RANjENA IMPERIJA

ALEKSANDAR VUJOVIĆ Proces dekadencije američkog ugleda ušao je u terminalnu fazu; grudva globalnog otpora...

ALEKSANDAR VUJOVIĆ

Proces dekadencije američkog ugleda ušao je u terminalnu fazu; grudva globalnog otpora se zakotrljala i pokrenula spiralu

Odavno je Tomas Hobs zaključio da i sama percepcija nečije moći može značajno da doprinese njenom realnom uvećanju. Različite imperije oduvek su planskom projekcijom slike sopstvene sveprisutnosti i svemoći stvarale parališući strah koji je u začetku ubijao svaku pomisao na otpor. Tako različite vrste propagandno-psiholoških agresija još od prethrišćanskog perioda imaju važno mesto u pasivizaciji potlačenih naroda i preventivnom zatiranju svake klice otpora. U vreme kada masovni mediji nisu postojali ili su teško dopirali do ruralnih sredina, revolucionarne snage – poput jakobinaca ili boljševika – zavodile su takozvane „režime strahovlade“ tako što bi upadale u manja sela i gradove i na prepunim trgovima organizovale pompezna smaknuća nevinih građana. To je taktika koju je u nešto brutalnijoj varijanti mnogo vekova ranije primenjivalo i Rimsko carstvo. Poruka je uvek ista: „Niko nije bezbedan, jer mi sve vidimo i sve znamo“. Strah je tako vremenom postao resurs moći i oruđe manipulacije čijim podsticanjem i širenjem se olakšava vođenje unutrašnje politike i smanjuje mogućnost bilo kakvog udruženog društvenog bunta.

Takav međuodnos percepcije moći i straha, koji je nekada više povezivan sa unutrašnjom politikom vladajućeg režima prema potlačenom narodu, u modernom dobu „mekih“ okupacija jednako je primenjiv i u domenu međunarodnih odnosa. Okončanjem Drugog svetskog rata i podelom sveta na dve sfere uticaja stvoren je bipolarni međunarodni sistem sa gomilom klijentističkih država – kako jednog tako i drugog bloka – koje su samo formalno bile nezavisne. Raspad Sovjetskog Saveza SAD je ostavio u poziciji jedine svetske supersile, sa gomilom marionetskih režima koji su obavezni da svaku važniju političku odluku usklađuju sa interesima Vašingtona. Znajući da to uopšte nije jednostvan bagaž i da se u takvim odnosima jednom manifestovana nemoć automatski dešifruje kao odraz slabosti koji pokreće lavinu lančanih reakcija, ruski predsednik je u aprilu 2015. poručio da SAD „čeka sudbina Sovjetskog Saveza, koji je nekada silom nametao svoj model zemljama Istočne Evrope, baš kao što to danas čini Amerika“. [1]

EROZIJA AUTORITETA
Na tom fonu veoma je indikativno što kroz premijera i predsednika Mađarske i Češke – kao država čiji su pokušaji antisovjetskih revolucija 1956. i 1968. bili prvi vesnici kasnijeg raspada SSSR – danas najglasnije progovara rastući antiamerikanizam i sve veća svest o vazalnom položaju evropskih naroda.

erdoganputinobamabAli daleko od toga da su Mađarska i Češka jedine države koje otvoreno dovode u pitanje američku globalnu hegemoniju, koja je danas više plod medijskog mita nego u stvarnosti potvrđene realnosti. Iako je erozija američkog autoriteta proces koji traje već nekoliko godina, prekretnica u odnosu sveta prema SAD nastaje od ruske aneksije Krima, kada je definitivno ogoljena i demaskirana sva nemoć SAD i ostatka zapadnog dela međunarodne zajednice da kazne zemlju koja je flagrantno prekršila njihovu interpretaciju međunarodnog prava, koja je do tada bila njihova ekskluzivna privilegija. (Upravo na taj zarazni uticaj ruskih poteza na odnos ostalih zemalja prema Zapadu je ciljala Klintonova kada je pre nekoliko dana Putina nazvala „velikim ocem globalnog brenda ekstremnog nacionalizma“ [2]).

Tokom cele 2014. i 2015. godine Amerikanci su gradili privid „međunarodne izolacije“ Rusije, što je retorika koja je i dalje prisutna i pored činjenice da su se samo ove godine američki državni sekretar i ruski ministar spoljnih poslova sastali više od 40 puta, dok se sve vreme održavaju kontakti i na najvišem (predsedničkom) nivou.

Ako je tačno da precenjivanje nečije moći dovodi do njenog realnog uvećanja, onda važi i obrnuto. Nikada se kao u poslednjih 15 dana nije tako očigledno pokazalo do koje mere je okrnjen američki međunarodni ugled i koliko su SAD u očima ostatka sveta izgubile samonametnutu auru „posebne nacije“. Ima neke poetske pravde u načinu na koji je Turska ponizila Bajdena, samo sedam dana pošto je nadmeno odbio da poštuje standardni diplomatski protokol i pokloni se srpskoj zastavi prilikom svečanog dočeka u Beogradu. Ne samo što je turska vojska u trenucima njegovog sletanja na aerodrom otpočela operaciju „Štit Eufrata“ u Siriji (što je trebalo da bude glavna tema razgovora sa turskim predsednikom) nego ga je u Ankari – nakon toplog prijema koji mu je priređen u Beogradu uz visoke državne počasti – dočekao zamenik gradonačelnika.

Samo nekoliko dana kasnije američkog predsednika u Kini nisu sačekale ni stepenice za silazak iz aviona, pa je morao da ga napusti kroz pomoćna vrata, a potom su se kineski zvaničnici neobično grubo poneli prema članovima njegove delegacije do mere da je i sam Obama stigavši na samit G-20 morao da smiri strasti izjavom da „ne želi da pridaje značaj sitnim tenzijama sa aerodroma“. [3] Ni tu nije bio kraj mukama za američkog šefa države, jer ga je sutradan ekscentrični filipinski predsednik nazvao „kučkinim sinom“, a, da bi poniženje bilo potpuno, Obama je, nakon prvobitnog zvaničnog otkazivanja sastanka zbog sporne izjave [4], na kraju doneo teško shvatljivu odluku da se ipak sastane sa Duterteom. [5]

JEDNOM NARUŠEN UGLED TEŠKO SE VRAĆA
Da svest o pomenutim procesima postoji i kod poslovično nadobudnih i arogantnih američkih desničara najbolje je pokazao Donald Tramp izbornim sloganom „učinimo Ameriku ponovo velikom“. Danas potpuno nadrealno deluje scena iz 2013. godine kada je Bela kuća sa par telefonskih poziva nizu evropskih država (između ostalog Francuskoj, Italiji i Španiji) izdejstvovala da podignu borbene lovce i prizemlje avion bolivijskog predsednika Eva Moralesa koji se vraćao iz Moskve samo zbog – ispostaviće se neopravdane – sumnje da se u njemu nalazi odbegli američki obaveštajac Edvard Snouden, što je na kraju učinila Austrija i tako izazvala nezapamćeni međunarodni skandal. [6]

obamakinaavionNajveći problem za SAD nije u tome što su izgubile prestiž jedine svetske supersile, koji su imale od kraja Hladnog rata, već činjenica da jednom narušen ugled u današnjim međunarodnim okolnostima ne mogu povratiti bez ozbiljnog otvaranja rizika od nuklearnog sukoba. Amerika danas liči na kapetana koji uspaničeno tumara sa jednog na drugi deo broda pokšavajući da zakrpi krizna mesta i tako bar za neko vreme odloži neizbežni potop. Zbog visokog stepena nacionalog jedinstva ne treba očekivati da će je – i pored sve izraženije socijalne nejednakosti i rasne netrpeljivosti – u doglednoj budućnosti zadesiti scenario Sovjetskog Saveza, koji se preko noći srušio poput kule od karata. Međutim, proces dekadencije američkog ugleda ušao je u terminalnu fazu; grudva globalnog otpora se zakotrljala i pokrenula spiralu koju više nije moguće zaustaviti.

_________
Uputnice:

[1] http://www.politika.rs/sr/clanak/324885/Svet/Putin-SAD-ceka-sudbina-SSSR

[2] https://www.youtube.com/watch?v=bpvg2dJTHG4

[3] http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2016&mm=09&dd=04&nav_id=1172799

[4] http://www.informer.rs/vesti/politika/90314/KUCKIN-SIN-PRETESKA-REC-Obama-ipak-nece-sastati-predsednikom-Filipina

[5] http://fakti.org/globotpor/obama-se-sreo-sa-predsednikom-filipina-koji-ga-je-nazvao-kuckinim-sinom

[6] http://www.politika.rs/scc/clanak/262676/Svet/Evropska-otmica-Eva-Moralesa

Svet
Pratite nas na YouTube-u