Povratak kineskog ,,lošeg cara“

Kolektivno vođstvo je bila reakcija na katastrofalne posledice Kulturne revolucije

Od 1978. kineski autoritarni politički sistem se razlikovao od gotovo svih drugih diktatura delimično i zbog toga što je vladajuća Komunistička partija bila podvrgnuta pravilima o sukcesiji vlasti. Okončanja mandata višeg rukovodstva su nastupala u redovnim desetogodišnjim intervalima tri puta do sad, a partijski sistem kultivacije i obuke novih lidera za smenu odlazećih je pružao izbegavanje stagnacije kakva je vladala u zemljama poput Egipta, Zimbabvea, Libije ili Angole, u kojim su predsednici vladali decenijama.

Ali sve je to sada bačeno kroz prozor zahvaljujući skorašnjem saopštenju kineskog predsednika Si Đinpinga da će ograničavanje mandata biti napušteno. Ovo verovatno znači da će on biti vladar Kine do kraja svog života, pretvarajući jednim udarcem institucionalizovanu autokratiju u personalnu. Nadovezujući se na temelje masivnog kulta ličnosti koji je do sada izgrađen, ,,Si Đinpingova misao“ će, uz Maoa, biti kanonizovana u ustavu.

SUKCESIJA KAO SLABA TAČKA
Jasna pravila koja stavljaju ograničenja na moć bilo kog pojedinca su kritično važna za uspeh svakog političkog sistema, bio on demokratski ili ne, jer niko nije dovoljno mudar ili dobroćudan da vlada neograničeno. Sukcesija je stoga slaba tačka za sve diktature: nedostatak pravila uzrokuje štetnu borbu za moć nakon smrti vrhovnog vođe.

Velika prednost koju je Kina imala nad savremenom Rusijom ležala je upravo u tim pravilima: ako bi ruski predsednik Vladimir Putin sutra pao mrtav zbog infarkta, nastao bi ogromni vakuum moći koji bi zemlju bacio u neizvesnost dok se moćne elite međusobno bore. Ali na stranu sukcesija, redovne smene vlasti znače da nove ideje i nove generacije mogu da podmlade politiku i prethodne vođe u određenoj meri pozovu na odgovornost.

Pravila koja su upravo bačena kroz prozor bila su rezultat bolnog iskustva Kine stečenog tokom Kulturne revolucije. Slabost tradicionalno autoritarnog političkog sistema države vekovima je nazivana problemom ,,lošeg cara“. Diktatura, uz nekoliko ograničenja i faktora balansa u izvršnoj vlasti, poput nezavisnog sudstva, slobodih medija i izabrane legislature može da čini čuda kada je car dobar: setimo se bivšeg premijera Lija Guangjaoa tokom prvih godina rasta Singapura. Propast ranijih kineskih režima dešavala se zbog dolaska lošeg cara, sposobnog da zemlju gurne u užasnu krizu s obzirom na to da nije bilo efikasnih limita njegovoj ili (kao u slučaju ,,Zle carice Vu“ iz Tang dinastije) njenoj vlasti.

Poslednji loši car kog je Kina imala bio je Mao Cetung. Mao je oslobodio zemlju od strane okupacije, ali je onda izazvao dve ogromne katastrofe: Veliki skok napred (Maov pokušaj industrijalizacije zemlje koji je izazvao veliku glad i odneo milione života; prim. prev.) iz kasnih pedesetih i Kulturnu revoluciju iz kasnih šezdesetih, koja je unazadila Kinu za generaciju i obogaljila elite koje su je preživele.

DENGOVA ZAKLETVA
Kolektivno vođstvo je izronilo kao direktna reakcija na to iskustvo: Deng Sjaoping i drugi viši partijski funkcioneri zakleli su se da nikada neće dozvoliti da pojedinac akumulira toliko harizmatične moći kao Mao.

Neprozirnost kineskog sistema ne dozvoljava nam da definitivno znamo kako ili zašto je Si bio u stanju da konsoliduje moć iza svoje personalne vladavine. Deo motiva mogao bi da izvire iz briga o tome da je moć isisavana od strane određenog broja regionalnih i ministarskih barona koji su korumpirani i teški za kontrolu iz centra (kao Bo Silaj, bivši šef partije u Čungkingu). Drugi problem bi mogla biti ozlojeđenost ,,carevića“ (dece viših komunističkih funkcionera) poput Sija zbog primanja autsajdera u partiju u vreme Đang Cemina i njegovih naslednika.

Još jedan faktor je prosti protok vremena. Kao i u istočnoj Evropi, iskustvo življenja pod rigoroznim diktaturama ostavlja ožiljke na pojedincima i pelcuje ih željom da obnove sistem koji je dozvoljavao ovakav tip nekontrolisane moći. Kako mi je jednom rekao viši partijski funkcioner: ,,Ne možete razumeti sadašnju Kinu ukoliko ne razumete kakva je totalna katastrofa Kulturna revolucija bila“.

Ali generacije elita koje su u to vreme bile poslate na selo su ostarile, a država nije učinila ništa da obrazuje svoju omladinu o Maovoj krvavoj zaostavštini. Oni slušaju pesme iz tog vremena kao što je ,,Istok je crven“ i misle da je to bilo doba velike solidarnosti i sreće.

Naizgled neformalna abolicija ograničenja mandata u Kini pokazuje zašto je ustavna vlada dobra stvar. Kineski ustav je napisalo partijsko rukovodstvo i on ga ne ograničava. Poređenja radi, Latinska Amerika je puna konstitutivnih demokratija sa pravosuđima koja su često iznenađujuće nezavisna. Predsednici Argentine, Venecuele, Ekvadora, Kolumbije i drugih zemalja regiona su pokušavali da produže svoje mandate ali, kako bi za to morali da troše politički kapital, u tome nisu uvek bili uspešni.

Recimo bivši kolumbijski predsednik Alvaro Uribe se nadao da će dodati treći mandat svom predsednikovanju 2009, ali ga je ustavni sud omeo, ocenjujući produžetak neustavnim. Možda je učinio dobre stvari za Kolumbiju kao predsednik, ali državi je mnogo bolje sa sistemom koji tera čak i popularne predsednike da odu s vlasti. Prošle godine, autoritarni predsednik Ekvadora Rafael Korea je na sličan način bio prinuđen da ode, a njegov naslednik, predsednik Lenjin Moreno, udahnuo je novi život u demokratiju ove zemlje.

Koliko je loš trenutni kineski car tek treba da se pokaže. Za sada je uništio nade mnogih Kineza o otvorenijem, transparentnijem i liberalnijem društvu. Partiju je stavio ispred države, slomio čak i najsitnije slučajeve neslaganja i institucionalizovao društveni kreditni sistem koji koristi ,,big data” i veštačku inteligenciju da nadzire dnevne navike građana. Kao takva, Kina bi pod Sijem na kraju mogla da pokaže celom svetu kakve neslućene oblike jedna totalitarna država 21. veka može da dobije.

 

Francis Fukuiama je viši saradnik na Univerzitetu Stanford i direktor Centra za demokratiju, razvoj i vladavinu prava. Njegova knjiga ,,Identitet: potražnja dostojanstva i politika osvete“ biće objavljena u septembru.

 

Preveo VOJISLAV GAVRILOVIĆ

 

Washingtonpost.com

Svet
Pratite nas na YouTube-u