Kao period prazničnog iščekivanja, decembar je za najveći broj ljudi mesec u kojem se brige, makar za kratko, povlače pred novogodišnjim optimizmom. Ali ne i za bezbednosne analitičare, kojima decembar služi za sumiranje „utisaka godine“ i formulisanje prognoza na osnovu tih utisaka. A one su retko kad optimistične, samim tim što je smisao bezbednosnih prognoza u pripremljenosti za najgore, što zahteva dozu intelektualnog pesimizma.
Najnoviji godišnji izveštaj američkog Saveta za spoljne odnose o globalnim konfliktima na koje bi trebalo obratiti pažnju u narednoj godini objavljen je prošlog ponedeljka i u potpunosti ispunjava navedeni kriterijum „intelektualnog pesimizma“. Štaviše, može se konstatovati i da je ovo verovatno najpesimističniji dokument ovog tipa koji je Savet objavio još od 2007, od kada ih izrađuje. Zaključci poput onog da su „SAD najnepredvidiviji akter današnjice“ i da je nuklearni konflikt centralna bezbednosna pretnja za 2018. čine ovaj dokument premijernim iako najveći broj u njemu pobrojanih bezbednosnih pretnji suštinski nije nov. Osim toga, srpska javnost bi morala da mu posveti naročitu pažnju samim tim što je ovo prvi izveštaj ovog tipa još od 2009. u kome se Balkan našao „na radaru“ analitičara Saveta za spoljne odnose, i to u trećem stepenu bezbednosnih pretnji.
DISKRETNI KREATOR AMERIČKE POLITIKE
No, pre nego što pređemo na detaljniju analizu ovog dokumenta, valjalo bi posvetiti koju reč samom Savetu za spoljne odnose. Svako iole upućeniji u funkcionisanje američkog političkog i bezbednosnog sistema morao je da čuje za ovu prestižnu instituciju, čiji je uticaj na državnu politiku SAD neupitan. Osnovan 1921. u Njujorku, Savet danas ima oko 5.000 uglednih članova iz sveta finansija, bezbednosti, medija, korporativnog, akademskog i državnog sektora, koji čine „trust mozgova“ sposoban za formulisanje ekspertskih analiza i savetodavnih dokumenata za usmeravanje američke državne politike. O kalibru ove organizacije dovoljno govori činjenica da su njegovo osnivanje finansijski pomogli Džon D. Rokfeler, Džon Pijerpont Morgan, Pol Varburg i Jakob Šif, kao i da su članovi organizacije učestvovali u osnivanju UN. Tokom Hladnog rata broj članova Saveta na najvišim državnim funkcijama u SAD varirao je od 40 odsto tokom Ajzenhauerove administracije do 57 odsto tokom administracije Lindona Džonsona, a na listi njegovih članova našla su se imena poput Zbignjeva Bžežinskog, Henrija Kisindžera, Dejvida Rokfelera, Dika Čejnija, Džordža Buša Starijeg, Medlin Olbrajt, Džoa Bajdena, Kolina Pauela, pa čak i holivudskih zvezda poput Anđeline Džoli i Džordža Klunija. U svakom slučaju, važno je razumeti da Savet za spoljne odnose nije bilo kakva ili „samo još jedna“ nevladina organizacija ili akademski institut – radi se o instituciji sa fundamentalnim uticajem na američku politiku, uticajem koji predstavlja konstantu bez obzira na to da li se u Beloj kući nalazi demokrata ili republikanac.
Uprkos dugoj istoriji Saveta, praksa objavljivanja prognoza o globalnim konfliktima krajem svake godine relativno je nova. Ona datira od 2007, i spada u nadležnost Centra za preventivnu akciju pri Savetu za spoljne odnose. Od tada ovi izveštaji izlaze svakog decembra u Forin afers, elitnom listu u vlasništvu Saveta. Formalno naslovljeni kao Pregledi preventivnih prioriteta, ovi izveštaji imaju trodelnu strukturu, u kojoj se svaki od tri stepena bezbednosnih pretnji, odnosno prioriteta, dalje unutar sebe rangira prema posledicama i verovatnoći u okvirima tzv. „matrica rizika“. Pretnje sa „snažnim posledicama“ (high impact) su one koje ugrožavaju „američku domovinu“, zahtevaju direktno učešće američkih oružanih snaga po osnovu ugovornih obaveza sa saveznicima ili ugrožavaju slobodan protok strateških resursa neophodnih za stabilnost SAD. Pretnje „umereno snažnih posledica“ (moderate impact) tiču se država koje su strateški važne za SAD, ali prema kojim Vašington nema ugovornih obaveza. Konačno, pretnje sa „slabim posledicama“ (low impact) su one koje mogu da izazovu velike humanitarne katastrofe, ali nemaju strateškog uticaja na interese SAD (u ovoj grupi našao se Balkan u ovogodišnjem izveštaju). Verovatnoća se takođe rangira od visoke, preko umerene, do niske. Izveštaji navode bezbednosne pretnje po tezama i gotovo nikad ne ulaze u detaljnu elaboraciju pojedinačnih teza. Važno je ukazati i na to da se ovi izveštaji zapravo formulišu na osnovu anketnih istraživanja stavova američkih funkcionera i službenika višeg ranga pri različitim državnim institucijama, a pre svega Stejt dipartmentu.
“AMERIČKA NEPREDVIDIVOST“ I OPASNOST OD NUKLEARNOG ARMAGEDONA
Fokus Pregleda preventivnih prioriteta je čitavu deceniju bio na identifikaciji spoljnih pretnji po američku bezbednost, međutim, ove godine se prvi put postavlja pitanje bezbednosnih pretnji koje SAD predstavljaju za svet i sebe same. “SAD su danas najnepredvidiviji akter u svetu, što je izazvalo duboku nelagodu“, izjavio je direktor Centra za preventivnu akciju Pol Stejrs. „Nekad ste mogli da stavite SAD na jednu stranu i tretirate ih kao konstantu dok posmatrate ostatak sveta i razmišljate gde se nalaze najveći izvori nestabilnosti i nepredvidivosti. Sada morate da uvrstite SAD u tu grupu. Niko ne može da proceni kako ćemo mi Amerikanci reagovati u bilo kom potencijalnom scenariju ako uzmemo u obzir kako ljudi posmatraju aktuelnog predsednika“, dodao je Stejrs. Površni bi rekli da se radi o projekciji Trampovog hirovitog karaktera na spoljnopolitički domen. Na kraju krajeva, aktuelni predsednik je još 2015. saopštio da ne voli kada ljudi znaju šta on tačno misli ili radi, jer ih tako „drži izvan balansa“. Međutim, malo je verovatno da bi se bilo koja druga osoba u Ovalnoj sobi drugačije ponašala u trenutnim okolnostima – nepredvidivost je prateća osobina svake posrnule imperije, a izranjanje multipolarnog sveta slama ustaljene obrasce međunarodnog ponašanja.
Bilo kako bilo, američka nepredvidivost je od suštinskog značaja za pitanje prevencije dve centralne bezbednosne pretnje koje izveštaj Saveta za spoljne odnose stavlja u prvi stepen za 2018. godinu: (1) mogućnost oružanog sukoba koji bi uključivao Severnu Koreju, SAD i severnokorejske susede; i (2) mogućnost oružanog sukoba između Irana i SAD ili Irana i američkih saveznika povodom iranske umešanosti u regionalne sukobe. „Radi se o dve najzapaljivije krize koje se trenutno kuvaju“, konstatovao je ovim povodom direktor Centra za preventivnu akciju. Zaista, makar kada je Severna Koreja u pitanju, sada je već čitavom svetu jasno da bi iz krizne situacije koja se „kuva“ na Korejskom poluostrvu mogla da se izrodi nezapamćena globalna tragedija sa desetinama miliona mrtvih kao posledicom prve nuklearne razmene u istoriji ratovanja. Eksperti Saveta za spoljne odnose se ovim povodom gotovo jednoglasno slažu da se radi o scenariju koji bi imao snažne posledice, ali je umereno verovatan (mada, kako Atlantik primećuje, „snažne posledice“ je formalistički eufemizam – eventualni rat na Korejskom poluostrvu podrazumevao bi najžešće i najsmrtonosnije borbe još od Drugog svetskog rata). Iako je Severna Koreja u gotovo svakom izveštaju ovog tipa dosad našla svoje mesto u prvom ili ređe drugom stepenu bezbednosnih pretnji, munjeviti razvoj raketnih kapaciteta ove zemlje kojim bi ona mogla da projektuje smrtonosnu silu na teritoriju SAD, uz posledične pretnje Vašingtona vojnom intervencijom i sve ličnijim „ratom rečima“ između Trampa i Kim Džong Una, čini opasnost od ratnog raspleta izvesnijom nego ikad pre. Dodatno zabrinjavaju skorašnje američke pretnje pomorskom blokadom Pjongjanga, što bi ustvari mogao da bude paravan za pripremno razmeštanje Edžis sistema u neposrednoj blizini Severne Koreje sa ciljem presretanja sledeće Kimove rakete (koja će, ako ne pre, verovatno biti lansirana tokom zimske olimpijade u Pjongčangu) odmah po njenom lansiranju – potez koji bi direktno mogao da isprovocira ratnu eskalaciju. Osim toga, Reks Tilerson je na konferenciji za medije u petak saopštio da „SAD neće prihvatiti bilo kakve preduslove za pregovore sa Severnom Korejom“, konkretizujući ovu izjavu ponovljenim zahtevom da Pjongjang odustane od svog (sada već kompletiranog) nuklearnog programa iako je jasno da se Kimov režim ni u kom slučaju neće opredeliti za odricanje od nuklearnog garanta svog opstanka. Sve ovo su potezi koji u najmanju ruku održavaju opasno visok nivo tenzija na Korejskom poluostrvu, a verovatno ih i uvećavaju.
Široj javnosti manje primetan, ali možda čak izvesniji ratni scenario je onaj koji se tiče Irana i rastuće strepnje Vašingtona i američkih zalivskih satelita od sve većeg uticaja Teherana na regionalne konflikte od Sirije i Iraka do Jemena i Avganistana. Iako je Iran preko šiitskog faktora rasutog širom Bliskog istoka odavno umešan u čitav niz žarišta u regionu, ono što je drastično pogoršalo izglede za diplomatsko rešavanje spornih pitanja (i uticalo na to da se Iran ove godine nađe na vrhu liste predviđenih bezbednosnih pretnji) jeste Trampovo nastojanje da odbaci iranski nuklearni dil, koji je postigao njegov prethodnik Barak Obama. Ovo je ućutkalo struju umerenjaka u Teheranu, a Iran uverilo da se Vašingtonu ni u kom slučaju ne može verovati, što nosi opasnost od „pjongjangizacije“ iranske politike. Dok su oči sveta uprte u Severnu Koreju, Iran bi veoma brzo mogao da razvije sopstvene interkontinentalne balističke raketne kapacitete. Respektabilni nivo iranske raketne tehnologije već je demonstriran krajem septembra, kada je uspešno testirana raketa Koramšar (neka vrsta iranske varijante Hvasong-10), sposobna da ponese nekoliko bojevih glava i pogodi ciljeve na razdaljini od najmanje dve hiljade kilometara. Pritom nije samo razvoj raketnih kapaciteta mogući okidač za vojnu konfrontaciju sa Amerikom, to bi lako mogao da bude i rastući uticaj Teherana na posleratno ustrojstvo Iraka i Sirije ili podrška militantnim grupama u Jemenu i Libanu, koje ugrožavaju američke saveznike. Poučena primerom Severne Koreje, Trampova administracija bi mogla da odluči da je bolje neutralisati iransku pretnju pre nego što ona postane ojačana nuklearnom komponentom, što bi imalo nesagledive posledice po čitav Bliski istok. Kao i u slučaju rata sa Severnom Korejom, eksperti Saveta za spoljne odnose i ovu pretnju kvalifikuju kao umereno verovatnu, ali sa snažnim potencijalnim posledicama.
Ni ostalih šest preventivnih prioriteta prvog stepena navedenih u izveštaju Saveta za spoljne odnose nisu zanemarljivi za neameričku javnost. Kao još jedna latentna pretnja koja nosi opasnost od nuklearnog rata jeste „namerna ili nenamerna vojna konfrontacija između Rusije i NATO“, što je scenario koji je takođe kvalifikovan kao umereno verovatan, ali sa očekivano snažnim posledicama ukoliko bi se realizovao. U istoj kategoriji nalazi se i opasnost od oružanog sukoba između Kine i jedne ili više zemalja jugoistočne Azije (izveštaj tu ubraja Bruneje, Maleziju, Filipine, Tajvan i Vijetnam) povodom teritorijalnih sporova u Južnom kineskom moru, kao i dve pretnje koje bi direktno pogodile američko stanovništvo, a koje već godinama nalaze svoje mesto u prvom stepenu pretnji u ovakvim izveštajima: (1) parališući sajber-napad na američku kritičnu infrastrukturu i mreže; i (2) teroristički napad sa masovnim brojem žrtava na teritoriji SAD ili teritoriji američkog saveznika od strane domaćih ili inostranih terorista. Kao jedine dve bezbednosne pretnje prvog stepena sa „visokom verovatnoćom“ realizacije su „nasilna rekonsolidacija državne vlasti u Siriji uz prateće tenzije sa spoljnim interesentima“ i „povećano nasilje i nestabilnost u Avganistanu usled talibanske pobune i potencijalnog kolapsa državne vlasti“. Iako izvesne, ovim pretnjama se daje kvalifikacija „umereno snažnih posledica“. Gotovo neverovatno, ali opasnost od dezintegracije Iraka se ove godine uopšte nije našla na listi iako je pre dve godine bila u prvom stepenu prioriteta prevencije, a prošle godine u drugom. Pored toga, ni zloglasna Islamska država nije pomenuta ni jednom rečju, što bi moglo da bude preuranjeno stavljanje ovog problema ad acta, uprkos vojnom porazu ove terorističke grupe i neutralizaciji njenih teritorijalnih dostignuća iz 2014/15.
ZAPOSTAVLjANjE PALESTINSKOG ŽARIŠTA
U drugom stepenu preventivnih prioriteta nalazi se samo jedna pretnja koja bi mogla da ima snažne posledice, mada joj se pridaje mala verovatnoća realizacije – oružani sukob između Kine i Japana u Istočnom kineskom moru povodom kontrole nad spornim ostrvima Djaoju/Senkaku. Narednih osam pretnji kvalifikovane su kao umereno verovatne i sa umereno snažnim posledicama. Tu su eskalacija kriminalnom uzrokovanog nasilja u Meksiku, intenziviranje oružanih sukoba u Donbasu između ukrajinskih i proruskih snaga, eskalacija konflikta između iračkih snaga bezbednosti i kurdskih separatista, eskalacija nasilja i nestabilnosti u Pakistanu usled akcija različitih militantnih grupa, ali i tenzija između vlasti i opozicije, ozbiljna indijsko-pakistanska vojna konfrontacija uzrokovana terorističkim napadom u Kašmiru (podsećanja radi, obe zemlje su nuklearne sile), intenzivirano nasilje između Turske i različitih oružanih grupa Kurda unutar Turske i u njoj susednim zemljama, kao i dve bezbednosne pretnje koje se tiču Izraela – sukobi izraelskih snaga i Hezbolaha duž libansko-izraelske ili sirijsko-izraelske granice i pojačane tenzije između Izraelaca i Palestinaca koje bi rezultovale napadima na civile, nasilnim protestima ili oružanim sukobima. Kako je analiza sastavljana pre Trampove odluke da prizna Jerusalim za prestonicu Izraela, ove dve pretnje deluju kao neopravdano nisko kvalifikovane. Sada slobodno možemo reći da obe imaju veoma visoku verovatnoću realizacije u narednim mesecima. Osim toga, eventualni konflikt Izraela sa Hezbolahom lako bi mogao da eskalira u širu konfrontaciju Izraela i SAD sa Iranom, što znači da je ova pretnja u direktnoj vezi sa prvim stepenom preventivnih prioriteta, pa joj je potrebno posvetiti mnogo veću pažnju nego što to izveštaj čini.
U drugom stepenu našle su se i četiri pretnje kojim se pridaje mali značaj u smislu posledica, ali veliki u smislu verovatnoće. Prva u ovoj kategoriji je Venecuela kojoj izveštaj predviđa produbljivanje ekonomske i političke krize što će rezultovati nasilnim uličnim nemirima i talasom izbeglištva u susedne zemlje. Odmah zatim je Jemen, kojem autori izveštaja predviđaju još dublju humanitarnu katastrofu uzrokovanu spoljnom agresijom Saudijske Arabije (izveštaj eufemistički kaže „prolongirana spoljna intervencija“), kao i Somalija i njeni susedi, kojima prete napadi islamističke terorističke grupe Al-Šabab. Na poslednjem mestu u ovoj kategiriji je verski uzrokovano nasilje između vladinih snaga Mijanmara i muslimanskih pobunjenika, što dovodi do masovnog izbeglištva stanovnika u susedni Bangladeš. Pojedini predstavnici UN su dešavanja u ovom konfliktu ocenili kao „genocid“, a Savet za spoljne odnose je propustio da ga registruje u ranijim izveštajima.
ŠTA OČEKUJE SRBIJU?
Konačno stižemo i do trećeg stepena preventivnih prioriteta u kojem se ove godine našao i naš Balkan. Izveštaj doslovno kaže: „Eskalacija tenzija i ekstremističko nasilje na Balkanu – Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Crna Gora i Srbija – što rezultuje političkom nestabilnošću i oružanim okršajima“. Kao i sve druge stavke u ovom stepenu preventivnih prioriteta, i ova je kvalifikovana kao „umereno verovatna“ i sa „slabim posledicama“. Iako u suštini svrstan u grupu niskoprioritetnih bezbednosnih pretnji, činjenica da se Balkan našao u ovom izveštaju prvi put od 2009 – kada je Bosna i Hercegovina navedena kao zemlja u kojoj je potrebno preventivnom akcijom sprečiti eventualni konflikt – govori o tome da je naš region ponovo u američkom vidokrugu, makar i perifernom.
U tom smislu, ovogodišnji izveštaj Saveta za spoljne odnose dopunjuje skorašnju studiju Atlantskog saveta o novoj američkoj strategiji za Balkan i mogao bi da posluži kao dodatni argument za jače vojno prisustvo SAD ne samo u Bondstilu i na teritorijama susednih NATO članica, nego i u Bosni i Hercegovini, i to u Distriktu Brčko kako bi se neutralisao manevarski prostor Banjaluke. Pojedini lobisti unutar SAD uveliko pozivaju na ovakvu meru „preventivnog delovanja“. Sve ovo će nesumnjivo biti pravdano „suzbijanjem malignog ruskog uticaja“ i „prevencijom destabilizacije regiona“, ali će suštinski rezultovati ugrožavanjem srpskih interesa na Kosovu i Metohiji, u Bosni i Hercegovini i u Makedoniji. Zato je važno da Srbija, pored proaktivne diplomatije, nastavi, pa i intenzivira proces materijalne modernizacije svojih oružanih snaga kako bi one predstavljale kredibilan faktor odvraćanja bilo kog potencijalnog agresora i garant bezbednosti Republike Srpske i Srba na Kosovu i Metohiji.
U AFRICI (NE)ĆE BITI PO STAROM
Sve ostale stavke unutar trećeg stepena preventivnih prioriteta tiču se Afrike, što nikako ne bi trebalo da navede na pogrešne zaključke da to reflektuje slabu zastupljenost konflikata na ovom kontinentu, ili slabo interesovanje američke politike za njega, već prostu prioritetizaciju u odnosu na daleko dramatičnije krize na Dalekom i Bliskom istoku, koje bi mogle ozbiljno da ugroze SAD. Tako izveštaj navodi eskalaciju nasilja i političke nestabilnosti u Nigeriji i susednim zemljama usled akcija terorističke grupe Boko Haram, eskalaciju nasilja u Libiji, eskalaciju nasilja u regionu Sahela, uključujući Mali i Niger, usled prolongiranih sukoba militantnih grupa, eskalaciju građanskog rata u Južnom Sudanu uz opasnost od prelivanja nestabilnosti i nasilja na susedne zemlje, porast političke nestabilnosti i nasilja u DR Kongo, gde je nedavno ubijeno 15 mirovnjaka UN, porast političke nestabilnosti i nasilja u Keniji kao posledice ovogodišnjeg izbornog procesa, rasprostranjeno nasilje i nemire u Zimbabveu usled pada 40 godina dugog Mugabeovog režima, kao i eskalaciju verski motivisanog nasilja u Centralnoafričkoj Republici (gde Srbija inače drži mirovni kontingent od 75 vojnika) između muslimanskih Seleka i hrišćanskih antibalaka što dovodi do talasa izbeglica i prelivanja nestabilnosti u susedne zemlje.
U vezi sa ovim poslednjim, interesantno je pomenuti pomalo neočekivanu vest koja se pre nekoliko dana pojavila o ruskom zahtevu da UN naprave izuzetak povodom embarga na oružje za Centralnoafričku Republiku i dozvole opremanje dva bataljona vladinih snaga koje su obučavali instruktori iz EU ruskim naoružanjem i opremom. Štaviše, još interesantnije je što su zapadne članice SB UN generalno pozitivno reagovale na ovaj predlog, zahtevajući jedino da Rusija pruži garancije da oružje neće završiti u pogrešnim rukama. Rusija ima slične ambicije i u pogledu opremanja vojske Konga svojim oružjem u nameri da spreči kolaps ove geostrateški izuzetno značajne zemlje. Ni Libija nije izvan strateških projekcija Moskve – uticajni feldmaršal Kalifa Haftar, koji svojom “Libijskom nacionalnom armijom“ kontroliše Tobruk, Bengazi i istočne i centralne delove zemlje – uživa rusku podršku, a januara ove godine je čak bio i gost na ruskom nosaču aviona “Admiral Kuznjecov“, gde je imao video-konferenciju sa ministrom Sergejem Šojguom. Prema pojedinim izvorima, Haftar je tom prilikom Rusima obećao otvaranje vojno-pomorskih baza na libijskim obalama ukoliko konsoliduje vlast u zemlji. Otvaranje pomorske baze Moskvi odnedavno nudi i Sudan, što bi zacementiralo rusko strateško prisustvo u Crvenom moru. Sve ove inicijative savršeno su sinhronizovane sa kineskim nastojanjima da konsoliduju svoje geopolitičke pozicije na crnom kontinentu povoljnim ekonomskim i infrastrukturnim aranžmanima. To znači da bi nevidljivo geopolitičko nadmetanje koje u Africi vode SAD i NATO, sa jedne, i Kina, sa druge strane, moglo da dobije novu dinamiku povratkom Rusije u afrička zbivanja, naravno u tandemu sa Pekingom.
ZAKLjUČNA RAZMATRANjA
Sve u svemu, ovogodišnji izveštaj Saveta za spoljne odnose o preventivnim prioritetima odražava haotično i turbulentno stanje u kojem se svet nalazi već nekoliko godina unazad, a koje se produbljuje srazmerno dinamici kolapsa svetskog poretka uspostavljenog 1991. Ograničen na trideset prioriteta, Izveštaj nije obuhvatio pojedine pretnje koje su anketirani eksperti navodili poput političke destabilizacije EU usled separatističkih i nacionalističkih tenzija ili drastično pogoršanje bezbednosne situacije u Egiptu uzrokovano terorizmom. Ova druga pretnja je potvrdu svoje ozbiljnosti dobila svega deset dana nakon zaključenja istraživanja Saveta za spoljne odnose, i to brutalnim napadom džihadista na Sinaju, u kojem je preko tri stotine ljudi izgubilo život.
Uzrok eventualnih manjkvaosti leži u metodologiji izrade izveštaja – on jednostavno predstvlja popis bezbednosnih pretnji koje je najveći broj anketiranih eksperata spomenuo. Ukoliko je neku pretnju naveo mali broj eksperata, ona biva zanemarena, uglavnom bez obzira na argumentacionu uverljivost koja je prati. Ono po čemu će međutim ovaj izveštaj biti upamćen, osim kao jubilarni, jeste zabrinjavajuće postojan konsenzus njegovih autora o opasnosti od nuklearnog sukoba kao mogućem scenariju, što je fenomen nezapamćen još od Hladnog rata. Kako Atlantik primećuje: „Ono što ostavlja možda najsnažniji utisak povodom poslednjeg istraživanja jeste to da kada je Savet za spoljne odnose pitao državne službenike i eksperte za spoljnu politiku za mišljenje o bliskoj budućnosti – rat između dve nuklearne sile nije odbačen kao plod bujne mašte. Nije zanemaren ni kao umerena opasnost. Umesto toga, stigao je na sam vrh pretnji predviđenih za dolazeću godinu“. Izgleda da se, makar u ovoj tiho izrečenoj strepnji za opstanak čovečanstva, a sasvim sigurno i nevoljno, Savet za spoljne odnose slaže sa nedavno iznetim upozorenjem ruskog patrijarha Kirila o približavanju kraja sveta i „strašnih istorijskih trenutaka koje je opisao Jovan Bogoslov“.