Nova odbrambena strategija SAD: Svim silama na Rusiju i Kinu

Strategija nacionalne odbrane SAD za 2018. godinu je najava da će američka supersila preduzeti sve zamislive korake kako bi zaustavila uzdizanje Evroazije

Jedna stvar bi mogla da se kaže o Nacionalnoj odbrambenoj strategiji Pentagona, dokumentu upravo objavljenom pod imenom sekretara za odbranu Džejmsa Matisa: iskrena je u pogledu toga šta je meta američke odbrambene politike i njenog kretanja napred. Odbrambena politika Vašingtona eksplicitno je usmerena na onemogućavanje Rusije i Kine u razvoju bilo kakvog alternativnog pola neospornoj američkoj vojnoj i političkoj dominaciji. Novi dokument ovo navodi bez ikakvog kolebanja. Detalji su prepoznatljivi i pokazuju nered u današnjem Vašingtonu, u skladu sa dezintegracijom nekada čvrste ruke globalne moći.

Dokument je vredan pažljivog čitanja. U verziji koja je deklasifikovana za javnost u samom uvodu se navodi:

„Danas izlazimo iz perioda strateške atrofije, svesni da naša konkurentska prednost erodira. Suočavamo se sa narastajućim globalnim neredom, karakterisanim opadanjem međunarodnog poretka baziranog na pravilima dugog trajanja – kreirajući promenljivije i kompleksnije okruženje nego što smo imali prilike da iskusimo u vremenu koje pamtimo. Međudržavna strateška konkurencija je sada primarna briga za američku nacionalnu bezbednost, a ne terorizam.“

Termin „period strateške atrofije“ nije u potpunosti tačan za silu koja je vodila ratove bez prestanka, direktno i preko surogata, od Azije do Bliskog Istoka, sa ciljem tajnih promena režima širom sveta, još od kada je izvršila invaziju na Avganistan 2001. Iskren je navod da američka strateška vojna prednost erodira. Ova erozija je pak direktna posledica urušavanja američke ekonomije i naraslih očajničkih napora Vašingtona da svetu diktira svoje želje i ne poštuje suverenitet nacija i naroda.

PODRIVANjE „PRAVILA PUTA“
Ključna fraza je da je „međudržavna strateška konkurencija primarna briga za američku nacionalnu bezbednost, a ne terorizam.“ Šta je ta “međudržavna strateška konkurencija“ koja je takozvani „rat protiv terorizma“ potisnula niže na listi prioriteta? Prosto rečeno, to je porast značajnih ekonomskih, tehnoloških i vojnih sila i saveza koji se osećaju dovoljno jakim da ističu svoje nacionalne interese. Za Pentagon, koji deluje po aršinima Volfovicove doktrine iz 1992, strateških rivala dominaciji SAD kao supersile ne može biti.

Godine 1992. politika Pentagona je nezvanično postala ono što se naziva Volfovicovom doktrinom. Tokom administracije predsednika Buša Starijeg, kada je Vašington bio angažovan na pljačkanju i razbijanju Sovjetskog Saveza koristeći agenta CIA Borisa Jeljcina za upravljačem, u vreme kada je Dik Čejni bio sekretar za odbranu, podsekretar za odbranu Pol Volfovic je napisao Odbrambenu strategiju za devedesete.

Jedan od originalnih navoda tog dokumenta: „Naš primarni cilj je da sprečimo ponovno uspostavljanje novog rivala, bilo na teritoriji bivšeg Sovjetskog Saveza ili negde drugde… da sprečimo bilo koju neprijateljsku silu da dominira regionom čiji bi resursi bi, pod konsolidovanom kontrolom jedne države, bili dovoljni da generišu globalnu moć. Ovi regioni uključuju Zapadnu Evropu, Istočnu Aziju, teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza i Jugozapadnu Aziju.“

Dalje, u novom Matisovom strateškom dokumentu se navodi da „Rusija i Kina sada podrivaju međunarodni poredak iznutra korišćenjem njegovih pogodnosti, dok istovremeno razaraju njegove principe i „pravila puta.“

Ovo ukazuje da je za Vašington pridržavanje pravila sadašnjeg sistema od strane drugih država, uključujući i „eksploataciju“ UN za sopstveni interes, gnusan i kriminalan akt. Terminologija sugeriše da Vašington smatra kako Kina i Rusija svojom ulogom u današnjem svetu upravljaju brzinom koja nije po volji Jedinoj Supersili.

Postaje još interesantnije kada američki strateški dokument Kinu naziva „strateškim konkurentom koji koristi predatorsku ekonomiju kako bi zastrašivao svoje susede, dok u Južnom kineskom moru poprima osobine militarizma.“ U njemu se još navodi da je „Rusija narušila granice susednih država i koristi snagu veta nad ekonomskim, diplomatskim i bezbednosnim odlukama svojih suseda.“

Matis dalje optužuje Kinu i Rusiju da žele da „svet oblikuju po svom autoritarnom modelu – stičući mogućnost veta nad ekonomskim, diplomatskim i bezbednosnim odlukama drugih država.“ Mogućnost veta je jasna aluzija na više puta uložen veto od strane Rusije i Kine u Savetu bezbednosti UN na američke rezolucije koje bi još davno dovele do totalnog uništenja Sirije za potrebe Vašingtona da prekroji Bliski Istok u svoju korist.

Matis dalje tvrdi da „Kina učvršćuje vojnu modernizaciju, operacije vršenja uticaja, i predatorsku ekonomiju kako bi prinudila susedne države na reorganizaciju indopacifičkog regiona u njihovu korist.“

Predatorska ekonomija? Izbor prideva kreira emotivnu sliku bez objašnjenja. Dokument Pentagona izostavlja istoriju decenija „predatorske“ ekonomije Vašingtona u kome su SAD pisale „pravila puta“ međunarodne trgovine za STO, finansije, za jedinstvenu konkurentsku prednost američkih multinacionalnih korporacija. To oni nazivaju „slobodnim tržištem.“

KO JE AGRESOR, RUSIJA ILI NATO?
Zatim, u onome što je jasna aluzija na veliku kinesku Inicijativu pojas i put, njen novi ekonomski Put svile, dokument Pentagona napada Kinu kao zemlju koja „nastavlja svoj ekonomski i vojni uzlet, utvrđujući moć kroz dugoročnu svenarodnu strategiju.“ Bilo bi krajnje pozitivno kad bi Vašington sprovodio uporedivu infrastrukturnu investiciju i „dugoročnu svenarodnu strategiju.“ Čini se da takva vrsta nacionalne investicije u infrastrukturu, sa ciljem rešavanja velikog deficita i nedostatka domaćih američkih investicija, nije na agendi Vašingtona izvan konfuzne kampanje sa obećanjima po principu „učinimo Ameriku ponovo velikom.“

Sa svoje strane, Pentagon optužuje Rusiju zbog toga što „koristi mogućnost veta nad državama na svojoj periferiji kako bi uticala na njihove političke, ekonomske i diplomatske odluke, kako bi razorila NATO, i kako bi promenila evropske i bliskoistočne bezbednosne i ekonomske strukture u svoju korist.“ Pentagon insistira na tome da je „korišćenje sve raširenijih tehnika za diskreditovanje i subverzivno delovanje na demokratske procese u Gruziji, na Krimu i u istočnoj Ukrajini dovoljno zabrinjavajuće, ali kada se tome doda sve veći i moderniji nuklearni arsenal, izazov je jasan.“

Izostavljena je činjenica da je Vašington taj koji je 2014. kreirao ono što je nazvano „najočiglednijim pučem u američkoj istoriji“ kako bi instalirao antiruske režime oligarha i neonacista u Ukrajini i Gruziji, ili to da su građani Krima na referendumu sa 93 odsto glasova odabrali da budu deo Ruske Federacije, a ne Ukrajine.

Ideja o tome da Rusija teži da „rabije“ NATO zanemaruje činjenicu da je Vašington 2003. pogazio svečana obećanja data Rusima 1990. o tome da se nikada neće širiti istočno ka Rusiji, u sklopu preduslova za to da Moskva dozvoli ujedinjenje Nemačke.

I Vašington je bio taj koji je 2007. godine objavio da će sprovesti destabilišuće postavljanje američkih raketa u Poljskoj i drugim državama NATO usmerenih ka Rusiji, u sklopu onoga što je eufemistično nazvano „protivraketni štit“, a što je zapravo priprema za potencijalni prvi nuklearni udar na Rusiju. Dalje, CIA i Stejt department su kreirali obojene revolucije u Gruziji i Ukrajini 2004. godine u uzaludnom naporu da NATO dovedu na prag Moskve.

Ukratko, Strategija nacionalne odbrane Pentagona za 2018. godinu je de facto objava da će američka supersila, bankrotirana i bolesna kakva jeste, preduzeti sve zamislive vojne korake kako bi zaustavila uzdizanje Evroazije, koja se izgrađuje oko miroljubivog širenja rusko-kineske ekonomske saradnje u oblastima energije, finansija, infrastrukture, kao i saradnje u oblasti odbrane i antiterorističkih aktivnosti.

Matisov dokument je iskren jer Kinu i Rusiju naziva ključnom pretnjom nastavku hegemonije SAD kao jedine supersile. Posledice u kontekstu narastajuće američke vojne konfrontacije protiv Rusije i Kine, međutim, mogle bi ekonomski sve slabiju Ameriku da stave pred istu dilemu sa kojom se Britanska imperija suočila uoči Prvog svetskog rata. Nivo američkog duga, pogoršana ekonomska osnova i opadajuća međunarodna podrška predsedniku koji se ponaša kao razmaženo derište nisu najpovoljnija osnova da se „Amerika ponovo učini velikom.“

 

Vilijam Endgal je konsultant za strateški rizik i predavač. Diplomirao je politikologiju na Univerzitetu Prinston i najprodavaniji je autor na teme nafte i geopolitike

 

Preveo IVAN RISTIĆ

 

New Eastern Outlook

Svet
Pratite nas na YouTube-u