Momir Bulatović: Šta se krilo iza nedavnog pada berzi

,,Najbolje su prošli veliki igrači – oni koje mediji predstavljaju kao gubitnike”

U prvoj nedjelji februara na Njujorškoj berzi je došlo do gigantske rasprodaje akcija, usljed čega je berzanski indeks (Dow) ostvario jednodnevni pad, najveći u svojoj istoriji.

Vijest se kao plamen proširila svijetom. Ostale berze su, takođe, bilježile pad vrijednosti akcija kojima trguju, a javnost je bila preplavljena brojnim objašnjenjima. Osim ovoga koje slijedi.

Njemački ekonomista Kurt Tuholski je svojevremeno primijetio: „Berza ima važnu nacionalno-ekonomsku ulogu. Bez nje se vicevi mnogo sporije šire“. Jedan od boljih je bio vic da je tokom tog „crnog“ dana nekolicina najbogatijih ljudi na svijetu osiromašila za nekih 114 milijardi dolara. Da se pošten čovjek rasplače.

Zvanični analitičari su izrazili čuđenje. Stanje u američkoj ekonomiji je (po njima) dobro, brojevi su „nikad bolji“, pa su se zadovoljili objašnjenjem Bijele kuće da je u pitanju „uobičajena tržišna oscilacija“. Zbivanja narednih nedjelja su dovela do stabilizacije cijena na nižem nivou i kao da su im dala za pravo.

Ali, njihova tumačenja su veoma daleko od istinitih.

Berze i realna ekonomija odavno nemaju nikakvih dodirnih tačaka. Cijene akcija oduvijek imaju visok stepen volaliteta (nepredvidljivog ponašanja), što predstavlja osnovu za berzanske špekulacije. Ako bi se cijene faktora proizvodnje (sirovina, opreme, radne snage…) kretale na sličan način — svaka proizvodnja bi bila nemoguća. Ako bi, s druge strane, cijene akcija na berzi pokazivale relativnu stabilnost i predvidljivost, kao što nalaže realna ekonomija, svaka bi špekulacija bila nemoguća.

Stoga su se berze i stvarna ekonomija odvojile u dva svijeta, pa je svako objašnjenje jednog, argumentima drugog (namjerno) pogrešno.

„Veliki momci“ sa Vol strita misle da upravljaju svijetom. Ponekad im to, nažalost, uspijeva. U konkretnom slučaju, potres se desio ciljno i sa jasnom namjerom. Banksteri nisu bili iznenađeni. Nisu zabilježili gubitke. Oni su znali šta će se desiti, jer su sami stvorili priliku da dopunski zarade.

U novembru prošle godine američke Federalne rezerve (konzorcijum velikih privatnih banaka) najavile su napuštanje politike „lakog novca“ — quantitative easing (QE) i proglasile prelazak u „normalizaciju“, odnosno monetarni program koji je na „autopilotu“. Njegovo ime je QT (Quantitative Tihtering). To obećanje, imajući u vidu prethodna iskustva, ne mora biti ispunjeno, ali predstavlja važan putokaz. Za one koji znaju.

S druge strane, novi poreski zakoni koji su predstavljeni kao velika pobjeda predsjednika Donalda Trampa (a bili su njegov poraz pred „dubokom državom“ i doveli do velikog pada njegove popularnosti), imaju svoje ekonomske posljedice.

Na osnovu njih, bogati će plaćati manje poreze. To će u federalnom budžetu otvoriti novu rupu. Prema publikovanim procjenama Združenog kongresnog komiteta za poresku politiku, u američkom budžetu će ove godine, po tom osnovu, nedostajati 270 milijardi dolara. To znači da će Ministarstvo finansija morati da se dodatno zadužuje — na ionako kolosalni javni dug Amerike, i to 20-25 milijardi već u februaru. Oni procjenjuju da će ta cifra u martu iznositi 40-45 milijardi, da bi u oktobru ona bila 70-75 milijardi dolara.

Budući da je FED objavio da više neće „štampati“ dolare, neko će taj dug morati da kupi, a da bi ga kupio, moraće na njemu i da dobrano zaradi. Da bi došli do tih profita u poslu sa državom, momci sa Vol strita su pristupili prodaji akcija koje imaju u svom porfoliju. To je dovelo do pada berzanskog indeksa.

Kada cijene akcija rastu, to nije svjetski važna vijest. Ali kada padaju, onda je to bomba i povod za katastrofične komentare. Prije godinu dana, u vremenu stupanja na vlast novog američkog predsjednika, svi su znali da su akcije precijenjene i to za dobrih 80 odsto. Ali, berza i mali ulagači su vjerovali da će njihov rast biti stalan, što je lijepa, ali nemoguća želja.

Konačno, kakvi su rezultati ove „katastrofe“?

Najbolje su prošli veliki igrači (reditelji cijele predstave), oni koje mediji predstavljaju kao gubitnike. Platili su manje poreza i prodali su svoje akcije sa profitom između 60 i 80 odsto u odnosu na ulog. Sa tim novcem, umjesto da su ga dali državi kao porez, ušli su u posao kupovine državnih obveznica Amerike, sa izvjesno velikom budućom zaradom.

I američki zakonodavci mogu biti zadovoljni, jer će njihovi sve bogatiji sponzori, nesumnjivo, biti još velikodušniji u podršci njihovim „političkim principima“. Čak i sitni investitori, kojih je na milione u Americi i koji su platili čitav monetarni minus od preko stotinu milijardi dolara, mogu da se utješe. Njihove akcije i dalje (prividno) vrijede mnogo više od iznosa koji su platili za njihovu kupovinu.

U svijetu finansija nema stvaranja novih vrijednosti. Sve što jedan dobije, drugi mora da izgubi. U žargonu, to se naziva „teorija najveće budale“, a znači da se krajnji negativni efekt prevali na onoga ko je najgluplji u odnosu na pravila igre.

Budale se traže i nalaze na berzi.

 

Izvor Sputnjik, 16. februar 2018.