Ružni, rđavi… važni

Ako u obaveštajnim operacijama po Srbiji nema Hrvata, znači da su se dobro sakrili. Ali u borbi za Partizanovu šipku ih ima

1.
Navijači. Eksplozija potkulture mladih? Socijalna patologija? Posao za policiju i sudove? Ništa od toga! Politički događaj prvog reda? Najava burnih događaja? Mali trening za sledeće loženje Skupštine? Upravo to!

2.
Hajde najpre da vidimo kako se navijači čitaju na političkom jeziku? Dakle: najmobilnija i najeksplozivnija neformalna grupa muškaraca u godinama kad se batine lako dele i jednako lako zarastaju koja može da se okupi i deluje istom brzinom kao i vojska. S tom razlikom što u vojsci i policiji ima oslobođenih od fizičkog, a među navijačima nema.

E, sad, o potencijalima navijača u političkim događajima najbolje govori nagrada za životno delo Delijama krajem 2000. godine. Nagradu su im dodelili notorni B-92 i Veran Matić kao prvoborcima Petooktobarske revoluciji kad su razoružali policiju u Majke Jevrosime, u centru Beograda. Istovremeno su zapalili Skupštinu, rešili je viška nameštaja, slika i drugih umetničkih dela, nošeni obećanjem da će, kad dođe sloboda, svaki Srbin imati svog Milosavljevića, a svaki navijač Šumanovića. Sa ove vremenske distance teško je poverovati, ali tad je na dodeli nagrada u bioskopu „Reks“, dorćolskom srcu drugosrbijanske tame, izgovoreno i ovo: „Momci koji su se deset godina suprotstavljali režimu, tukli se sa milicijom, dok su ostali spavali u svojim kućama. To su Delije!“

Skoro deset godina kasnije – 2009. godine – kad je nestalo para i kad usluge navijača više nisu bile potrebne, za Insajder i Brankicu Stanković, vedetu pandursko-obaveštajnog novinarstva, između „ekstremnih navijača“ i „ekstremnih desničara“ već nije bilo razlike. Spajala ih je, kaže ona, „mržnja prema neprijatelju“, dočim valjda nju bliskom sa patrijarhom Irinejom čini „ljubav prema neprijatelju“.

Smisao epohe ideološke upotrebe navijača precizira Ivan Čolović, jedan od uvaženijih drugosrbijanskih hafiza. U tekstu Navijači – huligani i novi fašizam (2012), pisanom metodologijom klin-čorbe, Čolović navijačima zamera često korišćenje rečenice „Kosovo je Srbija“, odajući u isto vreme priznanje Borisu Tadiću koji je posle ubistva Brisa Tatona navijače povezao sa fašizmom. A onda, naravno, Čolović iz svoje supe vadi klin – navijače, dakle – i u njoj ostaju da se na tihoj vatri krčkaju „Kosovo je Srbija“ i fašizam, sve dok se ne stope u gustu homogenu masu, kaloričniju i od „suočavanja s prošlošću“.

3.
Zbog mentalne čistoće, o navijačima nije neophodno znati sve što znaju Stankovićeva i Čolović, ali je dovoljno znati ono što znaju čak i oni – navijači su važni. Da nije tako, ne bi Željko Ražnatović Arkan, najmoćniji navijač u Srbiji ikad od tribine napravio moćnu paravojnu jedinicu. Još manje bi morao da pogine početkom 2000. da bi Peti oktobar devet meseci kasnije uopšte bio moguć. Da nisu navijači važni, ne bi prvi pouzdan signal smene vlasti u Srbiji bila promena parola na Partizanovom jugu i Zvezdinom severu. Ne bi, konačno, kako mi kažu ljudi koji fudbal poznaju bolje od mene, jedan od naših najvećih klubova, po dogovoru s navijačima, obavezno u timu imao i dva igrača koji su svojina navijača i od čije prodaje u inostranstvu se oni naplaćuju.

Iako svi znamo da to nije na dobro, baš zato su priče o navijačima zapravo priče o jakim figurama na političkim šahovskim tablama. I zato je događaj na derbiju bio u prvom redu politički. Dve navijačke grupe pokušale su da preuzmu južnu tribinu Partizanovog stadiona – koja onome ko je drži jeste izvor brojnih privilegija. Napadači na južnu tribinu – oni to zovu „šipka“ – očigledno su se za napad pripremili (definitivno tu nije bilo nikakve spontanosti), što se videlo po belim trakama na rukavima koje su nosili, slično kao vojnici u akcijama, da bi se razlikovali od neprijatelja. Na njihovu žalost, izvukli su deblji kraj, i „šipka“ je ostala u posedu dosadašnjih vlasnika, po svoj prilici, ekipe koju podržava vlast. A to će reći da se sa Partizanovog juga još neće čuti „Vučiću, pederu!“, što je mnogo ozbiljnije oružje i mnogo dalje od bilo kakve spontanosti koju nosi političko raspoloženje nego što to iko od knjiških moljaca može da zamisli.

4.
E sad, pre se nije dešavalo da se u obračunima navijača srpske ekipe pojačavaju ljudima iz inostranstva. Tako su na derbiju u redovima pretendenata uhapšen jedan Bugarin, jedan Grk i čak šestorica Hrvata, među njima, čujem, i jedan sa tetovažom Vukovara na grudima. Naravno, ovde je reč o uhapšenima, ali čini se da je Južnih Slovena bilo mnogo više od tog broja. Uz malo shematskog preterivanja, čak bi se moglo reći da se na derbiju za „šipku“ vodila arhetipska bitka najnovije srpske istorije – između Srba i Jugoslovena.

Naravno, tamo gde se na jednom mestu nađu srpska navijačka paravojska, srpsko podzemlje i Hrvati, zdrav razum nalaže da se bar uključi mozak. Počevši od Petog oktobra pa do ubistva Zorana Điđića bili su očiti veliki napori stranih službi da pod kontrolu stave srpsko pozemlje. U tome su najdalje otišli Britanci, tako da je Peti oktobar bio teško zamisliv bez ozbiljnog učešća podzemlja, koje je tog dana bilo zaduženo za vojsku, policiju i državnu bezbednost, resore iz kojih se najpre mogao očekivati otpor. Za razliku od Britanaca, međutim, hrvatske službe bile su u Srbiji najisturenije, nema sumnje, za račun starije zapadne braće, ali ne i bez svog računa.

Te veze postale su još očitije kad se pokazalo da se Milorad Ulemek posle ubistva Đinđića nije samo krio u hrvatskom delu Bosne i Hercegovine nego je imao i hrvatski pasoš izdat u Mostaru na ime Vlado Vukomanović. Za pasoš se ispostavilo da nije falsifikovan, nego je original.

Za to vreme, Sretko Kalinić i Miloš Simović, učesnici u Đinđićevom ubistvu, sedam godina kriju se u Zagrebu, gde Kalinić ima dva hrvatska pasoša, izdata u Tuzli, koji takođe nisu bili falsifikati, već originali. Ko zna koliko bi se Kalinić i Simović krili u Zagrebu, čak živeći u istoj zgradi – što je za ljude koji se kriju van pameti osim ako nemaju pouzdanu zaštitu – da nisu počeli da privlače preveliku pažnju. Najpre se njihov rukopis prepoznao na jezeru Jarun, gde su u februaru 2010. godine svirepo ubili Cvetka Simića, takođe pripadnika srpskog podzemlja. Kad je četiri meseca kasnije na istom tom mestu Simović u međusobnom sukobu teško ranio Kalinića, bilo je to previše i za hrvatske službe, pa su pohapšeni i predati Srbiji.

5.
Potvrda o uticaju hrvatskih službi na srpsko podzemlje ima bezbroj. Pitanje je, međutim, zašto to rade. Prvo, hrvatska na taj način dobija važnu operativnu ulogu u kontroli zapadnih sila nad Srbijom; ona uživa u ulozi regionalnog kapoa. Drugo, Hrvatska je prisustvo svojih službi u Srbiji radikalno predimenzionirala jer je shvatila da borba za regionalnu podelu uticaja nije završena, a Zagreb pritom ima ozbiljne teritorijalne pretenzije i nad Srbijom i nad Srpskom.

Elem, da je operacija preuzimanja „šipke“ uspela, lep deo akcija nad tim važnim političkim medijem imala bi Hrvatska. Naravno, srpski dripci koji su ih ovamo zvali i koji verovatno i ne bi znali šta su zauzeli, bili bi zainteresovani za povlastice na regionalnom tržištu droge, što im ne bi bilo teško obezbediti. Za to vreme, Hrvati bi na „šipci“ kontrolisali politiku.

6.
Naravno, valja imati u vidu jedno: rat za „šipku“ pao je u vreme kad se na svim stranama – od Vašingtona, preko Londona i Berlina, sve do Zagreba, Sarajeva, Prištine, Skoplja, Moskve, Istanbula, Banjaluke i Beograda – obavljaju pripreme za pregovore koji će, po svoj prilici, tokom sledeće i one tamo godine odrediti sudbinu Balkana i Srbije za nekoliko sledećih decenija. Isto kao što je ubistvo Arkana bilo stavljanje važne figure na tablu pre nego što su u Srbiji počele poslednje pripreme za Peti oktobar, koji je Srbiji odredio naredne dve decenije.

„Puštanje kriminalaca sa lanca“, kako je Aleksandar Vučić opisao nasilje na derbiju, uz dosta aluzija na to da je više reč o političkom događaju nego ispadu huligana, jeste zapravo ređanje figura pred najvažniju šahovsku partiju. Stvar je utoliko važnija, što ishod partije političkog šaha mnogo više zavisi od poretka figura pre bitke nego od veštine igrača u samoj bici.

Eto, to se dogodilo na derbiju, i događaće se sve više, sve češće i sve brutalnije. Bez toga neće moći. Za sada se samo može reći da je prevođenje srpskih navijača na one pozicije koje su im dale priznanja i divljenje Druge Srbije i na kojima su bili Petog oktobra – nije uspelo.

Kolumna, Politika
Pratite nas na YouTube-u