Nebojša Popović: NATO će usisati Makedoniju po crnogorskom receptu

Paradoks je da se nezavisnost ne brani od spoljnog neprijatelja, već od sopstvenih građana, ističe Popović

NATO planeri nasilnim usisavanjem balkanskih država potpuno svjesno su kreirali državne provizorijume opterećene mnogim hroničnim problemima, kako unutrašnjim tako i spoljnim, za čiji je elementarni opstanak prisustvo Alijanse od vitalnog značaja, što ne znači da iste, po potrebi, ne mogu vrlo lako biti destabilizovane, ako ne i nešto mnogo gore.

Napori Sjedinjenih Američkih Država i NATO–a da po kratkom postupku što prije utvrde i osiguraju jugoistočno krilo NATO–a na Balkanu, po svemu sudeći ne mogu proći bez dugotrajnih i teških posledica po sve zemlje regiona. Čini se da su u tom smislu naročito dobri primjeri Crna Gora i Makedonija.

Nakon što je Crna Gora prošle godine praktično anektirana od strane NATO–a mimo svih demokratskih principa i kriterijuma, čini se da su neki sličan scenario čelnici NATO–a ove godine namijenili i Makedoniji.

Naime, samo da bi pristupila NATO-au, nova makedonska vlada na čelu sa premijerom Zoranom Zaevom pristala je na pregovore o promjeni imena sopstvene države, a takođe u najavi je i promjena makedonskog Ustava kao i uvođenje albanskog jezika kao ravnopravnog, što će bez ikakve sumnje kad-tad imati dalekosežne posledice i po sam opstanak makedonske države.

Ono što je jako važno primijetiti jeste da za sve vrijeme makedonskih „reformi“ koje bi trebalo zemlju da približe zapadnoj vojnoj alijansi ne postoji praktično nikakav ozbiljan razgovor i unutrašnji dijalog između vlasti i opozicije, pa time ni konsenzus o bilo kom značajnom pitanju, što neodoljivo podsjeća na stanje koje danas vlada u Crnoj Gori.

Sa druge strane, kao nagradu za članstvo u Alijansi, NATO Makedoniji vjerovatno nudi određeni „sigurnosni kišobran“, kao i garancije da će Makedonija ostati čitava dok god postoji snažno prisustvo Sjevernoatlantske alijanse u toj zemlji.

U Crnoj Gori je stvar unekoliko drugačija, zbog činjenice da ne postoji tako očigledna podjela na dva većinska, ali ipak različita naroda, poput Makedonaca i Albanaca u Makedoniji, ali to nikako ne znači da je time stvar manje opasna. Naprotiv.

Ono što je NATO uz pomoć domaćih izvođača radova uspio da postigne u Crnoj Gori jeste potencijalno nešto daleko gore, a to je praktično uvođenje i podgrijavanje intifade među pripadnicima suštinski istog naroda, pa bilo da se pripadnici tog naroda intimno osjećaju kao Crnogorci ili kao Srbi.

U tom smislu NATO crnogorskim vlastima dođe nešto poput garancije očuvanja crnogorske državnosti i nezavisnosti, i to ne od bilo kog spoljnog neprijatelja, već paradoksalno upravo od crnogorskih građana. Ako znamo da jednu državu čine niko drugi do građani koji u njoj žive, onda do kraja postaje jasna perfidna igra NATO–a i Amerike na Balkanu.

Koliko se podjele forsiraju u Crnoj Gori dovoljno govori izjava predsjednika DPS-a Mila Đukanovića, koji je u predizbornoj kampanji za lokalni parlament u Beranama poručio da samo pobjeda DPS-a „vraća Berane Crnoj Gori“. Po toj logici, neki grad ili opština ukoliko nije u vlasti DPS-a očigledno se ne treba ni smatrati dijelom Crne Gore. Treba li reći da je ova praksa što se tiče crnogorskih građana odavno u upotrebi.

Utoliko, prosto je nemoguće oteti se utisku da su NATO planeri nasilnim usisavanjem balkanskih država potpuno svjesno kreirali državne provizorijume opterećene mnogim hroničnim problemima, kako unutrašnjim tako i spoljnim, a za čiji je elementarni opstanak prisustvo Alijanse od vitalnog značaja, što ne znači da iste, po potrebi, ne mogu vrlo lako biti i destabilizovane, ako ne i nešto mnogo gore.

Tako da više nikog ne treba da čudi što su i Makedonija i Crna Gora, kao dvije oštro podijeljene zemlje sa ogromnim unutrašnjim problemima, idealni partneri za Alijansu. U zamjenu za održavanje prividne stabilnosti, nove članice NATO-a moraće ubuduće da pokažu bespogovornu poslušnost.

Nema nikakve sumnje da će prisustvo što otvorenih što latentnih sukoba za Vašington uvijek biti odličan alibi za njegovo vojno prisustvo, kako na Balkanu tako i na svim drugim neuralgičnim tačkama planete. Sa aspekta interesa imperije, naravno, radi se o idealno kreiranom okruženju za sprovođenje vlastitih interesa. Sa aspekta novih NATO partnera u pitanju je dugoročno pogubna politika.

Autor Nebojša Popović

 

Izvor Sputnjik, 28. januar 2018.