M. Bulatović: Kako jedan odsto Amerikanaca uništava svetsku ekonomiju

,,Bogati će biti još bogatiji, a siromašni sve brojniji i jadniji. Pa dokle ko izdrži”

Amerika je podijeljena zemlja. Samo jedan odsto njenih stanovnika uživa u ogromnom materijalnom bogatstvu, dok su ostali (njih 99 odsto) prezaduženi i ispunjeni strahovima i narastajućim bijesom zbog stanja u koje su dovedeni.

Ovih jedan odsto čine glavni izvršni direktori multinacionalnih korporacija, banaka ili investicionih fondova. To su tzv. titani Silicijumske doline i prvoligaši sa Volstrita. U današnjoj Americi je prosječna plata izvršnih direktora 296 puta veća od prosječne radničke plate. Milionski bonusi koje ovi prvi određuju samima sebi ne ulaze u ovu računicu.

Amerika, zaista, bilježi izvanredne rezultate u informacionim tehnologijama, proizvodnji sve boljih personalnih računara, pametnih telefona, programu vještačke inteligencije, u medicinskoj tehnologiji… Ovakav bi napredak morao da rezultira povećanjem opšteg nivoa bogatstva, ali se dešava potpuno suprotno. Običan čovjek biva sve siromašniji, budući da su svi ti proizvodi skupi, pa se mogu nabaviti jedino iz kredita. A krediti imaju đavolsku osobinu da sa sobom nose kamatu koja vremenom, ali neumitno, korisnika pretvara u dužničkog roba.

Ipak, glavni izvor američkog bogatstva je u oblasti finansijske alhemije.

U cilju prevladavanja krize iz 2008. godine, američka vlada godinama stvara „laki novac“, odnosno emituje dolare bez ikakvog pokrića. Taj novac ide direktno na račune ovih jedan odsto. Oni ga ne koriste za inovacije i podsticaje u oblasti realne ekonomije, već za kockanje na berzama. To dovodi do porasta opšteg nivoa cijena akcija i stvaranja novih finansijskih balona.

Prema najnovijim podacima same Njujorške berze, 513 milijardi dolara su vrijedne akcije koje su kupljene „na poček“ (s odloženim plaćanjem), a kupci na računima sa kojih treba da obave isplatu imaju svega 154 milijarde. Dakle, na svaki realni dolar dolaze tri dolara nepostojećeg novca. Odnosno, nekog novog duga koji će morati da bude napravljen da bi se sanirao postojeći. Ovih 500 milijardi neće biti upotrijebljeno da se razvije neki novi proizvod ili osvoji novo strano tržište. Preciznije, one uopšte ne postoje, ali se tretiraju kao dokaz da se američka privreda oporavlja jer berzanski indeksi rastu.

Taj nepostojeći novac Volstrit smatra svojim (zakoni mu daju pravo na to), uvećava ga „polugom“ na način da ga pomnoži sa brojem tri i opet ga vraća u trgovinu putem pozajmica svojim klijentima. On kontroliše i tržište finansijskih derivata trenutno vrijedno 8 biliona (hiljada milijardi) dolara. Njegov najinteresantniji dio su obveznice vezane uz studentske kredite. Iznos duga Amerikanaca po studentskim kreditima je gotovo 1,5 biliona, a njihova posebna privlačnost je u visokoj kamatnoj stopi i garancijama države. Pod parolom omogućavanja školovanja što većem broju Amerikanaca uvedene su državne garancije za ove kredite. One gotovo nikako nisu pomogle studentima, ali predstavljaju idealno sredstvo za finansijske manipulacije.

Sve se dešavalo na potpuno isti način u susret finansijskom slomu iz 2008. godine. Tada su u osnovi finansijskih derivata bile obveznice vezane uz hipotekarne zajmove za kupovinu kuća. Balon je pukao kada je stopa nenaplativih kredita iz ove oblasti došla do četiri procenta, a svijet je gurnut u ekonomsku krizu.

Nenaplativi studentski krediti u Americi su dostigli stopu od 11,5 odsto. Kada se to finansijski efektuira, onda onih 8 biliona u koje su oni utkani jednostavno nestaju, budući da nikada stvarno ni nisu postojali. Desilo se to mnogo puta u istoriji kapitalizma, usljed čega se zna da se mora desiti i sad.

Voren Bafet, legendarni američki investitor, to izgleda zna prije i bolje od svih. On je prestao da trguje na berzi, svoje bogatstvo je pretvorio u novac i čeka. Kažu da sjedi na gomili od 109 milijardi dolara „u kešu“ i da, budući da ne oplođava novac, trpi potencijalni gubitak od pet milijardi godišnje. Za takav „gubitak“ mora da postoji valjani razlog. I postoji. Znanje da se u predstojećem slomu može izgubiti sve. Da berza mora da krahira, da dugovi nisu novac i da privid ne može dovijeka da nadvladava realnost.

Kada se to desi, Voren Bafet će se vratiti u igru i pokupovati u bescijenje akcije vrijednih firmi. Postaće višestruko bogatiji. Banke i fondovi koji su „preveliki da bi propali“ opet će se prikopčati na državnu pomoć, a sitni akcionari, kojih je u Americi na desetine miliona, ostaće bez ičega.

Sve će biti kao i prije deset godina. Bogati će biti još bogatiji, a siromašni sve brojniji i jadniji. Pa dokle ko izdrži.

 

Izvor Sputnjik, 06. april 2018.