UMETNOST I CRVENI TEROR: NIKOLA KOKA JANKOVIĆ (1926-2017) ILI SMRT PREŽIVELOG ĐAKA

BILjANA BOŠNjAK Nikada Nikola Janković nije zaboravio lik tog Nemca iz dvorišta Preminuo je...

BILjANA BOŠNjAK

Nikada Nikola Janković nije zaboravio lik tog Nemca iz dvorišta

Preminuo je Nikola Koka Janković, dugogodišnji član Srpske akademije nauka i umetnosti, profesor Akademije likovnih umetnosti… Autor je brojnih spomenika, među kojima Nikoli Tesli u Kruševcu (1979), Palim rodoljubima na Terazijama (1983), Joakimu Vujiću ispred Narodnog pozorišta u Kragujevcu (1985), Dositeju Obradoviću u Novom Sadu i Prištini (1990), vojvodi Putniku u Kragujevcu.

U stvaralačkom životu desilo mu se i da dva puta radi „isti spomenik“ – pesniku Aleksi Šantiću u Mostaru. Prvi, urađen 1974. godine, u ratu su srušili, minirali, postoji priča da su ostaci u Neretvi završili. Deset godina od rušenja ponovo su pozvali Nikolu Koku Jankovića da napravi spomenik pesniku. Drugi je postavljen je 2002. godine. Vajar Janković ga je iznova radio, nije imao stari model, te im je novog Šantića napravio nešto većeg.

Treba reći i – preminuo je preživeli kragujevački đak. Veovatno samo u nas takva rečenica ne zvuči nelogično. I svi, bar iz nešto starije generacije, znaju šta „kragujevački đak“ znači. Ni u poodmakloj starosti Nikola Koka Janković nije zaboravio nijedan detalj tog 21. oktobra 1941. godine, kad su Nemci streljali đake. Prisetio se tog jutra u razgovoru pred retrospektivnu izložbu njegovih radova u galeriji SANU 2010. godine. Bio je gimnazijalac. Počelo mu je kao i svako drugo jutro, đačko, uobičajeno – doručkom u očevoj kafani…

„… majka je rano otišla na pijacu da kupi namirnice za kuću i kafanu, i videla da Nemci odvode ljude. Brat od tetke i ja smo još doručkovali, a dva druga su nas čekali da krenemo u školu, kada se ona vratila i rekla: ‘Deco, vratite se kući, videla sam da i mlade odvode’. Otac se, sa još nekoliko mlađih gostiju, sklonio na kafanski tavan, a mene su poslali kroz dvorište, naše i susedne kafane Lapovo kod komšije mesara, švabe, čika Dragog. Žena i on bili su napred u radnji, nisu čuli da lupam na kapiju. Pronašao me u dvorištu Nemac, ogroman čovek, tupog izraza. Tražio mi je legitimaciju i rekao da sačekam dok on vidi koga ima u pekari u istom dvorištu. Sve je videla teta Olga, vlasnica kafane Lapovo. Dok je Nemac bio u pekari, zaključala me u jedan od tri dvorišna klozeta i rekla: ‘Ćuti tu, kupe sve živo’. Čuo sam iz klozeta kako je Nemac pita gde sam, a teta Olga kaže da sam otišao. Celo odeljenje su Nemci odveli. Troje su streljali. Streljali su i mog brata od tetke koji je to jutro doručkovao sa mnom.“

nikolajankovicsantic01Nikada nije zaboravio lik tog Nemca iz dvorišta. Igrom slučaja desilo se da baš Koka šminka Ljubu Tadića kad je još kao statista u kragujevačkom pozorištu igrao Nemca u predstavi Najezda Leonida Leonova. Hteo je da ga našminka tako da liči baš na tog Nemca iz dvorišta. Stavio mu je dosta crne boje oko očiju, i sam je priznao da je mu je ipak više ličio na čudovište dr Frankenštajna. Publika je Ljubi Nemcu, naravno, zviždala čim se pojavio na sceni.

Kada se radio spomen kompleks Šumarice na predlog vajara Miodraga Živkovića, Nikola Koka Janković dobija da radi reljef na vratima Muzeja „21. oktobar“. Pozvali su ga i rekli da mora biti gotov do 15. februara, Dana samoupravljača, jer dolazi Tito da otvori muzej. Glavni u komitetu, neki Rovčanin, dodao je: „Slušaj, to ima do tada da bude gotovo inače svi ćemo da visimo, i ti i mi”.

Rok je bio toliko kratak da nije bilo vremena da odlijem reljef u bronzi, priznao je Koka u našem razgovoru pred izložbu u SANU i objasnio kako se snašao.

Noć pred otvaranje sam sa majstorom iz Ivanjice sam do tri sata ujutru nameštao gips, polivao ga vrelom vodom . Svet se slio, niko nije primetio da je umesto bronze bio gips, a Tito, naravno, nije ni došao. Kasnije je postavljen bronzani reljef.

nikolajankovicsanticNikola Koka Janković Akademiju za likovne umetnosti završio je u Beogradu 1950. godine u klasi profesora Sretena Stojanovića, a dve godine kasnije 1952. postdiplomske studije kod istog profesora. Na mesto nastavnika za predmet Obrada gipsa na Akademiji za likovne umetnosti u Beogradu postavljen je 1955. godine. Za asistenta na Akademiji za likovne umetnosti, za predmet vajanje, izabran je 1958. godine, a 1965. za docenta , da bi 1970. godine bio izabran za vanrednog profesora. Bio je član grupe Samostalni, Beogradske grupe i Društva srpskih umetnika Lada. Prvi put izlaže 1947. godine, a prvu samostalnu izložbu otvara 1971. godine u Valjevu. Redovni profesor na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu bio je do novembra 1992. godine.

Kultura
Pratite nas na YouTube-u