RUSIJA I BALKAN ILI PREDLOZI KUDA DALjE?

DUŠAN PROROKOVIĆ Sredstva meke moći su najbolje oruđe za naše povezivanje, ona će ubrzati...

DUŠAN PROROKOVIĆ

Sredstva meke moći su najbolje oruđe za naše povezivanje, ona će ubrzati sazrevanje ideja o pravoslavnoj civilizaciji i neophodnosti Nove Jugoslavije

„Narod ne imeющiй nacionalьnogo samosaznaniя estь navoz, na kotorom proizostraюt drugie narodы“.

Pёtr Arkadьevič Stolыpin

Postoje trenuci kada moramo biti neizmerno zahvalni Zapadu. Odnosno – u današnjim uslovima posmatarano – treba da budemo zahvalni pre svega SAD. Politika SAD predstavlja kvitesenciju zapanjačke liberalno-protestantske paradigme. U poslednje dve decenije Srbija se nalazi verovatno u najtežem položaju u svojoj savremenoj istoriji. Često smo sebi postavljali pitanja: zašto nam se sve ovo dešava? Koliko smo sami odgovorni za to? I ko zna šta bi sa našim preispitivanjima bilo i do kakvih bi odgovora došli, da na scenu nije stupao Zapad. Koliko god da smo prihvatali nametnute ideološko-političke okvire, to je za Zapad bilo malo. Koliko god smo činili ustupke, to je bilo nedovoljno. Koliko god smo pokazivali spremnost da se mirimo sa sudbinom, oni nas nisu ostavljali na miru. Zapad je stalno tražio još.

Naše nerazumevanje Zapada u pojedinim istorijskim periodima poprima obrise tragedije. Jer mi smo širili naša ulazna vrata za dolazak zapadnih uticaja, valjda misleći da ćemo tako dostići stepen razvijenosti i uređenosti zapadnih društava, a Zapad je od nas očekivao da srušimo zidove kuće. Za njih je malo ulazak na širom otvorena vrata.

Istina, dosta smo mi sami radili na podrivanju temelja sopstvene kuće. Pre svega zbog toga što nije bilo ukorenjene svesti kod nas samih o tome šta nam se dešava i odakle dolaze najveće pretnje. Ljudi bi počinjali da se bude tek u kriznim periodima. Tada bi shvatali da je đavo odneo šalu, da se treba uspraviti, mobilizovati i braniti ognjište.

1612film02

RAZARANjE BALKANA I RUSIJE

Kako ovo o čemu govorim izgleda u političkoj praksi na Balkanu? Pa tako što Zapadu nije bilo dovoljno što je rasturio zajedničku državu Srbije i Crne Gore, već je, sa jedne strane, nastavio da potpiruje sve veće udaljavanje stanovništva iz ove dve zemlje, dok je, sa druge strane, već geostrategijski osakaćenoj Srbiji oteo Kosovo. Još se ta kosovska operacija nije završila, a otvoreno je pitanje opstanka Republike Srpske. Na kraju, pre nekoliko nedelja stigao je poziv Švajcarske agencije za razvoj i saradnju da naučne institucije i istraživači iz „regiona“ učestvuju u projektu koji se tiče pospešivanja „formiranja lokalnih identiteta“ i korišćenja „regionalizacije kao sredstva za političku autonomiju manjina“. I dalje treba da se drobimo i političko-geografski usitnjavamo. Malo je sve ovo što nas je do sada snašlo, već sada treba sami da pišemo projekte o tome kako što lakše da se od nas distanciraju Albanci u Bujanovcu i Preševu, muhamedanci u Raškoj, kako da se prave posebni „lokalni identiteti“ u Vojvodini i Timočkoj Krajini.

Slično je i u Rusiji. Zapadu nije bilo dovoljno što je rusko vojno-političko prisustvo potisnuto iz srednjoistočne i jugoistočne Evrope, već su želeli da u NATO orbitu uključe i tri baltičke države. Kada su to učinili, počelo je privlačenje Gruzije i Uzbekistana u antiruski blok, a paralelno sa tim tekla je i opsežna akcija „obogaćivanja ukrajinskog identiteta“. Krajnji cilj je, bez ikakve sumnje, dezintegracija Ruske federacije i svođenje njenih državnih granica na Moskovsku kneževinu iz XV veka. Verovatno je Zapad je mogao da ostvari mnogo bolji rezultat da je drugačije postupao. Da je nastavio sa primenom strategije „tihog uspavljivanja“ pravoslavnih naroda. Međutim, Zapad to nije učinio danas, kao što to nije učinio ni nekoliko puta u istoriji. Zato mu moramo biti neizmerno zahvalni. Ima u toj reakciji Zapada i dosta bahatosti, koja dolazi i zbog servilnosti naših elita. Još je Dostojevski pisao o fenomenu zapadnjaštva: „što smo mi više prezirali svoju narodnost, da bismo njima ugodili, to su nas oni više prezirali“. Široka i duboka podrška ruskog stanovništva akcijama na Krimu i spremnost da se brane interesi u Ukrajini, kao i političko-društveno talasanje, koje je usled svega nastalo u svim pravoslavnim državama stoga su i borba protiv prezira. Ostaje nam sada, kada je svest probuđena, da vidimo kako se prema svemu ubuduće postavljati?

U traženju odgovora na ova pitanja, strateški pogled mora obuhvatiti tri različita nivoa: civilizacijski, regionalni i nacionalni. U skladu sa tim, mogu se i determinisati dugoročne, srednjoročne i kratkoročne aktivnosti. Pri tome, aktivnosti na nižim nivoima moraju proishoditi iz ciljeva postavljenih na višim nivoima.

1612film0

CIVILIZACIJSKI NIVO SARADNjE

Civilizacijski nivo se tiče dugoročnih aktivnosti, koje imaju za cilj stvaranje jednog i jedinstvenog bloka pravoslavnih naroda. To je posao ostvarivanja kocepta koji je ponudio Semjuel Hantington. Naša civilizacija je pravoslavna i ukoliko se ne budemo organski vezivali, drugi blokovi, koji već postoje ili će nastajati, lako će nas apsorbovati. To organsko vezivanje bi se realizovalo nizom konkretnih strategija u različitim oblastima koje bi imale za cilj homogenizovanje pravoslavne civilzacije oko jednog sistema vrednosti i jednog pogleda na savremene izazove koje nam donosi globalizacija. Pravoslavna civilizacija će imati novu, prihvatljivu razvojnu pradigmu i temeljiti se na slobodi čoveka kao najvišem principu, a ne na slobodi tržišta. Ta paradigma će proizlaziti iz postavljene kulturno-idejne matrice. Ukoliko je, usled globalizacijskih procesa i transformacije svetskog političkog sistema, nemoguće očuvati državno-nacionalnu samosvojnost u obliku u kojem je ona postojala do sada, onda je izvesno da je sasvim moguće očuvati civilizacijsko-kulturnu samosvojnost organskim vezivanjem pravoslavnih naroda. Na ovom mestu bih opet da citiram Dostojevskog, koji je napisao: „Evropa je svima nama isto tako draga kao i Rusija; u njoj je sve Jafetovo pleme, a naša je ideja: ujedinjenje svih naroda toga plemena, pa čak i dalje, mnogo dalje, do Sima i Hama. Kako to da postignemo? Da postanemo Rusi, na prvom mestu, i pre svega“.

Kada govorimo o pravoslavnim narodima, ovde bih samo promenio jednu reč: da postanemo pravoslavni, na prvom mestu i pre svega. Pri tome, pod „postajanjem pravoslavnog“ treba naglasiti još jednu važnu stvar. Teza Semjuela Hantingtona nosi naziv „teorija sukoba civilizacija“. Zapadna civilizacija može očuvati globalnu dominaciju samo u slučaju međusobnog sukoba islamske civilizacije sa pravoslavnom, hinduističkom i kineskom civilizacijom. Blok radikalnih islamskih režima i država, koji bi se uz pomoć Zapada formirao u četvorouglu Istočni Mediteran-Balkan-Kaspij-Persijski zaliv, bio bi najpre usmeren protiv pravoslavnih naroda. Zahvaljujući islamskom faktoru, Zapad bi tako uspostavio kontrolu nad značajnim prirodnim resursima i trgovačkim koridorima. Tu se otvara prostor da Zapad upravlja svim ovim krizama i tako usmerava destabilizaciju u evroazijskom kontinenantalnom pojasu.

Ciljevi pravoslavne civilizacije moraju se temeljiti na konceptu „saradnje civilizacija“. Pre svega treba ohrabrivati saradnju sa ključnim islamskim zemljama i muslimanskim narodima, koji žive sa nama i oko nas. Takođe, potrebno je i sarađivati sa Kinom, Indijom i evropskim još uvek pretežno katoličkim zemljama. Nama treba dogovor sa drugima, a, da bi nas drugi shvatili kao ozbiljnog geopolitičkog igrača, moramo se udruživati u jedan blok. Naše nedoumice oko međusobne političke saradnje, nivoa ekonomskih integracija i dnevnopolitičke razmirice su jedno. Toga je bilo i biće. Takva je priroda međunarodnih odnosa. Nešto sasvim drugo je pitanje pripadnosti, kulturne samosvojnosti i religijsko-duhovne povezanosti.

1612film01

REGIONALNI NIVO SARADNjE

Regionalni nivo se odnosi na pitanje odnosa i udruživanja zemalja našeg pravoslavnog bloka na pojedinim geografskim područjima. Promovisati kocept pravoslavne civilizacije, a ne činiti ništa na približavanju pravoslavnih naroda na Balkanu je apsurdno. Aktivnosti na civilizacijskom i regionalnom nivou se moraju dopunjavati i davati sinergetski efekat. Nasuprot agresivnim planovima NATO o uključivanju svih balkanskih država u svoje članstvo i EU-koncepta „zapadnobalkanskih integracija“, možemo se orijentisati ka stvaranju čvršćih i srdačnijih odnosa između Srbije, Bugarske, Makedonije i Crne Gore. U ovaj okvir bi ulazila i Republika Srpska, a nizom inicijativa treba ostaviti otvorena vrata za strateško povezivanje sa talasokratskom Grčkom i Rumunijom. Srpsko-bugarska osovina, koja bi bila strategijski osigurana i geopolitički ojačana prilaskom Makedonije i Crne Gore, predstavlja nukleus „Nove Jugoslavije“, koji bismo suprotstavili stvaranju „Jugosfere“, odnosno „Treće Jugoslavije“, u kojoj bi države pravoslavih naroda imale drugorazrednu ulogu.

Kako bi izgledalo unutrašnje uređenje ove celine, kako bi bili regulisani međusobni odnosi između članica, složeno je i slojevito pitanje. U ovom trenutku važno je napomenuti da je Nova Jugoslavija sposobna da bude značajan ekonomski činilac u jugoistočnoj Evropi, što bi joj otvorilo prostor da se pozicionira kao tačka geoekonomskog povezivanja južnoevropskih i srednjoevropskih tržišta, sa jedne, i evroazijskih država, sa druge strane. Takođe, ovo je i respektabilna regionalna vojno-politička sila, sposobna da odbrani interese naroda koji u nju ulaze i da štiti interese pravoslavnog civilizacijskog bloka na Balkanu.

NACIONALNI NIVO SARADNjE

Na kraju, ostaje pitanje nacionalnog nivoa i uloge svake od pravoslavnih zemalja pojedinačno. Razlike u njihovom statusu, geopolitičkom položaju i stepenu razvijenosti su očigledne. Zbog toga i treba primenjivati različite tehnike u dnevnopolitičkom radu u različitim sredinama. U svakom slučaju, jedna od početnih inicijativa na nacionalnom nivou mora se ticati jačanja međusobnog kulturno-informativnog prisustva, kao instrumenta meke moći. A za to su nam opet potrebni mediji. Sredstva meke moći su najbolje moguće oruđe za naše brže i efikasnije povezivanje. Ona će ubrzati sazrevanje ideja o pravoslavnoj civilizaciji i neophodnosti pravljenja Nove Jugoslavije. Uloga Rusije je u ovom poslu ključna. Nedavno je u razgovoru sa ukrajinskim akademikom Petrom Toločkom Viktor Černomirdin rekao: „Ono što Zapad daje Ukrajini je sitniš. To su kopejke. Mi svake godine doniramo 3,5 milijardi dolara. Mi vam dajemo jeftin gas i jeftinu naftu“. Viktorija Nuland je priznala da su SAD od osamostaljivanja Ukrajine za „demokratizaciju“ ove zemlje potrošile oko pet milijardi dolara. To je oko 250 milona dolara godišnje. Postavlja se pitanje: kako je moguće da 250 miliona, koje u medije, obrazovanje, nevladine i političke organizacije u Ukrajini investiraju SAD, naprave veći rezultat nego ruske 3,5 milijarde.

Slične primere i računice imamo i u Srbiji i ostalim balkanskim zemljama. Stoga, na nacionalnom nivou mi i ne treba da radimo ništa drugo do da kopiramo Zapad. I na takav način da ojačamo rusko prisustvo na Balkanu i prisustvo balkanskih pravoslavnih država u Rusiji. Time ćemo podizati svest o potrebi stvaranja pravoslavnog bloka i utvrđivanju kulturno-idejne matrice za budućnost.

Izlaganje na okruglom stolu „Aktuelna pitanja spoljne politike Rusije i Balkana“, održanom u Beogradu 29. aprila 2014.

Politika
Pratite nas na YouTube-u