MILOŠ CRNjANSKI I LGBT ILI JEDNO POLITIČKI NEKOREKTNO ČITANjE

  VLADIMIR DIMITRIJEVIĆ Konvertitstvo je počelo da se širi posle napada Zapada 90-tih, od...

 

VLADIMIR DIMITRIJEVIĆ

Konvertitstvo je počelo da se širi posle napada Zapada 90-tih, od kada se beži od dužnosti da se bude Srbin, pa i muškarac

CRNjANSKI I MUŠKA LEPOTA

Miloš Crnjanski je cenio mušku lepotu. Vidi se to iz njegovih romana (mladi Vuk Isakovič i Pavle Isakovič su zaista naočiti ljudi, magnetski privlačni suprotnom polu). U svojim sećanjima na Aleksu Šantića pesnik Lirike Itake takođe naglašava apolonsku lepotu hercegovačkog Srbina. Ali… Ali u isti mah jednom otvorenom i jasnom rečenicom odbija svaku asocijaciju na bilo šta homoseksualno u svojoj percepciji te lepote.

Naravno, izvesnih slika dvosmislene hermafroditske milolikosti u Crnjanskog ima. Recimo, u prvim Seobama, kada se opisuje misa kod biskupa u Oseku, kojoj su dužni da prisustvuju srbski oficiri i posle koje će pokušati da pokatoliče Vuka Isakoviča. Misa je hipnotišuća baletska igra, a mladi ministranti oko biskupa, njegovih župnika i fratara podsećaju na senzualne anđele slikarskog baroka. Ali, ova „prelest“ (upravo u crkvenoslovenskom značenju lepote koja je obmana i skretanje sa puta istine) tu je samo da podvuče pouku Vuka Isakoviča svojim podređenima – da, odajući počast „imperatorki carstvujuščoj“, ništa manje ne zaborave „sladost Pravoslavlja“, makar da su srbski hramovi uboge brvnare u kojima služe „divlji popovi“.

rastko0

„NESRRRETNI RRRASTKO“

Taj Crnjanski, koji je, kako zabeleži Rajko Petrov Nogo, poput nekog banatskog Šace, i pod stare dane zadevao Desanku Maksimović raznim dvosmislicama, a ona ga se koketno otresala sa „idi, đavole!“, našao se, veli autor knjige Zapiši i napiši, po povratku iz Londona u otadžbinu, u ovakvoj situaciji: „Pitamo Crnjanskog, kad smo ga se najzad dočepali, i ovo i ono, i on rado odgovara. Ali, da nam, po pitanju jednog mladog pesnika, kaže štogod o Rastku Petroviću, vidimo da izbegava. To onog koji pita još više podstiče da bude uporan, pa Crnjanski, malo iznerviran, a više naoštren, veli: Ah, nesrrretni Rrrastko… Mi ne znamo zašto je nesretan. Uostalom, vragolasto se smeška Crnjanski, ja sam sa njegovim sestrama jedno lepo leto proveo u Parizu… Onaj što je Rastkom opsednut, ne odustaje, pa će Crnjanski, skoro ljutito: Taj gospodin mi je na jednom našem otoku u jedno letnje jutro došao sa jednim tako nedoličnim predlogom da sam jasno stavio do znanja da ću mu, ako se to ponovi, metkom prosvirati čelo… Ništa nam nije bilo jasno… Ali je zvučalo zlokobno… A još zlokobnije kada smo saznali da je Crnjanski u mladosti imao dvoboj sa Tadijom Zondremajerom… I da je pucao, pucao…“ (Za one koji ne znaju, Zondermajer je bio heroj srbske avijacije, ali i čovek koji je poštedeo život Crnjanskom – prgavi pesnik je prilikom dvoboja prvi pucao i promašio, a Zondremajer je velikodušno oprostio autoru Lirike Itake).

Danas, posle pobede Končite – Končitosa na Eurosongu, niko više nije naivan kao mladi Nogo i njegovi pesnički vršnjaci pa da mu ne bude jasno kakav je to predlog Rastko učinio Milošu, posle čega je „naslednik stražilovske linije“ u našoj poeziji bio spreman da pesniku Otkrovenja metkom prosvira čelo. Danas bi za takve priče mladim studentima od naših ljudskopravaških aktivista dobio pretnju sudom i zatvorom – ne sme se tako, makar i u asocijacijama, pričati budućoj EU omladini.

Rečju, Crnjanski je bio „muškarčina“. Njegov izdavač iz Južne Afrike Dragan Aćimović ovako je, po pričanju pesnika, opisao noć pred dvoboj sa Zondermajerom (nadrealista Dušan Matić bio mu je sekundant ): „Crnjanski i Matić došli su u Vršac dan ranije. Dušan Matić cele noći nije trenuo, kaže Crnjanski, ‘dok sam ja mirno spavao. Ujutru me pitao: Pa kako ste zaspali? Tako, bio sam umoran’. Ja sve mislim da je kod Matića bio neki drugi ‘problem’. Crnjanski, tada mlad, sportski razvijen, muškarac od glave do pete, a Matić ‘ženski petko’. Kasnije, u Beogradu, zvali su ga ‘tetka Duška’“ (pri čemu to ne znači da je Matić bio homoseksualac; jednostavno, po Aćimoviću, bio je kukavica ).

kalajic

SUSRET U PEDERSKO-UDBAŠKOM HOTELU

Mirko Kovač – koji se u knjizi Ko je ko u Srbiji s početka devedesetih godina prošlog veka izjasnio kao Srbin pravoslavne veroispovesti da bi umro kao hrvatski literata koji piše na „alanfordovskom“ jeziku – u svojim uspomenama Vrijeme koje se udaljava / Roman – memoari zabeležio je zanimljiv detalj o susretu sa Crnjanskim u hotelu Ekscelzior, u kome ga je pesnik, radi intervjua, čekao listajući novine. Preko puta Crnjanskog i Kovača sedela su dva vesela šareno odevena stranca, koji su mazali puter na tost. Pesnik je tražio da se odmah udalje od tih stranaca, tvrdeći da je beogradski Ekscelzior hotel „pederski i udbaški“. Ona dvojica su posle doručka krenula na recepciju, a Crnjanski je ustvrdio da su otišli da se „buše“ i smrknuto dodao da je London pun LGBT muškaraca, ali ih je, politički krajnje nekorektno, nazvao „pederima“. Otišao je i dalje, govoreći da je pederski lobi presudan ako neko hoće da uspe u prestonici Velike Britanije. Kovača je začudilo ovakvo „stereotipno“ mišljenje jednog pisca. (Da li ga je začudilo onda, dok je bio Srbin pravoslavne veroispovesti, ili kasnije, kad je, kao EU Hrvat, pisao memoare, teško je reći.)

METAFIZIKA I SOCIOLOGIJA

Crnjanski je, kako je pokazao Nikola Milošević, bio prevashodno metafizički pisac. Kao takav, on nije mogao da se pomiri sa modernom, htonskom i, prema Reneu Genonu, „kontarainicijatičkom“ metafizikom, na kojoj je počivalo psihoanalitičko tumačenje homoseksualizma kao traga ontološke „androginosti“ čoveka. (Ova ideja, draga frojdistima, po Dejvidu Bakanu, verovatno je kabalističkog porekla. Pračovek Adam Kadmon je u tom predanju stvoren kao androgin, a Frojd je potomak sledbenika maloazijskog kabalističkog „mesije“ Šabataja Cevija). Muško i žensko, jin i jang (ne zaboravimo dalekoistočne inspiracije Crnjanskog) dva su pola u neprestanoj uzajamnosti i preplitanju, ali oni se nikad ne stapaju i ne pretvaraju jedno u drugo. Kako je pokazao Milo Lompar, u svojoj studiji Crnjanski i Mefistofeles, pisac Romana o Londonu uočavao je demonizam savremenog panseksualizma prisutnog u bezzavičajnosti kakva je London. Inverzije polnog nagona su, naravno, karakteristične za demonizam kroz vekove (ovo nije rekao Lompar, nego ja; da profesora ne optuže, posle svega, da je „homofob“).

Slobodan Vladušić je, pak, u studiji Crnjanski, Megalopolis opisivao piščevo spoznanje činjenice da megalopolisi pretvaraju ljude u biomasu. Biomasa voli da paradira.

UZROCI KONVERTITSKOG SINDROMA

Dragoš Kalajić, koji je Crnjanskog smatrao učiteljem ništa manje od Julijusa Evole ili Kurcija Malapartea, Evropljanina rusko-italijanske krvi, u svom ogledu Srbi, ostajte muški piše: „U posthumno objavljenom, nedovršenom i neprevedenom romanu Trula majka (gde reč majka valja čitati kao metaforu Evrope), Malaparte opaža kako iz ruševina Evrope nakon Drugog svetskog rata trijumfalno izranjaju mase pedera… Zaprepašćen, Malaparte se pita šta je izazvalo tako masovnu konverziju muškog roda u izveštačenu lažnu ženstvenost. Dolazi do zaključka da glavni uzroci te pojave počivaju u totalitarnim sistemima i ratu. Totalitarni sistemi i ratovi ciljaju svojim nasiljima i izazovima upravo muškost, etiku muških dužnosti i odgovornosti. Slabiji povodljiviji materijal ljudskog roda ne odoleva tim pretnjama i izazovima, već se kukavički presvlači u žensku odeću te kameleonski preuzima pseudožensku prirodu.“

Kalajić na malaparetovski način objašnjava ovu pojavu i među Srbima: „Srbi su već vekovima na najstrašnijem i najopasnijem mestu Evroazije, izloženi udarcima doista ‘sila nemerljivih’. Samo junački odgovor na agresiju u Prvom svetskom ratu koštao je srpski narod više od polovine muškog stanovništva. Ginuli su, uglavnom, oni najbolji, najmlađi, ostajući bez poroda. Ostajali su da se razmnožavaju uglavnom oni lošiji. Sada beremo plodove te neopake selekcije“.

Konvertitstvo je, od političkog do identitetskog, u svim mogućim pravcima počelo da se širi posle napada Zapada na srbski narod devedesetih godina prošlog veka: od tada se, po Kalajiću, često beži od dužnosti da se bude Srbin, pa i srbski muškarac. I eto nama u Beogradu, poslepotopnom, parade „veselnika“ (gay), koji, obodreni EU jednopartizmom domaćeg parlamenta, veselo skakuću po zadatku Vašingterne.

Ali se Crnjanski, kome je Beograd u Lamentu bio sjajan kao „iskopan stari mač“, svakako ne bi našao u biomasi na ulicama Crnograda.

Kultura
Pratite nas na YouTube-u