Pat pozicija u Federaciji i karakter “promjena” u Srpskoj

Ne bih se kladio da će se izbori u „većem entitetu“ uopšte i održati

Izbori u BiH su se primakli na svega šest mjeseci i predizborna groznica kao da je već počela. Ali, dok se u Republici Srpskoj već nagađa o imenima protivkandidata u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji, u Federaciji se još licitira po kom zakonu će se izbori obaviti.

Čak i poslovično nenaklonjeni domaći i strani komentatori ne mogu da prećute da je Srpska danas bezbjedniji i stabilniji dio BiH.

IZBORNI ZAKON – BITI ILI NE BITI ZA ČOVIĆA I BAKIRA
I više od toga. Ne bih se kladio da će se izbori u „većem entitetu“uopšte i održati. Primjer Mostara, kao neformalne prijestonice Federacije u kome nisu održani u prethodna dva ciklusa, mogao bi se lako proširiti na svih deset kantona.

Dragan Čović se bori protiv aktuelnog izbornog zakona koji omogućuje da hrvatskog člana Predsjedništva BiH izaberu Bošnjaci jer su znatno brojniji u jedinstvenoj izbornoj jedinici. Bakir Izetbegović, inače najveći kritičar Dejtona, to odbija u ime Dejtonskog ustava BiH, u kome zaista piše da jedan od članova Predsjedništva BiH mora da bude Hrvat. Da sukob oko toga da li će u Predsjedništvu sjediti samo Hrvat ili i predstavnik Hrvata nije iskonstruisan, svjedoči činjenica da je Željko Komšić osam godina predstavljao Hrvate po ukusu Bošnjaka.

A da se ispravi u Dejton ugrađena greška, na strani Hrvata su se angažovali i Zagreb, Berlin te, najzad, vrlo diskretno, i Vatikan. Kolinda je tim povodom lobirala i kod Erdogana, ali bez rezultata. Na stranu što se Čović osnovano zalaže za izbornu jednakopravnost hrvatskog naroda, a Izetbegović u podjeli jedinstvene izborne jedinice prepoznaje korak ka trećem entitetu, spor je zaoštren i ličnim interesima dva nacionalna lidera. Onaj ko popusti – izgubiće jesenje izbore.

Bude li to Čović, zamijeniće ga, ponovo bošnjačkim glasovima, Komšić, koji je već najavio kandidaturu. Bude li pak to Izetbegović, koji se sve slabije snalazi u igri „između dvije vatre“ sa Čovićem i Kolindom, te Dodikom i Vučićem, izgubiće ionako otančalu zalihu bošnjačkih glasova.

PAPA FRANjO MIRI BOŠNjAKE I HRVATE
Amerikanci su Izetbegoviću već poručili da ih „isključivo zanima stabilnost spoljne granice BiH i da zbog prečih obaveza po svijetu nemaju kad da se bave unutrašnjim sporovima u Bosni“. A pokazalo se da su Erdoganu ipak važnije poruke Njemačke koje je kurirka Kolinda donijela u Ankaru nego Alijin amanet.

Otuda ono bizarno obavještenje eks reis efendija Cerića upućeno bosanskim muslimanima da im sultan više ne sjedi u Stambolu (Vašington nije pomenuo!) nego u Briselu. Mustafa efendija izgleda misli da je Uniji, koja podiže barikade pred opsadom migranata, promaklo da su sarajevski kanton zaposjeli „proevropski građani iz Emirata“.

Da je i papa Franjo zainteresovan da se u BiH poštuje ravnopravnost katolika, onomad je pokazala trojna audijencija članova Predsjedništva BiH u Vatikanu. A da je udruživanje protiv Srba najbolji način da se izmire Hrvati i Bošnjaci, pokazalo je soliranje biskupa Komarice sa već pedesetom reprizom priče da su Hrvati zapravo najviše ugroženi u „Dodikovoj Srpskoj“.

Pošto to indirektno znači da u Federaciji nisu ugroženi, pridružio mu se bošnjački potpredsjednik Srpske – Ramiz Salkić. Izbori u Federaciji se približavaju. Napetost raste. Čović i Izetbegović junior ne popuštaju. Spoljni faktor nema ni ideja ni vremena da nešto preduzme. Još će, naposlijetku, Brisel biti taj koji će u ime „mira i stabilnosti u regionu“ preporučiti da se izbori u Federaciji odlože do cjelovitog rješenja, ako ne za BiH, ono barem za FBiH.

Čović i Bakir moći će bar lično da budu zadovoljni. Do daljeg će ostati u Predsjedništva BiH u tehničkom mandatu, a možda će sa njima i poslije izbora u RS ostati i Ivanić u drugom punom mandatu. Ili će to postati Dodik?

IVANIĆ SE POVREMENO DISTANCIRAO OD KOALICIJE
Istina, izbori za predsjednika RS su interesantniji, ali više u takmičarskom nego u političkom smislu.

Draž neizvjesnosti stvara kandidatura novajlije Govedarice ispred Saveza za promjene (SPZ) i činjenica da Patriotski front još nije obznanio svog kandidata. Težinu toj u osnovi reprezentativnoj funkciji sada daje Dodik jer je, istovremeno, lider koalicije sa većinom u parlamentu. A on će taj kapital, vjerovatno ponijeti i u Sarajevo, bez obzira na to što za proivkandidata ima iskusnog i vještog Ivanića, koji se povremeno distancirao od ispada koalicije.

SZP, koji predvodi SDS, nalazi se u hroničnom padu narodne podrške, a to se zakonito prenosi i na sve kandidate, počev od Ivanića i Govedarice. Urušavanje je počelo tijesnim porazom na opštim i predsjedničkim izborima 2014. Još jedna pobjeda Dodikovog SNSD poslije duge apstinencije u vlasti jako je demoralisala i vođstvo i članstvo SDS-a. Posljednji trzaj bio je ulični protest koji je na Trgu Krajina u Banjaluci trebalo da valorizuje „na izborima skrivenu opozicionu većinu“, ali Dodik je i u tom dopunskom nadmetanju okupio veću masu na kontraprotestu na drugom trgu glavnog grada.

U nestrpljenju za komadom vlasti, opozicija se upustila u manjinsku koaliciju sa SDA u zajedničkim organima. Cijena ulaska u tzv. drugi nivo vlasti sa poslanikom manje u odnosu na SNSD neizbježno je značila sekundiranje starijem partneru Izetbegoviću u neprijateljstvu prema RS.

Da stvari sa SPZ-om stoje dramatično loše, pokazali su lokalni izbori 2014. Ostavka predsjednika Bosića i izbor mladog i nacionalno svjesnijeg Govedarice djelovala je kao preokret, ali se ispostavilo da je to samo manevar stranačkih bosova, koji su i dalje zadržali funkcije u Savjetu ministara u Parlamentarnoj skupštini u Sarajevu i nastavili po starom. Ishod te suicidne stranačke strategije, koju je narod prepoznao kao izdaju Republike, predstavlja fenomen Dragan Mektić.

MEKTIĆ ILITI „ČOVJEK KOJI JE UJEO PSA“
Objašnjenja da je Mektić potplaćen, ucijenjen, da je korisni idiot, da radi prljave poslove za stranku i sl. nisu dovoljna. Naprosto, riječ je o provincijalcu skromnog obrazovanja i pameti, koji je u poodmaklim godinama otkrio draž publiciteta. Kao što „nije vijest da je pas ujeo čovjeka, nego da je čovjek psa“, tako nije vijest da neki Srbin na političkoj funkciji brani Srpsku. Mektić je uspio da postane „čovjek koji je ujeo psa“.

Nije mogao da odoli medijskoj pažnji, da ga komšije vide na TV-u, da se slika više nego njegovi šefovi, da ga ljudi prepoznaju na ulici, da mu strane diplomate pridaju značaj. Dotjerao je dotle da mu se svi smiju, pitajući se za koga zapravo radi. Za opoziciju? Za Bošnjake? Za strance? Za sebe? Ili nesvjesno za vlast Jedino je sigurno da će se poslije 2018 vratiti u Prnjavor u anonimnost, ukoliko u nekom ino-scenariju nije predviđen da zamijeni Incka.

Kraju šala! Pošto je instituciji Visokog predstavnika odavno istekao dejtonski rok trajanja, a nedjelatni Incko ostao samo za američko „ne daj bože“, SAD i EU bi mogle da nostrifikuju protektorat tako što bi umjesto stranca postavili domaćeg izdajnika. Mektić bi bio bez konkurencije: Srbin po rođenju, sa prebivalištem u Srpskoj, po opredjeljenju Bošnjak, kolaborant sa iskustvom, uradio bi sve što mu se kaže bez razmišljanja o kontekstu i posljedicama.

Kako god bilo, izbacivanje Mektića iz rukovodstva i članstva SDS-a bilo je minimum koji je Govedarica kao novi predsjednik – preporoditelj SDS-a, propustio da obavi po hitnom postupku. Njegovo objašnjenje da to što govori Mektić ne misli ni on sam, a kamoli stranka, nije pilo vode.

To nije zatražio ni Mirko Šarović, valjda da bi sačuvao prestiž ministra koga najviše vole u Sarajevu, pa čak ni Ivanić, koji u kompromisima obično nije prelazio tanku crvenu liniju. Što je najgore, pokazalo se da Bakir Izetbegović, kome je tuzlanski dio SDA zvanično otkazao poslušnost i kad je najslabiji može, uz pomoć barem formalno srpskih predstavnika u zajedničkim organima, ozbiljno da zaljulja Srpsku.

DEMOKRATSKO NADMETANjE VIŠE KANDIDATA U SZP
Iako istraživanja kazuju da bi Dodik mogao samo da poželi takvu opoziciju, valja imati na umu da izbori nisu zakazani za sutra, nego tek za pola godine i da opozicija nije kapitulirala.

Na kandidacionom skupu SDS-a za funkciju predsjednika RS takmičila su se tri jaka kandidata: Mirko Šarović, Mićo Mićić i Govedarica. Naizgled više demokratski nego u bilo kojoj savremenoj partiji, ali jedan kandidat se povukao prije glasanja, drugi poslije glasanja za Govedaricu, a njihovi predlagači u Semberiji, odnosno Istočnom Sarajevu, reklamirali su nezadovoljstvo takvom odlukom stranačkog vrha.

Iza prividne demokratije očito stoji sukob najjačih regionalnih frakcija. Govedarica je pobijedio jer je već ovladao partijskim aparatom, ali još nije uspio da postane lider ni svoje stranke, a kamoli čitave opozicije, bez obzira na to što je na čelu i dalje najjače partije u SZP-u.

Ivanić i Čavić, koji opet imaju izgrađene liderske kapacitete, nemaju iza sebe velike stranke, bez kojih se ne pobjeđuje ni u pojedinačnoj konkurenciji. Unutar koalicije, trebalo bi uzajamno da namire ove nedostatke. Koliko u tome mogu uspjeti?

To ne biva samo na bazi velike tradicije SDS-a, istaknutih kandidata, okupljanja kadrova koji su se rasuli po brojnim manjim strankama, nego i na bazi programa. Ali ne političkog programa, jer je Patriotski front u tome i na djelu teško preteći. Ivanić se, recimo, tokom mandata višestruko opekao pričom da „Dodik nepotrebno provocira komšije i zaoštrava sa međunarodnom zajedniciom“.

Ne, nego sa socijalnim i ekonomskim programom, ali opet ne sa hiperprodukcijom optužbi za korupciju, koje nikad nisu sudski dokazane i koje su izgubile efekat. Kao ni sa uporednim statistikama sa eks JU republikama koje egzaktno dokazuju da Srpska navodno sve više zaostaje za okruženjem.

DA LI SRPSKA ZAISTA ZAOSTAJE ZA OKRUŽENjEM
Kažemo navodno, jer je BiH razvojno i prije rata bila iza Slovenije, Hrvatske i Srbije. U Crnoj Gori i Makedoniji opet nije bilo ratnih stradanja i razaranja kao u BiH. U komparaciji sa FBiH, Srpska je dobila samo petinu spoljne pomoći koja je poslije rata stigla u BiH. Federaciji su pripali i najveći gradovi (Sarajevo, Tuzla, Mostar, Zenica), u kojima je bila koncentracija civilizacijskih i kulturnih dobara.

U toku 17 najboljih godina socijalizma u BiH, kada se SRBiH čitala kao S/amostalna R/adnja B/ranka i H/amdije, vlast je ulagala u muslimanske i hrvatske krajeve, u „Agrokomerc“ , Neumsku rivijeru… Bugojno je bilo najveće gradilište u Republici, dok je Banjaluka po razvoju pala sa drugog na četrnaesto mjesto, a tunel na Čemernu čekao.

O navodnom privrednom zaostajanju Srpske može se, dakle, govoriti samo u tom kontekstu, koji prije ukazuje na velike uspjehe, i to u uslovima permanentne političke borbe za opstanak Republike. Opozicija je na prošle izbore izašla bez pozitivnog političkog, ekonomskog i socijalnog programa kojim bi birače uvjerila da zna više i da može bolje da vodi Republiku Srpsku. To bi morala da učini uoči ovogodišnjih, a nije nimalo lako.

Ukratko, lišen jače konkurencije, Patriotski blok će najvećeg rivala imati u samome sebi. Na papiru unaprijed dobijene utakmice na terenu često vode u poraz jer znatno slabiji protivnik demotiviše jačeg za dobru igru.

Na početku ovog teksta opisana konfuzija u Federaciji i koncentracija spoljnog faktora na bošnjačko-hrvatski sukob smanjiće pritiske na RS, što takođe može dovesti do opuštanja patriota. U tome treba tražiti šanse opozicije na jesenjim izborima, a tu su i glasovi Bošnjaka, kojima je svako bolji od Dodika, kao i ćudljivost biračkog tijela, kome predugo bolji znaju da dosade.

KO JE REMETILAČKI FAKTOR
U svakom slučaju, „bolji entitet“ postao je bezbjedniji i stabilniji dio BiH, što bi trebalo da raduje i vlast i opoziciju. Ali šta nam to vrijedi?!

Komandant NATO-a za Evropu, američki general Kurtis Skaparoti, otvoreno je zatražio vojnu akciju protiv Srba u regionu zato što Dodik navija za Rusku Federaciju. A Zdravko Krsmanović, pobočnik SZP-a zaključio je da će aktuelni predsjednik RS, kao ruski eksponent, biti skinut sa kandidatske liste za Predsjedništvo BiH. Zašto ne bi i čitav Patriotski blok, ako je to način da pobijedi Savez koji se zalaže za promjene?!

Promjene – nabolje ili nagore?

 

Sveosrpskoj.com