Zašto je Jerusalim za Jevreje nedeljiv grad ili tri hiljade godina borbe

Jerusalim je za Jevreje okosnica identiteta i simbol državnosti, saveza s Bogom, bogatstva istorije, nacionalnih uspjeha, neuspjeha, stradanja i obnove

Trampova nedavna odluka da u skladu s odlukom Kongresa SAD-a iz 1995. da Jerusalim prizna glavnim gradom Izraela pokrenula je lavinu reakcija diljem svijeta. Genralna skupština UN-a, u kojoj šaroliki diktatorski režimi imaju nezanemarivu brojčanu prednost, sa 128 glasova promptno je usvojila rezoluciju ES‐10/L.22 kojom je osuđen njegov ,,unilateralni potez”. U prilog rezoluciji, a protiv Trampove odluke, glasale su i 22 od 28 država članica EU-a. Hrvatska je u ovom predmetu postupila diplomatski mudro i bila suzdržana.

Glavnina medijskih osvrta na Trampovu odluku odvijala se na tragu logike prema kojoj su je i osudile države poput Irana, Turske, Burkine Faso, Gambije, ali i Švedske. Bilo je tu puno emocija, žaljenja za (nepostojećim) mirovnim pregovorima koje će Trampova odluka zaustaviti, uvreda na račun američkog predsjednika da je neinteligentan i politički neiskusan, optužba za američki unilateralizam i, naravno, osuda izraelske okupacije.

Dio tih argumenata služio je kao celofan i mašna za umotani antisemitizam. Većina država koje su podržale rezoluciju ne protive se samo statusu Jerusalima kao glavnog grada Izraela, nego samome postojanju jevrejske države. Neke od njih, poput Irana, otvoreno pozivaju na uklanjanje ,,cionističkog entiteta” s karte svijeta. Druge, poput Egipta, Iraka i Sirije, to su u više navrata i pokušale, pa zažalile.

ZAŠTO JE JERUSALIM TOLIKO VAŽAN
Statistika rezolucijskih obračuna UN s Izraelom u komparativom se kontekstu izgleda bizarno. UNHRC (Savjet za ljudska prava UN) u prvih je devet godina postojanja (2006-2015) više od 60 puta osudio Izrael za kršenje ljudskih prava; više nego sve ostale države svijeta zajedno (primjerice Sjeverna Koreja osuđena je osam, Iran pet, Sudan i Libija dva puta, a države poput Afganistana, Somalije, Kine i Venecuele nijednom). Generalna skupština UN samo u 2017. izglasala je 21 protuizraelsku rezoluciju; istodobno je nasilje u Siriji osuđeno u dvije, a agresivnost Sjeverne Koreje u tri rezolucije.

Ipak, uzbuna koja se u UN dignula oko Jerusalima ukazuje na promjenu ne samo dinamike nego i naravi protivizraelskog aktivizma na globalnom nivou. Eklektični zbor olinjalih socijalističkih kleptokratija, totalitarnih režima, wanna be kalifata, emirata, sultanata, mamlakata i imamata te niza demokratskih država s dugogodišnjim liberalnim tradicijama složno je objavio: Jerusalim i “jedinstveni duhovni, religijski i kulturni značaj grada” trebaju se zaštititi od izraelske okupacije. Izrael se poziva da temeljem Arapske mirovne inicijative iz 2002. zamijeni ,,zemlju za mir” i “prekine okupaciju koja je počela 1967.”

Pitanje spora oko Jerusalima, ipak, puno je osjetljivije i šire od teme izraelske okupacije i američke unilateralne spoljne politike. Važnost Jerusalima za Izraelce i Palestince, odnosno za Jevreje i muslimane – a dakako i za hrišćane– seže u daleku prošlost i temelji se na drevnim i srednjovjekovnim istorijskim, teološkim, mitološkim i tradicionalnim naracijama. One snažno oblikuju današnje identitete mnogih Jevreja, hrišćana i muslimana, a iz njih se potom rađaju političke ambicije, programi i načela.

Za razumijevanje tih identiteta nužno je osvrnuti se na povijest i duhovnost, na koju se referira i rezolucija ES‐10/L.22, jer grad koji Jevreji, hrišćani i muslimani smatraju svetim iz većine drugih aspekta nije osobito privlačan. Jerusalim se, naime, nalazi posred judejske pustinje, na 780 metara nadmorske visine. Prirodno je siromašan pitkom vodom; gradu najbliža vodena masa je Mrtvo more bez ikakve flore i faune. Grad se ne nalazi u blizini raskrsnica, puteva, vazdušnih i pomorskih luka, a nema ni industrijsku, ekonomsku (s izuzetkom religijskog turizma koji cvjeta otkako je Jerusalim pod izraelskom upravom), vojnu, ili stratešku važnost. Kakvu, dakle, ima?

Današnja važnost Jerusalima potpuno počiva na njegovoj bogatoj i turbulentnoj istoriji. Ona počinje oko hiljadu godina prije Hrista, kad ga je, prema biblijskom predanju, osvojio kralj David i pretvorio u svoju prijestonicu. Salomon je u njemu izgradio Hram, pa Jerusalim uz političko postaje i vjersko središte izraelskoga, kasnije jevrejskog naroda. Jerusalim se u Bibliji, u oba zavjeta – jer i Novi su napisali Jevreji– spominje preko 800 puta.

Tokom burne istorije koja je uslijedila grad su u više navrata osvajale strane vojske, ali se izraelski narod uvijek vraćao u Jerusalim, na Sion. Godine 586. pr. Hrista Jerusalim su opustošili Vavilonci, a stanovništvo odveli u vavilonsko izgnanstvo. To je tužno iskustvo opjevano u Psalmu 137, a stariji će se čitatelji sjetiti grupe Boni M koja ga je pretvorila u disko hit Rivers of Babilon (Reke Vavilona). Sedamdeset godina poslije Izraelci su se vratili te pod Ezrom i Nehemijom, u vrijeme blagonaklone persijske vlasti, počeli obnavljati Hram i grad.

Jerusalim su kasnije osvojili Grci, pa helenistička dinastija Seleukida. Makabejski ustanak protiv njih u 2. veku prije Hrista Jevreji do danas obilježavaju na praznik Hanuke. Pred početak Nove ere Judejom i Jerusalimom ovladali su Rimljani. U Jerusalim je dolazio Isus, koji je Hram nazivao “domom Oca mojega”, ali je i prorokovao kako na njemu neće ostati ni kamen na kamenu. Na Veliki petak prije oko 2000 godina Isus je nedaleko od Hrama raspet na krst, umro, pokopan i treći dan, po hrišćanskom vjerovanju, uskrsnuo od mrtvih. Njegovo proroštvo o destrukciji grada obistinilo se 70. godine kad su Drugi hram spalili Rimljani pod zapovjedništvom vojskovođe i budućeg cara Tita.

Nekoliko desetljeća kasnije Jevreji su se pod vodstvom lažnog mesije Bar Kohbe pobunili protiv Rimljana. Ustanak je nakon tri godine teških borbi ugušio car Hadrijan. Ovladavši buntovnom Judejom 135. počinio je strašan pokolj Jevreja, a preživjele je protjerao iz Jerusalima i zauvijek im zabranio povratak. Kako bi zatro jevrejski identitet zemlje, Izrael i Judeju preimenovao je u Palestinu, a Jerusalim u Aeliju. Jevrejski je narod tako za mnoga stoljeća raspršen diljem svijeta. Čežnju za Jerusalimom nosili su sa sobom. Žalovanjem i postom na praznik Tiša beav obilježavali su uništenje Hrama, a na praznik Pashu, koji se ponekad poklopi s Uskrsom, jedan su drugoga tješili riječima: “Dogodine u Jerusalimu.” Kad je 1967. Izraelska vojska zauzela Jerusalim, bilo je to ispunjenje sna staroga dvije hiljade godina.

DOLAZAK ISLAMA
Islam je u Jerusalim došao 638. poslije Hrista s mačem u ruci. Arapske su vojske pod zastavom islama u nekoliko godina zaposjele zemlje od Persije na istoku preko Sirije, Palestine i Egipta do sjeverne Afrike. Prvi put u istoriji Arapi su tada naselili persijska i vizantijska područja te ih islamizovali i arabizovali. Susrevši se s drevnim i bogatim civilizacijama, počeli su usvajati mnoge ideje i unositi ih u islamsku misao. S prevlašću Umajada 680. glavni grad islamske imperije je postao Damask.

Nešto kasnije u Arabiji se pojavio protokalif, koji je svoju vladarsku legitimnost gradio na činjenici da upravlja Mekom, kolijevkom islama i svetim gradom iz kojega je prije njega vladao muslimanski prorok Muhamed i prva četvorica kalifa Rašiduna. Umajadski kalif u Damasku, Abdul Malik, na taj je argument odgovorio da i on u svojoj vlasti ima jedan sveti grad: Jerusalim. Godine 692. na Jerusalimskom Brdu Hrama podigao je Kupolu nad Stijenom, koja je prema nekim tumačenjima građena kako bi zamijenila mekansku Kabu kao hodočasničko odredište.

Tako su se počele stvarati islamske tradicije o Jerusalimu, kao i mnogi hadisi danas poznati kao fada’il al-Kuds. Mnoge se od tih tradicija temelje se na jevrejskim kanonskim i apokrifnim tekstovima. Muslimani su, naime, odmah po osvajaju Jerusalima od hrišćana dopustili da se u njemu opet nastane i Jevreji. Između muslimana i Jevreja diljem donedavno vizantijskih zemalja postojalo je određeno uvažavanje, utemeljeno, između ostaloga, na zajedničkim apokaliptičnim očekivanjima. Muslimani su usvojili jevrejske i hrišćanske tradicije prema kojima će Jerusalim biti u središtu apokaliptičnih zbivanja posljednjih vremena. Mjesto gradnje, oblik, ukrasi i inskripcije Abdul Malikove Kupole nad Stijenom, koja do današnjega dana dominira krajolikom Jerusalima, odražava tadašnju interakciju triju religija.

Kako je pisao poznati istoričar islamske umjetnosti Oleg Grabar, to je veličanstveno zdanje građeno u vizantijskom stilu, u njemu se nalaze orijentalni, vizantijski i persijski ukrasi, a mjesto gradnje – ono na kojem je nekoć stajao Hram – vjerojatno su predložili jevrejski konvertiti na islam ili Jevreji koji su gradnju Kupole percipirali kao obnovu Hrama. To islamsko svetište, jedno od najstarijih i najljepših na svijetu, premda se često naziva džamijom, nije džamija, ali što jest, do danas je ostalo zagonetka.

U umajadskome političkom aranžmanu nastale su tradicije prema kojima je Jerusalim, koji se u Kuranu uopšte ne spominje, mjesto Muhamedova celestijalnog putovanja u ,,daleku džamiju”, odnosno al-Aksu. Takvo tumačenje kuranskog poglavlja 17:1. uskoro se primilo, ali ga kuranski natpisi s Kupole nad Stijenom, nastali 60 godina nakon Muhamedove smrti, ne potvrđuju. Golema većina tih natpisa, sveukupne dužine 240 metara, posvećena je teološkoj polemici s hrišćanskim vjerovanjem da se Bog utjelovio u Isusu Hristu. Muhamedovo se noćno putovanje ne spominje ni jednom, pa se pretpostavlja da je povezivanje Jerusalima s al-Aksom plod tradicija iz 8. stoljeća.

Važnost Jerusalima u islamu splasnula je nedugo nakon što je umajadski kalif porazio arabijskog suparnika i utvrdio vlast u Damasku. Za administrativno središte Palestine Umajadi su izgradili grad Ramlu, koja se nalazi između Jerusalima i Tel Aviva. Ni jedna islamska vlast kroz istoriju Jerusalim nije učinila glavnim gradom ničega, premda su muslimani njime vladali od 638. do 1967, uz izuzetak nekoliko decenija vlasti krstaša. Smjenjivali su se Rašiduni, Umajadi, Abasidi, Fatimidi, Ajubidi, Mameluci i Osmanlije, ali je glavni grad islamskih imperija uvijek bio drugdje: u Damasku, Kufi, Bagdadu, Kairu, Carigradu… Jerusalim za muslimanske vlasti nikad nije bio ni glavni grad pokrajine: prije gradnje Ramle (oko 710.) to je bila Cezareja.

Islamski istoričari do početka 10. veka, odnosno 300 godina nakon nastanka islama, još nisu znali ni kako se grad zove: svejednako su ga nazivali Aelijom, odnosno arapski Ilijom, uvjereni da je ime dobio po proroku Iliji. Ilijom ga nazivaju Ibn Ishak, at-Tabari, el-Balazuri i drugi ugledni islamski istoričari. Tek u djelima el-Mukadasija, ljetopisca rođenog u Jerusalimu, počinje se koristiti današnje arapsko ime Jerusalima, al-Kuds. Etimološko poreklo tog imena je hebrejsko i dolazi od riječi “kadoš”, što znači “svet”.

JEVREJI UZVRAĆAJU UDARAC
Dolaskom krstaša, koji su Jerusalim poštovali zbog bazilike svetoga Groba, mjesta na kojem se, prema hrišćanskoj predaji, nalazi Golgota i grob iz kojeg je Isus uskrsnuo, muslimani su ponovno počeli Jerusalimu pridavati veću pozornost. No, po završetku krstaških ratova grad je opet utonuo u nebitnost. Početkom 16. stoljeća Palestinom su ovladali Turci. Za vladavine Sulejmana Veličanstvenog opasali su grad zidinama koje ga i danas krase, a potom ga više-manje zaboravili. Do konca 19. stoljeća i pojave cionističkog pokreta većinu stanovnika zapuštenoga i nevelikoga Jerusalima, koji se tek plaho počeo širiti izvan zidina, činili su siromašni i religiozni Jevreji.

Politička i vjerska važnost Jerusalima u islamu doživjela je procvat 20-ih i 30-ih godina 20. veka, u vrijeme velikoga muftije jerusalimskog hadži Emina el-Huseinija (na slici ispod). Taj žestoki protivnik cionizma zagovarao je protjerivanje svih Jevreja iz Jerusalima, a kasnije, kao blizak Himlerov saradnik tokom Drugog svjetskog rata, i njihovo sveopšte istrebljenje. Hadži Emin je u Bosni i Hercegovini 1943. uspostavio SS diviziju, poznatu kao Handžar divizija, kako bi se bosanskohercegovački muslimani uključili u njegov opšti džihad protiv Jevreja.Tijekom izraelskog Rata za nezavisnost 1948. istočni dio Jerusalima okupirao je Jordan i držao ga do 1967. Ni tada muslimanski vladari Jerusalim nisu proglasili glavnim gradom: hašemitska je obitelj Jordanom vladala iz Amana, a koncept Palestine kao države, ili palestinske nacije, još nije postojao.

U junu 1967. Izrael je u novom ratu protiv Egipta, Jordana, Sirije, Libana i Iraka zauzeo Sinajsko poluostro, pojas Gaze, Golansku visoravan, Zapadnu Obalu (kako je Jordan 1950-ih preimenovao Judeju i Samariju) te najvredniji trofej – istočni Jerusalim s Brdom Hrama i Zapadnim zidom, najsvetijim mjestom jevrejstva. Za razliku od muslimana, za čije vladavine Jevreji nisu smjeli prići svojim svetištima, Izraelci su sljedbenicima svake religije omogućili samostalno upravljanje vlastitim svetim mjestima. Brdo Hrama s Kupolom i džamijom al-Aksom predali su muslimanskom vakufu na upravljanje.

Bio je to znak dobre volje, ali i svijesti da ujedinjenje Jerusalima predstavlja početak delikatne političke i religijske interakcije triju često zavađenih zajednica. S dolaskom desničarskog Likuda na vlast 1977. Izraelci su naglasak stavili na Jerusalim kao svoj ,,vječni i nedjeljivi glavni grad”. To je 1980. definisano i posebnim zakonom. U znak protesta tada je većina ambasada iz Jerusalima izmještena u Tel Aviv. U Jerusalimu je iste godine osnovana Međunarodna hrišćanska ambasada, čime su na svjetsku pozornicu stupili hrišćanski cionisti. Ta organizacija danas ima podružnice u više od 80 država svijeta i fenomen hrišćanskoga političko-vjerskog filosemitizma učinila je globalno prisutnim.

Jerusalim je za Jevreje od pamtivijeka najvažniji grad, i gotovo niko, uključujući i izraelske ljevičare koji podržavaju utopijsku ,,zamjenu zemlje za mir”, ne želi ga ponovno podijeliti. Jerusalim je za Jevreje okosnica identiteta i simbol državnosti, saveza s Bogom, bogatstva istorije, nacionalnih uspjeha, neuspjeha, stradanja i obnove. Jerusalim je za Izraelce ono što bi nama Hrvatima predstavljao Vukovar, Zagreb, Knin, Sinj, Dubrovnik, Tomislavgrad, Mostar i Međugorje u jednome. Nije realno očekivati da će Izraelci pod bilo kakvim uslovima i u okviru bilo kakva mirovnog plana bilo koji deo Jerusalima ustupiti Palestincima ili bilo kome drugome.

Ništa manje rezolutna u tom pitanju nije ni muslimanska strana. Jerusalim, istina, u islamu nema svetost koja počiva na kanonskim tekstovima kao u judeizmu, no to je za današnje političke aktere potpuno nevažno. Važnost Jerusalima u islamu od početka je bila poglavito vezana za političke sukobe – od unutarislamskih preko muslimansko-hrišćanskih do arapsko-izraelskih – a oni se zaoštravaju. Gotovo sa sigurnošću može se očekivati da će percepcija svetosti Jerusalima u islamskome svijetu rasti, te da će u važnosti preteći sve dosadašnje ključne političke teme poput povratka palestinskih izbjeglica ili evakuacije jevrejskih naselja s okupiranih područja Judeje i Samarije.

Pretvaranje Jerusalima u središnju temu arapsko-izraelskog sukoba najavljuje porast religijskih i apokaliptičnih argumenata nauštrb nacionalnih, teritorijalnih i ideoloških. Skretanje sukoba prema dominantno vjerskome pruža puno razloga za zabrinutost. Izgledi za ustupke i dogovor smanjuju se, a povećava se opasnost od radikalizma i eskalacije nasilja, naročito islamskog. Riječi Psalma 122 “molite za mir Jerusalima” danas su aktuelnije nego ikad.

No nije svakome do molitve. Eklektičnoj UN skupštini s početka priče eventualna eskalacija sukoba u Jerusalimu pružila bi priliku za jedinstvenu optužbu protiv predsjednika SAD. Trampova politika prema Jerusalimu, u kombinaciji s onom prema klimatskim promjenama, čine ga sjajnim krivcem za pokretanje dvostruke apokalipse. Ostali politički akteri pak – oni s više osjećaja za politički realizam, činjenice i zdrav razum, ali ipak zabrinuti za apokaliptične prijetnje – zasad se pretjerano ne uznemiruju ni oko statusa Jerusalima, ni oko klimatskih promjena. Barem ne dok se na pozornici međunarodnih odnosa pomaljaju nuklearni Iran i Sjeverna Koreja.

 

Globus/Jutarnji list