Šahovskim rečnikom rečeno, mi smo po pitanju Kosova i Metohije, s obzirom na aktuelne geopolitičke i geostrateške deobe, istinski pred matom. No, sve dok su nam poneki pešak, konj i lovac u igri, imamo kakvu-takvu šansu da probamo da dođemo do remija.
Na drugoj strani, protivnik ima kraljicu i oba topa, pa i više pešaka, no, šta je tu je. Iz ove kože se ne može. Dodatni problem Srbiji je i šahovski časovnik, jer nam se zastavica dovoljno visoko podigla, ali ne još dotle da će ubrzo i pasti, te još neko vreme za pametnije poteze imamo.
KLjUČ JE U KONTROLI VREMENA
Onaj što je u boljoj poziciji, svakako može i da pomalo ucenjuje. Zapravo, ne pomalo, nego onoliko koliko smatra da mu je potrebno. U početku neće ići sa krajnje beskrupuloznim stavom, ali kako se mi budemo koprcali, a njemu se sve više bude žurilo, sigurno je da će se intezitet ucena povećavati. Otuda je u ovoj šahovskoj igri nama cilj da mu makar sklonimo još ponekog pešaka, a da mi dalje ne budemo okrnjeni.
U ovom slučaju protivnikovi pešaci su Šiptari na Kosovu i Metohiji. Prostor za određeno slabljenje njihove pozicije, kroz recimo još koje povlačenje priznanja njihove lažne nezavisnosti od strane neke zemlje na svetu, svakako je nešto što možemo da ostvarimo. Neke poteze moraćemo brže da povlačimo, kako nam zastavica ne bi pala, ali poenta je u tome da kroz povlačenje tih naših brzih poteza nateramo protivnika da svoje poteze što duže povlači kako bismo dobili dodatno na vremenu.
To dobijanje na vremenu ne znači da nam cilj bude vraćanje Kosova i Metohije u naše okvire, jer to je u datim okolnostima – za duži niz godina, a možda i za našeg života – nerealno, već nam je cilj da u zadatim okvirima izvučemo što je moguće više i da nam se pozicija u trenutnoj raspodeli poboljša u odnosu na današnju.
REMI KAO KUĆA
To je suštinski politika da posle nekakvog rešenja, ako ga uopšte bude bilo, nijedna strana ne bude zadovoljna, što bi šahovskim rečnikom bio remi. Za nas bi taj remi u sadašnjim prilikama bio veliki kao kuća.
Moja strahovanja za ovu šahovsku bitku su u tome što iskreno smatram da nemamo dobre šahiste. Nema goreg problema za jedan narod nego kada kompletna intelektualna elita uglavnom sleže ramenma kad je pitate kako bi rešila određeni problem.
Po pitanju Kosova i Metohije Srbija nikada nije imala – a još manje je ima sada – strategiju šta da radimo. Sve oči uprte su u Aleksandra Vučića i njegovu najavljenu ponudu za rešenjem koju će dati tokom proleća.
Šta god bude dao kao ponudu, nemam dilemu da će za jedan deo javnosti, u zavisnosti kakva ponuda bude bila, on biti ili veleizdajnik ili ratni huškač. Retko ko će mu reći „svaka čast na hrabrosti što si preuzeo odgovornost“. I svi će tada biti generali posle bitke, i svi će reći kako bi oni povukli mnogo pametnije poteze, samo ih u šahovskoj igri, koja još uvek traje, nigde nema.
Nema ih, jer dobar deo njih zadovoljno trlja ruke što će neko drugi preuzeti na svoja pleća ono što niko u Srbiji ne sme, a oni će baš zbog toga pokušati da ućare neki politički poen. No, Vučiću prijateljski savet – ne obaziri se na one koji stoje sa strane i dobacuju. Igraj igru, vuci poteze i bori se. Ako izvučemo taj remi, to je naša zaloga za budućnost. U ovom momentu jedina realna i moguća.
*Autor je narodni poslanik i član Predsedništva Srpske napredne stranke