Kulturna diferencijacija Bosne i Hercegovine

Meka supersila kulturne diferencijacije tri naroda u BiH, korak po korak, evoluira ka tri paralelna načina života

Iza leđa političara koji u BiH već 25 godina vode međusobnu bitku za cjelovitu i jedinstvenu BiH, odnosno za veću samostalnost Republike Srpske i obnovu Herceg-Bosne, tri naroda se u svakodnevnom životu sve više udaljavaju.

U sjeni politike, prava i diplomatije, kultura tiho radi na razlikama, više, dublje i trajnije. I u socijalističkoj republici BiH Srbi, Hrvati i Muslimani bili su tri nacije i tri religije. Oni koji se danas vajkaju da se tada nije znalo ko je koje nacije, obmanjuju se i samoobmanjuju.

Već sama činjenica da se poštovao nacionalni ključ pri izboru političkih funkcionera, direktora, dekana, šefova klinika, upravnika pozorišta, glavnih urednika itd. svjedoči da je nacionalni identitet bio institucionalno i te kako respektovan. Vjerska opredjeljenja bila su simetrična nacionalnim i većina je privatno obilježavala slave, božiće, bajrame, bez obzira na to što je religija, kao opijum za narod, tokom poluvjekovne komunističke vlasti uglavnom bila praktično potisnuta i zanemarena u urbanim sredinama.

SPEKTAR RAZLIKA NEZADRŽIVO SE ŠIRI
Danas, međutim, spektar razlika se proširio, te tri naroda dijeli i jezik, i pismo, i naučno, umjetničko i laičko vrednovanje događaja iz pošlosti i sadašnjostii, i praznici, i način odijevanja, i ishrana, i piće, i lična imena, i izbor bračnih partnera i način pozdravljanja, a praktikovanje vjere dobilo je prvorazredni javni značaj. U čemu se sve to ogleda?

Do rata su se svi služili jednim, srpskohrvatskim jezikom, s tim da ga je manjina legalno nazivala hrvatskosrpski. Poslije rata S-H, kako su ga skraćeno zvali đaci, razdvojio se u srpski i hrvatski, a pojavio se i bošnjački jezik, pod nazivom bosanski. Najzad, odnedavno se javila ideja da se, kada već ime jezika ne odgovara imenu naroda, prirodan sklad uspostavi tako što će Bošnjaci preimenovati u Bosance.

U Haškom tribunalu su otkrili da se optuženi dobro razumiju iako govore tri jezika, pa su zbog uštede u prevođenju sve spojili u akronim be-ha-es. Nisu znali da je sve to, u stvari, jedan te isti Vukov srpski jezik, koji se koristio u istočnoj i zapadnoj varijanti, s tim što su do rata Muslimani koristili istočnu, poslije rata zapadnu, a sa turcizmima i „kahvom lahko“ proglasili svojim zasebnim jezikom.

Priznanje da, u stvari, govore Vukovim jezikom i tako ligvistički podrže reintegracije BiH, Bošnjaci bi doživjeli kao nacionalni harakiri. Kakav bi to bio narod kojim nema svoj jezik?! Zapadni mirovnjaci tokom rata u BiH nisu nikako mogli da shvate kako agresor može da bude narod koji govori jezikom žrtve, pa su Bošnjaci odlučili da iskoriste slobodu da svoj maternji jezik nazovu kako hoće.

MINISTRICA SEMIHA SA FEREDžOM U TROFRTALjKAMA
Sredinom marta bošnjačka ministarka za ljudska prava BiH Semiha Borovac optužila je Dragana Čovića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH, da opstruiše potpisivanje sporazuma sa Islamskom vjerskom zajednicom koji je Savjet ministara dostavio još prije sedam godina, a kakvi su odavno potpisani sa SPC i KC. Na stranu što je sve te godine u tom istom Predsjedništvu sjedio i Bakir Izetbegović i što je Dragan Čović, baš kao već odavno Dodik, postao kriv za sve što Bošnjacima nije po volji.

Tokom ove bošnjačko-hrvatske prepirke procurilo je u kom grmu leži zec. Islamska zajednica ispostavila je zahtjeve koji su neproporcionalni onome što su tražili pravoslavci i katolici.

Muslimani traže radnu poštedu za vrijeme dva bajrama, iftara i sehure, zatim u vrijeme džuma-namaza svakog petka u podne, te svake godine za vrijema puta i boravka na hadžu u Meki. Uz sve to IZ traži da se muslimani na radnom mjestu hrane, oblače i izgledaju „u skladu sa njihovim vjerskim uvjerenjima“, što znači da se ozakoni nošenje zara i feredže u javnim ustanovama, a vjerovatno uključuje i vehabijske trofrtaljke, kapice, bradice.

Bošnjački dio Bosne premrežile su džamije iz donacija Malezije, Pakistana, Irana, Emirata i dr. koje arhitekturom odudaraju od tradicionalnih bosanskih. Nad Mostarom se nadvio gigantski katolički krst, u Banjaluci se gradi ruska crkva sa specifičnim šarenim kubetima.

Što se tiče praznika, nacionalno udaljavanje prešlo je čak u sukobljavanje. Samo je ona jedna godina između prvih slobodnih izbora i rata protekla u zajedničkom multikulturnom obilježavanju nacionalnih i vjerskih praznika sa sve tri strane. Na slavlja koje su priređivale nacionalne stranke bili su gosti one druge i treće, ali i predstavnici ostalih stranaka, a po još važećem zatečenom komunističkom ustavu, svečano su obilježavani i tzv. državni praznici.

Poslije toga, svi novi datumi ponosa za jedne bili su poniženje za druge, veselja za jedne tuge za druge, te se slave ili samo u jednom entitetu ili tek u pet kantona. Recimo, Srpska slavi dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma, koji Bošnjaci, iako su ga potpisali Izetbegović i Silajdžić, smatraju legalizacijom genocida. Oni, opet, slave 1. mart, koji je datum referenduma o samostalnosti BiH, a pošto je održan protiv volje srpskog naroda, Srbi ga smatraju danom kolektivne uvrede i poniženja.

Onomad se ispostavilo da dvije bošnjačke opštine slave turski praznik pobjede na Galipolju u kojoj su stradale desetina hiljada bosanskih muslimana za interese bivšeg osmanskog okupatora. A o velikom simboličkom kapacitetu praznika za integritet političke zajednice pisali su još antički mislioci politike (Agis II, Numa Pompilie, i dr.).

GDJE SE DEDOŠE ZORANI I DRAGANE
Narativ o rekordnom broju nacionalno miješanih brakova u predratnoj BiH predstavlja mistifikaciju jer je ih je bilo znatno više u drugim dijelovima SFRJ, poput Vojvodine. A činjenica da su se mnogi dramatično raspali tokom građanskog rata na nacionanoj osnovi, nije dovoljno objašnjenje da su takve porodicE danas izuzetak. Supružnici iz komšijskih „agresorskih“ nacija, koji su htjeli da „podijele Bosnu i unište muslimane“. Logično je da su postali stigmatizovani.

Dosljedno tome i djeca iz muslimanskih brakova dobijaju do rata nepoznata imena turskog, arapskog i persijskog porijekla, samo da više ne bude Zorana i Dragana, koje su ranije davali svi. Pozdrav selam alejkum ili, skraćeno, selam, pri susretu, i poselami kući, na rastanku, postali su stvar bošnjačkog bontona, dok se hvaljen Isus i pomaže Bog ili Bog ti pomogao zadržalo uglavnom u krugu vjerskih službenika.

Kao primjer izdvajamo Bošnjake, jer su uvećanju identitetskih razlika Srbi i Hrvati dali neuporedivo manji doprinos. „Reislamizacija i turčenje“ (Senad Pećanin) može se objasniti nesigurnim identitetom u hrišćanskom okruženju i traženju oslonca u „matici Turskoj“ (Mustafa Cerić) i globalnom usponu islama. Zbunjuje, međutim, da se Bošnjaci, koji se kulturom svakodnevnog života najviše otuđuju od one BiH kakva je bila od ’45 do ’92, istovremeno politički zalažu za jedinstvenu BiH.

Ne manje zbunjuje njihova mazohistička želja da žive bez entitetskih granica tijesno povezani sa genocidnom tvorevinom i u njoj „svojim“ agresorima i dželatima. Ovu enigmu rješava pažljivo čitanje Islamske deklaracije. Alija je napisao da „muslimani, kada postanu većina u zemlji, treba da nametnu šerijat“, a u razgovoru sa Abdulahom Sidranom, kako navodi pjesnik, rekao je da je dovoljna i relativna većina. Elem, jedinstvena BiH bi u verziji bošnjačkog lidera značila islamska država BiH. Islamska država? Zašto da ne, ali nikako u cijeloj BiH, no samo u pet kantona sa muslimanskom većinom u FBiH.

GRAĐANISTI SA ISLAMISTIMA ZA UNITARNU BIH
U borbi za jedinstvenu BiH iz subjektivno sasvim drugačijih motiva, islamistima se pridružuju i bošnjčki socijaldemokrati (SDP). Jugonostalgičari, transformisani u bosnoljube, nostalgični za pozitivnim aspektima socijalizma idealizuju stara dobra vremena dirigovanog zajedništva, relativne socijalne jednakosti, veće sigurnosti i stabilnosti u jednopartijskoj BiH.

Ova „djeca komunizma“ (reformisani komunisti), okupljena u tzv. građanskim partijama i nevladinim organizacijama, olako zaboravljaju da razvojno zlatno doba SRBiH nije bila demokratija nego komunistička diktatura, počev od odozgo selekcionisanog sastava ZAVNOBiH-a pa do prisilnih samodoprinosa u visini mjesečne plate godišnje za Zimsku olimpijadu, gasifikaciju, puteve i škole. O ograničenim pravima na vjerske i nacionalne slobode, stvaralačke slobode, slobode govora i političkog okupljanja i da ne govorimo.

Uprkos svemu, ovi nadobudni, isključivi i agresivni internacionalisti/kosmopoliti/globalisti, inspirisani neoliberalnom ideologijom i sponzorisani od naših evroatlantskih integratora, gadljivi su i na vjeru, i na naciju, i na granice i na podjele u BiH kao izraz primitivizma i tribalizma.

NACIONALIZAM VEĆINSKE NACIJE
Jedino im bošnjački unitarizam, koji se drugačije zove „nacionalizam većinske nacije“, ne smeta. Naprotiv! Bez obzira na to što jedinstvena BiH u verziji muslimanskog Sarajeva znači islamska država.

Naprosto, SAD su muslimane u BiH još početkom 90-ih nominovali kao „dobre momke“ za utjehu Palestincima, na radost arapskih naftaša, radi izazivanja rata u BiH da bi NATO ostao u Evropi. Velike sile nikada ne priznaju greške, a njihovi klijenti u civilnom sektoru, strankama i medijima nisu nadležni da postavljaju pitanja, nego da realizuju instrukcije, makar to na terenu objektivno značilo obnovu građanskog rata.

Nasuprot tim rezidentima u vlastitoj zemlji koji cinično lažu i sebe i oko sebe, traje sizifovska politička borba između pristalica izvornog Dejtona, njegove revidirane verzije, Dejtona 2, za promjenu izbornog zakona i treći entitet. Bakir mijenja saveznika češće nego što se mijenja ime naroda koji predstavlja, dio njegove SDA u tuzlanskom kantonu otkazao mu je poslušnost, a tu je i hipoteka povratnika sa ratišta ISIL-a. Čoviću ni Kolinda ni katolička EU nisu uspjeli da obezbijede da hrvatskog predstavnika ponovo ne izaberu Bošnjaci.

Dodik je, pod sankcijama SAD, usred antiruske histerije proglašen za lidera „malih Rusa“ na Balkanu. Ali, i Vučić je konačno izgubio strpljenje oko KiM, i sada Srbi igraju u istom ritmu, a Putin je dobio 77-procentnu izbornu podršku, što, uz izjavu Lavrova da će RSFR braniti saveznike kao samu sebe, i nije tako loše.

A šta je sa kulturom?

„NIJE PROGOVORIO TRIBALIZAM NEGO PREKINUTA ISTORIJA”
Meka supersila kulturne diferencijacije tri naroda u BiH, korak po korak, evoluira ka tri paralelna načina života koji divergiraju kao podzemne vode koje se kapilarno šire.

Miris masla, ili svinjetina na ražnju, „blatina“ ili „kiseljak“, „U Stambolu na Bosforu“ ili „Vojvodo Sinđeliću“, ili „Ustani bane“ u kafanama pored puta „koje narodni život znače“, nezadrživo podebljavaju entitetske i kantonalne granice.

Srpski nacionalizam oslanja se na patriotizam prema Srpskoj, hrvatski je vezan za Herceg Bosnu, bošnjački unitarizam traži uporište u „beiha“ patriotizmu, koji osjećaju bezmalo samo muslimani.

Pokušaji travničkih vezira, Benjamina Kalaja, Branka i Hamdije, te sedam visokih predstavnika da stvore bosansku naciju iz koje bi izrastao Habermasov ustavni patriotizam, naprosto ne pije vodu. Politička nadgradnja na divergentnu kulturnu bazu doći će prije ili kasnije, i samo treba dovoljno dugo izdržati.

Kako je povodom građanskog rata još ’93. napisala Elen Karer d’Ankos: „Nije to progovorio tribalizam, nego je prekinuta istorija ponovo osvojila svoja prava. Istorija naroda koji, tražeći sebe, pokušavaju da uspostave kontinuitet sa prošlim vremenima, često kroz krvave sukobe.“

Tokom minulih četvrt vijeka promijenilo se na desetine predsjednika SAD, EU, Britanije, Francuske, a njihova politika prema BiH se nije promijenila. Ali i reislamizacija, turkizacija i arabizacija bošnjačke Bosne napreduje.

Hrvati su, uprkos ustaškim zločinima, bolećivi prema NDH kao ostvarenju tisućljetnog sna o nacionalnoj državi, masovno se bune protiv Istanbulske deklaracije koja negira katoličke porodične vrijednosti.

Deklaracija o opstanku srpskog naroda, podsjećanje na Jasenovac, komemoracija u Aleksincu, proslava srpskih ustanaka protiv Osmanlija, slavljenje „Mlade Bosne“ i Gavrila Principa, samo su prirodna i neophodna reakcija.

BIH NIJE VIŠE IZUZETAK NEGO PRAVILO
Od zemlje sa tri nacionalne potkulture pod zajedničkim krovom, BiH sve više postaje zemlja sa tri ne samo uporedne nego i antagonističke nacionalne političke kulture koje koegzistiraju u tijesnom stanu, zahvaljujući međunarodnom obuzdavanju. Podzemni ili otvoreni, legalni ili ilegalni otpor tom obuzdavanju samo ih ojačava baš kao što je bilo i u prošlosti sa pokušajima Kalaja da stvori „bosansku naciju“, Mikulića da razvije bosanski nadnacionalni patriotizam.

Politička nadgradnja na divergentnu kulturnu bazu, uprkos unitarističkom voluntarizmu Izetbegovića i visokopredstavničkoj ignoranciji Incka i prethodnika, doći će prije ili kasnije, i samo treba dovoljno dugo izdržati zaludne unutrašnje i spoljne. Ali, dokle i zašto? Ne radi se o lokalnom ekscesu ratobornih balkanskih plemena, nego o planetarnom trendu.

Kako piše Patrik Bjukenen, i „Amerikanci su počeli da shvataju da slobodna trgovina razara nacionalnu proizvodnu bazu, a da otvorene granice znače gubljenje zemlje u kojoj su odrasli. A u ovom svetu nema većeg gubitka… Otpor dosadašnjoj agendi sada se manifestuje svuda… Vidimo ga u engleskom proglašenju nezavisnosti od EU (Bregzitu). Vidimo ga u političkim trijumfima poljskih, mađarskih i čeških nacionalista, u anti-EU partijama širom Evrope, u secesionističkim pokretima Škotske, Katalonije i Ukrajine, u divljenju prema ruskom nacionalisti Vladimiru Putinu. Evropljani su počeli da sagledavaju sebe kao domorodno stanovništvo čiji Stari kontinent smrtno ugrožavaju stotine miliona osvajača koji dolaze preko Mediterana i očajnički nastoje da okupiraju njihove domovine.“

Nevolja građanističkih internacionalista i bošnjačkih socijaldemokrata je u tome što je njihov projekat, skrojen u kancalarijama OHR-a, daleko od „beiha“ realnosti. Ljudi u BiH su tokom tri i po godine građanskog rata ginuli za naciju, vjeru i zemlju, ali ne za multikulturalizam i globalizam da bi teško osvojeni identitet i suverenitet utopili u EU i NATO.

Na ovim prostorima su prodefilovali imperijalizam, monarhizam, fašizam, boljševizam, demokratija, protektorat, ali jedino se nacionalizam pokazao kao neuništiva konstanta.

Sjetimo se kada su u jesen 90-te prvi put slobodno birali, Muslimani, Srbi i Hrvati su listom glasali za SDA, SDS i HDZ. pa su izbori ličili na nacionalni popis. Zašto ih ne pustiti da u skupo plaćenom miru razvijaju tri političke kulture u sigurnoj kući nacionalnih država?

Samostalnih, konfederalnih ili kao dijelova unije, svejedno.

 

Sveosrpskoj.com

Politika
Pratite nas na YouTube-u