilo je jasno sve i jednom moravskom i šumadijskom vrapcu da je Evropskoj uniji nasušno potrebna Srbija, a da Srbiji ne treba Evropska zajednica ič ni koliko crnog pod noktom. Ali Srbija u rukama Aleksandra Vučića mora u Evropsku zajednicu, i sva prateća objašnjenja imaju zadatak da zamagle i zamute i obezvrede stvarne razloge tog samoubistvenog puta Srbije i Srba. Dok ključevi njegovog delanja kazuju o mržnji na Srbe i Srbiju, što se lepo prikriva kojekavim šaralabarala uspavankama već duboko usnulog naroda Srpskog. Međutim, iznad svega ostaje moć Aleksandra Vučića, nad Srbijom i Srbima.
A voleo bih da ga vidim sa njegovim stvarnim odlikama gde bi bio da su se Srbi probudili iz ovog mrtvog sna.
MESTO STRAHA, STREPNjE I MRŽNjE
Drugi hokus-pokus gaf potpredsednika u ostavci Aleksandra Vučića imamo u jednom njegovom predizbornom obraćanju okupljenim, ali duboko narkotiziranim biračima. Iz dubina svoje unesrećene duše zakliktao je, opijen bliskom pravnom nominacijom za stvarnog vladara Srbije: u Srbiji neće proći tobožnji Ukrajinci, motke i puške će se razvodniti pred mirom i stabilnošću pod njegovom upravom (žalosnu i bednu ulogu u tome ima BIA, koja, po svom starom komunističkom običaju, radi protiv Srba). Očevidno je da ovo pobedonosno kliktanje, kao na frontu, biva jedino pokriće za one poteze koje će on, kao vlast, povlačiti po okončanju izbora. A onda će biti, spasavaj se ko može, a ko neće da se spase imaće da duva u istu tikvu sa Aleksandrom Vučićem. A to je obožavanje tvoraca semeništa kao spasitelja, ali i samih semeništa, kao hramova nove kulture i nove vere, uvažavanje mržnje kao naročite osećajnosti i ustanovljavanje kulta obezličavanja i obesmišljavanje svega što nosi pečat ličnosti, ili, što bi rekli na Zapadu, žig individualnosti. (To najbolje zna Velimir Abramović kao i oni koji u njegovoj misli gledaju svitanje smisla života.)
Uloga Aleksandra Vučića nije u okrepljenju Srbije i zaceljivanju onih rana koje je Zapad naneo Srbima i Srbiji u poslednjih dvadeset i pet godina. Bez mnogo reči i još više mlaćenja slame, da se ukratko svede: Vučićeva uloga je u tome da se u Srbiji održi stalno stanje straha i strepnje, sa mržnjom kao nosećim osećanjem. Iz nepreglednog jata gavrani koji to odgraktaše u ovom tekstu zovu se Zoran Ostojić i Velimir Abramović.