Ko će odneti prevagu u Pekingu, “jastrebovi” ili “golubovi”?

U Kini su umjerenjaci i tvrdolinijaši, golubovi i jastrebovi, zapleteni u žestoku raspravu o budućnosti zemlje koja se vodi po hodnicima vladina sjedišta u Pekingu

U podne 30. novembra 2012. pod jasnim, kasnojesenjim nebom Vejn Klog, sjedobradi ljubazni službenik Smitsonijana, pojavio se pred fotoaparatima i mikrofonima. Tokom njegovog govora Nešnel Molom brijao je hladan vjetar. Pred zabundanom publikom zastupnik ministrice spoljnih poslova Hilari Klinton uzdigao je zagonetno zlatno odličje.

Smitsonijanov počasni gost toga dana bio je glasoviti kineski umetnik Kai Guo Ćang. Prethodne je večeri njemu u čast održan svečani sastanak u Galeriji Sakler Smitsonijanovog nacionalnog muzeja azijske umetnosti – događaj čija je domaćica bila i moja supruga Suzan. Oko četiri stotine gostiju, među njima čelnica stranačke manjine Nensi Pelosi, princeza Mihaela od Kenta i 74-godišnja udovica iranskog šaha, nazdravilo je kinesko-američkim odnosima i Kaiju koji je pobrao međunarodne ovacije za svoj krajnje nadahnjujući vatromet na svečanosti otvaranja Olimpijskih igara u Pekingu 2008. Kai je bio poznat po slavljenju kineskih simbola na vizualno dramatski način. Jednom je prilikom velikim vatrama osvetlio deset kilometara Kineskog zida kako bi se mogao bolje videti iz svemira. Naša večernja svetkovina pribavila je Smitsonijanu više od milion američkih dolara i prispela na društvene stranice raznih novina i časopisa.

JAKI NACIONALISTI
Sledeće nedelje tokom predstavljanja Kai je nosio odelo zapadnjačkog stila, sivi kaput i narandžasti šal. Dotjeran, naočit muškarac prosijede kose osvrnuo se po Nacionalnom parku i zaustavio pogled na predmetu svoje najnovije umjetničke izvedbe, četiri sprata visokome božićnom drvetu urešenom s dvije hiljade eksplozivnih naprava.

Kad je povukao konopac u ruci, drvo je pred očima publike eksplodiralo ispustivši gust, crn dim. Kai je ponovno povukao konopac. Drvo je eksplodiralo i drugi put, pa treći. Petminutna izvedba razbacala je borove iglice po ogromnom travnjaku u svim smjerovima, a neproziran crni dim – simbol kineskog izuma baruta – obavio je fasadu Smitsonijanova jarkocrvena dvorca od pješčenjaka. Dva su mjeseca bila potrebna za čišćenje krhotina i ostataka eksplozije.

Bio sam pomalo sumnjičav i sutradan, tokom tajnog sastanka s visokim prebjegom iz kineske vlade, pa sam mu spomenuo Kaija. Jedva je poverovao u nagradu i eksploziju. Prošetali smo internetom. Želio sam pomnije istražiti Kaija i njegova dela. Nisam se zamarao čitanjem engleskih članaka o Kaijevu geniju, nego sam se radije usmjerio na ono što Kinezi na mandarinskom pišu po raznim internetskim stranicama o svojemu velepoštovanom državljaninu.

Bio je i jest najpopularniji umjetnik u zemlji, s cijenjenim izuzetkomm Ai Veiveija. Mnogi Kaijevi obožavatelji bili su nacionalisti koji su mu čestitali na uništenju zapadnjačkih simbola pred zapadnjačkom publikom. Kineski nacionalisti sebe nazivaju jing pai, što znači “jastrebovi” ili “orlovi”. Mnogi ti jing pai su generali, admirali i tvrdolinijski vladini dužnosnici. Upoznao ih je tek nevelik broj Amerikanaca. To su kineski političari i autori koje najbolje poznajem jer me od 1973. američka vlada zadužila da radim s njima. Neki moji kolege jastrebove pogrešno smatraju ludacima. Prema mojemu mišljenju, oni su stvarni glas Kine.

TREBA POMOĆI
Od Niksonova otvaranja 1971. američku su politiku prema Kini naširoko usmjeravali pobornici “konstruktivnog odnosa” i razvojne pomoći. Takva je politika bila aktualna desetljećima, kroz osam američkih predsjedničkih mandata. Demokratski i republikanski predsjednici imali su različite spoljnopolitičke vizije, ali su se svi slagali oko odnosa s Kinom i pomoći za njen razvoj. Gomila “konstruktivaca” – glasovitih akademika, diplomata i bivših predsjednika – znatno je uticala na političare i novinarske izvjestitelje iz Kine. Znam to jer sam im godinama pripadao. Zapravo sam bio među prvima koji su Bijeloj kući izložili svoje pozitivno mišljenje o kineskoj ponudi 1969. Godinama sam igrao ponekad i nemalu ulogu u poticanju uprava obiju stranaka da se Kini pribavi tehnološka i vojna pomoć.

Nekritički sam prihvatao pretpostavke najviših američkih diplomata i naučnika koje su neprekidno navođene u američkim raspravama o strategiji, komentarima i medijskim analizama. Verovali smo da će američka pomoć krhkoj Kini, čiji čelnici misle poput nas, pomoći toj zemlji da postane demokratska i miroljubiva sila bez težnja za regionalnom ili čak globalnom dominacijom. Podcijenili smo uticaj kineskih jastrebova.

SLAGALICA
Krajem 1990-ih – za vreme Klintonove administracije – Ministarstvo odbrane i CIA zadužili su me da vodim dotad besprimjerno istraživanje sposobnosti Kine da zavara SAD i njenih aktivnosti u tom smjeru. Oslanjajući se na obavještajce, neobjavljene dokumente, razgovore s kineskim disidentima i naučnicima te kineske rukopise koje sam čitao, na mandarinskom, počeo sam razumijevati tajne koje su Kinezi oprezno skrivali.

Dok sam prikupljao indicije koje protivrječe uobičajenoj retorici o Kini u koju sam oduvijek vjerovao, počeo sam spajati dijelove slagalice alternativne retorike iz posljednjih četrdesetak godina. S vremenom sam otkrio prijedloge kineskih jastrebova (jing pai) kineskom čelništvu o tome kako obmanuti američke političare i njima manipulisati da se osiguraju informacije te vojna, tehnološka i ekonomska pomoć. Shvatio sam da su jastrebovi još od Mao Cetunga savjetovali kineskim vođama kako da se osvete za stoljeće poniženja i do 2049. (stogodišnjice komunističke revolucije) izguraju Sjedinjene Države s mjesta vodeće ekonomske, vojne i političke sile svijeta.

Taj je plan postao poznat kao “Stogodišnji maraton”. Vođstvo Komunističke partije Kine počelo ga je primjenjivati već na početku saradnje sa Sjedinjenim Američkim Državama. Svrha mu je osvetiti ili “počistiti” (xi xue) poniženja koja su u prošlosti skrivili stranci. Kina želi svijet primjeren sebi, bez američke globalne dominacije, to jest revidirati ekonomski i politički poredak s američkim primatom utemeljen u Breton Vudsu i San Francisku na svršetku Drugog svjetskog rata. Jastrebovi procenjuju da se ta kineska zamisao može provesti jedino obmanjivanjem ili, u najmanju ruku, poricanjem ikakvih zastrašujućih planova.

Kad sam predočio svoje zaključke o preporukama kineskih jastrebova povezane s kineskim ambicijama i strategijom obmanjivanja, mnogi su ih američki obavještajni analitičari i dužnosnici isprva dočekali s nevjericom. Nisu videli dokaze koje sam pronašao. (Srećom, Džordž Tenet, šef CIA-e, nije bio među njima. Za taj mi je rad 2001. dodijelio Priznanje za izuzetan doprinos). Shvatam sumnjičavost svojih kolega. Kineska vlada dugo je predstavljala svoju naciju kao nekoga kome je potrebna pomoć pri “miroljubivom usponu”. Kinezi su poricali bilo kakvu želju za globalnim vođstvom – ili za sukobom sa Sjedinjenim Američkim Državama. Štoviše, u Ustav Narodne Republike Kine upisana je zabrana da ta nacija postane hegemon. Kineski čelnici redovno uvjeravaju ostale nacije da “Kina nikada neće postati hegemon”.

Drugim riječima, Kina će biti najmoćnija nacija, ali neće dominirati nijednom drugom niti pokušati išta mijenjati. Nemamo primjerak plana. A i Kinezi govore da on ne postoji. Da samo žele obnoviti svoj globalni položaj od prije tri stotine godina, kad su upravljali trećinom svjetske ekonomije. To očigledno znači da će do 2049. postati dvostruko jači od Sjedinjenih Američkih Država, kažu jastrebovi.

FRIZIRANI SCENARIO
Zamisli o miroljubivijoj i manje nacionalističkoj Kini potvrdili su ideološki saveznici na Zapadu, pripadnici akademskih krugova, finansijskih institucija i vlada. Promicanje ideje o Kini koja se više zanima za ekonomski razvoj nego za dominaciju služi njenim interesima, bez obzira na to radi li se o privatnom investicijskom menadžmentu kineskih kompanija ili vrhunskim naučnicima čija sredstva, pristup i mogućnosti istraživanja i konferencija s kineskim saigračima zavise od uspešnosti friziranog scenarija na kojem rade.

Postojeći koncept naših spoljnopolitičkih stručnjaka, ekonomista i preduzetnika dobronamjeran je i utemeljen. U Kini doista ima umjerenjaka i iskrenih pobornika saradnje sa SAD. Službenici kineske vlade stalno ponavljaju njihove stavove i predstavljaju ih kao izvorni glas Kine. No koncept o bezazlenijoj Kini koji njeguju i podrugljivo okršteni “grlitelji panda” – desetljećima sam ponosito nosio značku s tim natpisom – zahtijeva potiskivanje suprotnih težnja, to jest kineskih tvrdolinijskih, nacionalističkih glasova s najviših političkih i vojnih nivoa pa do pučkoga mnjenja.

Ti “nedodirljivi” tvrdolinijaši ostaci su prošlosti zbrisane globalizacijom i informacijskom tehnologijom i zaista trebaju postati “rubni” i “marginalni”.

U Kini su umjerenjaci i tvrdolinijaši, golubovi i jastrebovi, zapleteni u žestoku raspru o budućnosti zemlje koja se vodi po hodnicima vladina sjedišta u Pekingu i na čestim sastancima. Tvrdolinijski i nacionalistički svjetonazor pobjeđuje i mnogo je utjecajniji u krugovima oko novoga kineskog predsjednika Sija Đinpinga.

Snaga Stogodišnjeg maratona je u njegovoj tajnosti. Slično kao u filmu “Fight Club” – najvažnije pravilo (Maratona) je da ga ne spominješ. Zasigurno ne postoji jedinstven master-plan zaključan u pekinškom trezoru koji detaljno obrazlaže strategiju Maratona. Maraton je tako dobro poznat kineskim čelnicima da nema potrebe riskirati njegovo otkrivanje zapisivanjem. Ali Kinezi počinju otvorenije razgovarati o njemu – možda stoga što misle da Amerika više ionako ne može održati korak.

PRAVI OBRT
Obrt u kineskom stavu primetio sam tokom tri posjete – 2012., 2013. i 2014. Po svom običaju, sastao sam se stručnjacima iz tamošnjih najviših intelektualnih krugova koje sam u posljednjih deset godina dobro upoznao. Direktno sam ih upitao o “svjetskom poretku pod kineskim vođstvom” – takav izraz bi samo nekoliko godina prije odmah odbacili ili ga se ne bi usudili glasno izgovoriti. No taj je put većina odgovorila da novi poredak, ili obnova, dolazi čak i brže nego što se pretpostavljalo. Kad je američku ekonomiju 2008. poljuljala kriza, Kinezi su zaključili da započinje davno predviđeni i nepovratni pad Amerike.

Isti ljudi koji su me uvjeravali da je Kina zainteresovana isključivo za skromnu čelničku ulogu u novonastajućem višestranom svijetu taj su mi put rekli da Komunistička partija ostvaruje cilj vraćanjem Kine na mjesto koje joj “pripada” u hijerarhiji. Zapravo su mi povjerili da su obmanuli i mene i američku vladu. S naznakom skrivenog ponosa otkrili su najsistematičniji, najveći i najpogubniji obavještajni propust u istoriji Amerike. I budući da nemamo blage veze da je Maraton uopšte počeo, Amerika gubi.

RADIO OD REGANA DO OBAME
Majkl Pilsberi je direktor Centra za kinesku strategiju na Institutu Hadson, a vršio je dužnosti u predsedničkim administracijama od Ričarda Niksona do Baraka Obame. Studirao je na univerzitetima Stanford i Kolumbija. Bivši je analitičar u korporaciji RAND i asistent na Harvardu, a služio je na višim položajima u Ministarstvu odbrane i bio član osoblja u četiri odbora Senata SAD. Član je Saveta za spoljne odnose i Međunarodnog instituta za strategijske studije. Živi u Vašingtonu i u političkim i medijskim krugovima smatra se jednim od najboljih poznavatelja kineske politike.

KINA DOBIJA KANCELARIJU ZA NADZOR I UPRAVLjANjE TRŽIŠTEM
Kina niže promjenu za promjenom. Samo dva dana nakon što je usvojen ustavni amandman koji predsjedniku Si Đinpingu omogućava neograničenu vladavinu, objavljen je nacrt reforme organizacije vladajuće strukture. Riječ je o najvećim promjenama u posljednjih deset godina, koje bi trebale dodatno ojačati moć Komunističke partije.

“Produbljivanje reforme stranke i institucija države neizbježan je zahtjev za jačanje dugoročne vladavine stranke. Sveobuhvatno jačanje stranačkog vođstva ključno je pitanje”, objavio je u komentaru u državnom glasilu ,,People’s Daily” Liu He, Sijev glavni ekonomski savjetnik i osoba od povjerenja.

Reforma bi trebala da rezultuje, poručuju iz Kine, većom učinkovitošću vlade. Drugi je cilj bolja prevencija finansijskih rizika.

Najbitnija vijest odnosi se na spajanje regulatornih tijela za 42 milijarde dolara vrijedan bankarski i osiguravajući sektor, Komisije za regulaciju banaka i Komisije za regulaciju osiguravajućih društava. U tom će kontekstu – boljeg nošenja s rizicima – nova ovlašćenja dobiti i centralna banka koja će se time baviti na makronivou, dok će nova regulatorna agencija raditi na konkretnim stvarima.

Uspostaviće se i ured za nadzor i upravljanje tržištem, zatim agencija za međunarodni razvoj i saradnju, novi ured za imigraciju, ali i sedam novih ministarstava, i to prirodnih resursa, ekologije, upravljanja u kriznim situacijama, poljoprivredu i ruralna pitanja, kulturu i turizam, pitanja veterana te Nacionalna zdravstvena komisija. Ultimativno će oružje dobiti i ionako izuzetno moćni Si, i to u vidu nove antikorupcijske agencije koja neće paziti na disciplinu samo u partijskim redovima, nego i na državne službenike, među ostalim lekare i učitelje. Ta agencija zamijeniće aktualnu Središnju komisiju za inspekciju discipline koja je predvodila Sijeve antikorupcijske istrage. Određenih će promjena biti i u poreznom sistemu. Kad promjene zažive, kineska vlada imaće 26 ministarstava i komisija.

Promjene bi trebale biti usvojene u subotu, a kadrovske promene obznanjene do 20. marta, odnosno do kraja godišnjeg zasjedanja parlamenta. (M. Hrupić)

 

Priredio Robert Bajruši

 

Izvor Jutarnji, 16. mart 2018.

Pratite nas na YouTube-u