PERSPEKTIVE DALjEG RAZVOJA UKRAJINSKE KRIZE

DRAGAN PETROVIĆ Epilog ukrajjinske krize se ne vidi mada se čini da je put...

DRAGAN PETROVIĆ

Epilog ukrajjinske krize se ne vidi mada se čini da je put ka izvesnom kompromisu moguć

Ukrajinska kriza ima svoje faze i prelomne događaje koji uslovljavaju dalji razvoj situacije. Ona je nastala tokom jeseni 2013. u svojoj ranoj fazi posle odluke EU da spusti kriterijume za približavanje Kijeva Uniji. Za pretpostaviti je da je to bio potez Brisela koji je dobrim delom uslovljen pritiscima i interesima Vašingtona, da se, pošto su Putin i Mosvka blokirali američki udar na Siriju, razvuče linija fronta prema Rusiji i da joj se otvori ukrajinska kriza.

Janukovič je – posle nekoliko fundamentalnih poteza kojim je ponovo nakon perioda vladavine narandžastih približio Ukrajinu proruskoj osi 2010/12 –na neki način zemlju vratio u njeno „geopolitičko ležište“. POdsetimo se, reč je o produženju ugovora o stacioniranju Crnomorske flote u Sevastopolju do sredine veka, zatim o proglašenju Ukrajine kao vojno neutralne zemlje, ukidanje saborcima Stepana Bendere statusa narodnih heroja, što je ustanovio Janukovičev prethodnik Viktor Juščenko poslednjih dana svoje vladavine, a tu je i davanje statusa ruskom jeziku u istočnoj polovini zemlje kao drugog zvaničnog, pored ukrajinskog. Janukovič je zauzeo poziciju između Zapada i Istoka, ne želeći da pređe Rubikon ni u jednom pravcu. Kijev je tada balansirao između EU i Carinske unije.

Tokom 2013. Kijev je dao načelnu prednost EU integracijama, ali je konkretne poteze vukao prema Istoku, uzevši status posmatrača u Carinskoj uniji. Brisel na to odjednom u jeku Sirijske krize spušta nivo uslova za Kijev i Janukovič za trenutak nema odgovor na to žuto-zeleno svetlo iz Brisela. Ipak, vagajući niz okolnosti, opredeljuje se da odbije ponudu iz Brisela, što za trenutak izaziva oduševljenje antiglobalističkih snaga i u Ukrajini i šire, uključujući i Rusiju. Međutim, opozicija organizuje demonstracije, i one vremenom postaju sve radikalnije, a potom i nasilne.

kerilavrov0

PUČISTI U DEFANZIVI

Kada se činilo da će situacija umiriti, od sredine januara se pojačavaju demonstracije i pritisci, sada više ne samo u Kijevu već i u zapadnim oblastima. Sporazum Janukoviča i opozicije uz posredstvo evropskih političara od 21. februara označava novu vododelnicu u ukrajinskoj krizi, ali već sutradan opozicija gazi sporazum i nasilno osvaja vlast u Kijevu. To je nova vododelnica ukrajinske krize. Do tada su Rusija, pa i proruski jugoistok zemlje, bili uglavnom pasivni.

Međutim, poslednje nedelje februara dolazi do prelaska na novu fazu u ukrajinskoj krizi, koja označava veću aktivnost Rusije a vremenom i proruskog jugoistoka Ukrajine. Odvajanje Krima predstavlja na neki način prvi deo ruskog odgovora na neželjeni razvoj ukrajinske krize, a nekako baš od 16. marta, kada je održan krimski referendum, povećava se masovnost akcija i manifestacija proruskog jugoistoka.

Glavno pitanje u vezi sa ukrajinskom krizom je kako će se ona razvijati. Precizan odgovor veoma je teško dati, ali se, sa druge strane, moraju anticipirati interesi glavnih aktera na dalji tok razvoja događaja.

Pučisti u Kijevu sada su u izvesnoj defanzivi jer, sa jedne strane, u zapadnom delu zemlje imaju opoziciju u vidu svojih doskorašnjih saveznika – ekstremističkih organizacija i pokreta. Sa druge strane, jugoistočni regioni i zvanična Moskva su uglavnom uobličili svoju strategiju i zahteve prema Kijevu, zapadnom delu zemlje, zatom prema SAD i posebno prema zapaednoevropskim silama. Traži se federalizacija Ukrajine, što je sada formula koju zahtevaju i legalno izabrani organi regionalne vlasti u jugoistočnim oblastima a ne samo proruski demonstranti na ulicama.

Koji su glavni ruski interesi koji uslovljavaju njeno držanje i akcije u razvoju događaja. Rusija ne želi da se u zapadnom, a posebno ne u centralnom delu Ukrajine, ustoliči vlast koja bi razvila izrazitu antirusku politiku, podrazumevajući skori ulazak u NATO, da se i ne govori o instaliranju antiraketnog štita u Ukrajini. Time bi se direknto ugrozila bezbednost ne samo centralnih regiona evropskog dela Rusije, uključujući Moskvu, već bi se ozbiljno uzdrmala ruska odbrambena moć u celini. Dakle, uprkos tome što Rusiji ima mogućnost da sprovede potenicijalnu i uspešnu vojnu akciju ulaska svojih trpa u jugoistočni deo zemlje, gde bi ih većina stanovništva dočekala sa oduševljenjem, Moskva za sada nije za takvu varijantu. To bi, između ostalog, pojačalo rđave odnose sa Zapadom, dovelo do do radikalizacije antiruskog stava ne samo kod najzapadnijih oblasti Ukrajine, poput Galicije, i izrazito bi se pojačalo antirusko osećanje kod većine stanovnika „srednjeg zapada“ Ukrajine, uključujući delom i centralne oblasti nekadašnje Malorusije sa prestonicom Kijevom.

ŠTA ODGOVARA RUSIJI?

Otuda bi se Rusija na tu opciju odlučila samo u slučaju rapidnog pogoršanja situacije u jugoistočnom delu zemlje i do pojave velikog nasilja koje bi prouzrokovali desničarski i ekstremistički elementi sa zapada Ukrajine. Rusiji bi, posle pripajanja Krima, za sada najviše odgovoralo da se situacija u zemlji smiri i da Ukrajina ostane celovita bez ulaska u NATO, uz federalizaciju jugoistoka zemlje, što bi se moglo garantovati sporazumom koji bi podržala i Moskva i EU, a po mogućnosti i SAD. Tom rešenju su bliski i politička i društvena elita jugoistoka Ukrajine i najveći deo tamošnjeg naroda, koji bi opet većinski težio i za krimskim putem.

SAD se ne mogu složiti ovom opcijom, bar ne zvanično i ne za sada. Vašington se do sada predstavio kao pokrovitelj radikalnih pravaca i postupaka u ukrajinskoj krizi i, za razliku od većine evropskih sila, stao iza puča koji je sprovela opozicija gazeći sporazum koji je postigla sa Janukovičem. Međutim, Nemačka i Francuska, uz koje je i većina članica EU, još uvek traži neko srednje rešenje koje bi izbeglo radikalizaciju krize. U tom slučaju teško je verovati da bi te sile, kao rešenje izlaska iz krize, odbile da razmotre mogućnost opšteg dogovora u vezi sa Ukrajinom, koji bi makar delom uvažio očigledne protivrečnosti Zapada i Jugoistoka zemlje. Taj ugovor bi se pretočio u konsenzus za opstanak celovitosti zemlje, uz regionalizaciju, uključujući i federalizaciju.

Raspisani su predsednički izbori za 31 maj i kandidovano je iz zapadnoukrajinske opcije za sada više kandidata – Julija Timošenko, industrijski magnat Pjotr Porošenko i lider ekstremističe stranke Sloboda Oleg Tjaginbok, dok je Partija regiona kandidovala gubernatora Harkova Mihaila Dobkina u ime proruskog biračkog tela. U postojećim uslovima teško da mogu biti održani iole fer i demokratski izbori, pa se postalja pitanje kako će se oni održati i da li će sukobljene strane priznati njegove rezultate. Dogovor za okončanje krize između Janukoviča i opozicije, potpisan 21. februara uz posredstvo ministara zemalja EU, predviđao je prevremene izbore, umesto u martu 2015, za decembar 2014, dok je majske izbore zakazala pučistička vlast u Kijevu. Rusija priznaje Janukoviča za predsednika, ne priznaje pučističku vlast u Kijevu i ostaje pitanje kako će se odnositi prema tim izborima, čak i da oni u praksi ostvare zrno demokratičnosti. Čini se da poslednjih dana i zapadne sile pokazuju makar početno razumevanje za ruske zahteve.

ukrajinavojska00

TRI MEGAREGIJE

Razgovori Džona Kerija i Sergeja Lavrova u Parizu sadrže sve veću dozu međusobnog uvažavanja i pokušaja pronalaženja kakvog-takvog kompromisa. Još su više obećavajući i razgovori koje Putin vodi sa Merkelovom. Sa druge strane, predstavnici ruske Dume su dali izjavu predstavnicima OEBS da je Moskva spremna da tretira Vrhovnu radu Ukrajine kao manje-više legitimno telo, što se donedavno nije čulo sa ruske strane. Ipak pučistički Kijev je prilično nadobudno odbio prethodnih dana zahtev Moskve za federalizacijom Ukrajine kao rešenjem krize.

Sa druge strane, Lavrov je istakao da se ovako ili onako mora postići federalizacija Ukrajine kao neophodnost smirivanja krize u njoj, ali i kao verovatno jedini garant da zemlja može da sačuva celovitost (za Rusiju je Krim završena stvar).

Već sada se kristališu makar tri značajne megaregije u Ukrajini. Prva je proruski jugoistok, gde su administrativne oblasti Lugansk, Donjeck, Harkov, Zaporožje, Herson, Nikolajev, Dnjepropetrovsk i Odesa. To je proruski deo zemlje, u kojem je u proseku ruskojezičko stanovništvo tročetvrtinsko ili makar dvotrećinsko (istorijska Novorusija). Na krajnjem severozapadu je Galicija, koja u užem smislu obuhvata administrativne oblasti Lavov, Ternopil i Ivano-Frankovsk, kojima treba dodati i Rovno, te Luck (Voliniju). Preostaje „srednji zapad“, ili središnji deo zemlje, ili istorijska Malorusija, koja ima pretežno ukrajinski identitet, ali on nije u suštinski antiruski kao što je Galicija. Ukoliko bi u federalizovanoj Ukrajini Rusija posebno ulagala u jugoistok, koji je, prema višestrukim pokazateljima, motorni deo privrede zemlje, to bi se činilo povoljnim i primamljivim i za Malorusiju, pa bi možda i ona, ili samo neke njene oblasti pokazale interes za saradnju sa Rusijom i posebno sa jugoistokom Ukrajine. U idealnoj opciji za Ruse Galicija bi se našla na neki način izolovana na krajnjem zapadu, a tome može doprineti i iskazana želja Rusina u Zakarpatju da imaju i oni posebnu autonomiju i svakako izvesnu distancu prema Galiciji. Tu su i teritorijalni interesi i uticaji Mađarske i Rumunije u rubnim područjima naseljenim njihovim manjinama.

Da li je moguće očekivati postizanje konsenzusa i nekog sporazuma suprostavljenih strana u Ukrajini? U svakom slučaju, ulazi se u dalji razvoj ukrajinske krize sa prilično neizvesnim epilogom, mada se čini da je put ka izvesnom kompromisu moguć.

Svet
Pratite nas na YouTube-u