Srđan Perišić: Strategija SAD je globalni haos

SAD ne mogu da reše nijedan međunarodni problem u svoju korist. Prisutne su gotovo u svakom problemu, ali ne mogu ga rešiti

Prvo tromesečje tekuće godine donelo je mnoge potrese od kojih sa strepnjom podrhtava ceo svet. Ovo je možda najdramatičnije sročio Volfgang Išinger na ovogodišnjoj Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji kada je konstatovao da je ,,svet došao bliže, pa i preblizu ivici značajnog konflikta“. Kada se podsetimo da je od tada do sad došlo do trgovinskog rata između SAD i Kine, da je Putin u svojevrsnom istorijskom upozorenju Zapadu – a kao odgovor na novu američku nuklearnu doktrinu – predstavio nova i ,,nepobediva“ nuklearna oružja, da je afera ,,Skripalj“ inicirala nov talas manične rusofobije širom Zapada, kao i da je (sudeći po kadrovskim rešenjima predsednika Trampa) odbacivanje iranskog nuklearnog sporazuma sve izvesnije, nameće se utisak da se svet i dalje približava toj ivici.

Ni naš region nije mirovao, pa je tako usred sinhronizovanog progona ruskih diplomata iz zemalja EU, SAD i Kanade, Kosovo i Metohija bilo poprište zapaljivog incidenta koji je obnovio strepnje o novim sukobima na Balkanu.

O ovim i drugim aktuelnim temama za Novi Standard govori ugledni predstavnik nove generacije srpskih geopolitičara, profesor međunarodnih odnosa i ekspert za Rusiju koji je nedavno objavio zapaženu knjigu ,,Nova geopolitika Rusije“, dr Srđan Perišić.

Posmatrajući današnje međunarodne probleme, neizbežan je utisak da su SAD akter u gotovo svakom od njih. Pri tome američka nepredvidivost postaje sve opasniji fenomen. Šta se to u stvari događa u Vašingtonu? Da li Tramp okuplja ,,ratni kabinet“, kako je to Patrik Bjukenen nedavno zaključio?
— Prisustvo Sjedinjenih Američkih Država u svim međunarodnim problemima je posledica prethodnig unipolarnog poretka i njihove uloge globalnog hegemona. Međutim, taj poredak se završava, a bio je važeći od 1991. pa sve do 2008. godine. Te godine, sa početkom svetske finansijske krize, i kratkotrajnim ratom u Gruziji, počinje postepeno opadanje moći SAD. Od tada SAD opadaju ekonomski, politički, vojno, idejno i kulturno. Šta to znači u praksi? To znači da SAD ne mogu da reše nijedan međunarodni problem u svoju korist. Prisutne su gotovo u svakom problemu, ali ne mogu ga rešiti. Jedino što mogu da urade je da što više onemogućavaju rešavanje tih problema.

To upravo i rade od 2008, sve sa ciljem da spreče druge da to rešavaju. One time stvaraju haos u svetu, ali to ih ne interesuje. Cilj im je da putem haosa spreče jačanje Rusije, Kine, kao i bilo koje druge države na prostoru Evrope i Azije koja može da predstavlja konkurenta. Ubeđeni su da je metoda opšteg međunarodnog haosa put ka sprečavanju daljeg izrastanja multipolarnog poretka. Donald Tramp je doživeo poraz, pod kontrolom je establišmenta, ili kako to zovu „duboke države“, pa postavljanje ljudi u njegovom kabinetu i administraciji više nije bitno. Svi su usmereni ka tome kako izazivanjem haosa sprečiti silazak SAD sa hegemonskog trona. Međutim, i taj haos je za nas bolji nego ono što smo imali pre toga, hegemoniju SAD. Tada su Srbi – Srbija i Rusija – rasparčavani, a danas je to nemoguće. U tom američkom haosu ipak imamo mogućnost izbora i zaštite, što pre toga nismo imali, plus SAD ne mogu više ništa rešiti u svoju korist.

Neprekidnom geopolitičkom nadmetanju Zapada sa Rusijom od skora je dat novi impuls kontroverznom aferom ,,Skripalj“. Mnogo se priča o tome ko je i da li je imao motiv da ukloni Skripalja, međutim možda je do istine lakše doći posmatranjem posledica ovog događaja. Kakve je sve procese pokrenuo ili ubrzao slučaj ,,Skripalj“?
— Slučaj „Skripalj“ je, prvo, pokušaj Velike Britanije da se vrati na evropsku i međunarodnu scenu kao geopolitički igrač. Drugo, slučaj je jasno predstavio geopolitičku osu između Vašingtona i Londona i potpuno se uklapa u američku geopolitiku haosa.Treće, slučaj je pogodna metoda da se zemlje Evrope drže na okupu pred Rusijom kao navodnim protivnikom. Isto tako time je, po ko zna koji put, razotkrivena nemoćna pozicija Evropske unije, a to je da ona još uvek ne može da započne svoju, evropsku politiku bez tutorstva iz Londona i Vašingtona. Cilj Britanije nije samo da bude ukotvljeni američki geopolitički brod pored obale Evrope, već da i sama pokuša da obnovi svoju nekadašnju ulogu sile koja sprečava bilo koju evropsku državu, a najviše Rusiju i Nemačku, da uspostave evropski kontinentalni poredak. Dakle, slučaj „Skripalj“ je jasno razotkrio stvarni razlog Bregzita, a to je za Britaniju stvaranje komotne pozicije za mešanje u evropske poslove, bez ometanja od strane Nemačke ili bilo koga drugog. Zahtev Britanije prema evropskim zemljama da proteruju ruske diplomate je vraćanje na politiku Britanije iz 19. veka.Ta politika je zavaditi evropske zemlje i Rusiju, tj. večiti raskol Evrope. Cilj je da se po svaku cenu, lažima i satanizacijom, Rusija spreči da se pozicionira kao svetska sila i jedan od centara multipolarnog sveta, a Evropa da izgradi svoj geopolitički blok. S tim u vezi, sve zemlje su na udaru tog američko-britanskog haosa.

Koliko će daleko Evropa ići u kontraproduktivnom konfrontiranju sa Rusijom? Šta nam o tome govori izgradnja gasovoda ,,Severni tok 2“?
— 
Evropa je nemoćna. Uzroka ima mnogo, a terorizam, migranti, opšte nejedinstvo i konstitutivna kriza EU su samo posledice. Nemoguće je graditi geopolitičku poziciju na Evropi stranom temelju, koji predstavlja negaciju evropskih identiteta, negaciju hrišćanskog temelja, negaciju nacionalnog suvereniteta itd. Pri tome, Nemačka je još uvek pod vojnom kontrolom SAD, kao i mnoge druge zemlje. Primer sputavanja Severnog toka 2 je samo jedna epizoda nemoćne Evrope. Ako zahtev privrede Nemačke pobedi i dođe do izgradnje tog gasovoda, to ne znači i prestanak konfrotacije sa Rusijom. Konfrotacija će trajati sve dok se sadašnja EU potpuno ne razgradi. U pitanju su pogrešni temelji EU zasnovani na atlantističkom konceptu, a ne na stvarnom evropskom karakteru. EU je stvarana da bi Evropa bila podeljena, a ne jedinstvena. EU je anti-Evropa.

Rusija, makar za sada, na zapadnoj hemisferi nailazi na neprijateljski zid odbacivanja. Međutim, čini se da ruska politika uspešno funkcioniše u ostatku sveta, posebno na Bliskom, ali i na Dalekom istoku. Kakve su globalne geopolitičke perspektive Rusije danas, posebno kada se ima u vidu sve jača saradnja sa Kinom?
— 
Rusija od dolaska Vladimira Putina počinje najviše da ceni nacionalni suverenitet, a ne supremaciju globalnih kompanija. Upravo namera nekih oligarha – Hodorkovskog, Berezovskog i ostalih – da ključne resurse rasprodaju zapadnim kompanijama, kao i neviđena američka agresivnost i rušenje međunarodnog poretka vojnim intervencijama u svetu, uticali su da Rusija krene suprotnim pravcem u odnosu na onaj iz vremena Jeljcina. Zapad nije imao mere, i upravo se okliznuo na želji da Rusiju poptuno slomi. Sa Rusijom se desilo sve suprotno od želja SAD i Zapada. Zašto? Zato što je Rusija posebna civilizacija. Ona ima jake temelje, geopolitičke, da akumulira veliko znanje koje može ne samo da obnovi Rusiju nego da je izgradi u jedan od centara geopolitičke moći. Dakle, to je geopolitička perspektiva Rusije. U tom pravcu je i fantastična saradnja sa Kinom. I Kina je pobornik nacionalnog suvereniteta. Ruski projekat Evroazijske unije i kineski projekat Inicijativa pojas i put su potpuno kompatibilni. Ti geopolitički projekti nude svima na prostoru Evrope i Azije razvoj, saradnju i bezbednost, poštujući svačiji suverenitet. Zato su ti projekti budućnost. Zapad kratkoročno može tome parirati izazivanjem geopolitičkog haosa, ali, dugoročno nema snage.

Kako bi zadati geopolitički ciljevi bili ostvareni, pored jake vojske neophodna je i stabilna ekonomija. U kakvom je stanju ruska ekonomija i koliku joj štetu u stvari pričinjavaju sankcije Zapada? Da li američko-kineski trgovinski rat otvara neke nove mogućnosti za Rusiju?
— 
Bez obzira na sancije Zapada i na pad cena nafte 2014. godine ruska ekonomija se kreće prema planovima iz 2008. godine. I sami Rusi su iznenađeni, ali postoji ekonomska logika. Naime, Moskva je te godine objavila dugoročne strategije ekonomskog razvoja gde je oslobađanje zavisnosti od izvoza nafte i gasa stavljeno kao prioritet. Naravno, nisu bile predviđene nikakve sankcije Zapada, i one su, sa padom cena nafte i sa ruskim kontra-sankcijama, oslabile rublju. Tako je slaba rublja direktno počela da ostvaruje strateške planove. Nestašice hrane iz uvoza povećale su potražnju za ruskim prehrambenim proizvodima. Rezultat je potpuna obnova ruske poljoprivrede. Rusi su od uvoznika postali izvoznici hrane. Tako je već 2016, a pogotovo 2017. Rusija postala najveći izvoznik pšenice na svetu. Zarada od izvoza hrane je veća čak za trećinu od prihoda prodaje naoružanja. Očekuje se da slaba rublja pokrene i industrijsku proizvodnju, pogotovo automobilsku, koja ne raste potrebnim tempom zbog slabe kupovne moći stanovništva, pa je s tim u vezi donesena uredba da prihodi od povećanja cena nafte iznad 50 dolara ne idu za kupovinu strane industrijske robe, već za ivesticione i rezervne fondove. Američko–kineski trgovinski rat može samo dodatno da pojača izvoz u Kinu, jer je i do sada Kina jedan od najvećih kupaca ruskih proizvoda.

Putinov govor od prvog marta ove godine mnogi su ocenili istorijskim, mada će o tome konačni sud svakako doneti sama istorija. Ipak, nema sumnje da je ovaj govor svojevrsna najava ruskog političkog kursa u dolazećem periodu. Šta možemo da očekujemo od poslednjeg Putinovog mandata?
— Težište Putinove politike je na dva pravca. Unutrašnji se odnosi na socijalno-ekonomski razvoj. To je nastavak podrške natalitetu. Prirodni priraštaj je pozitivan već osam godina. Jačanje zdravstvene zaštite, ulaganje u obrazovanje i infrastrukturu. Isto tako, težište je na jačanju kupovne moći ruskog stanovništva, a ne na stezanju kaiša i politici stalnih restrikcija i privatizacije javnog sektora, što je zahtev neoliberalnog Zapada svima koji su pod njihovom kontrolom. Dakle, na unutrašnjem planu Putin radi sasvim suprotno od Zapada. Između ostalog i zbog toga je satanizovan u zapadnim medijima. Jačanje industrije, visokih tehnologija i vojne industrije, uz očuvanje dosadašnje poljoprivredne proizvodnje, jesu ključni pravci na unutrašnjem pravcu. U razvoju visokih tehnologija Rusija je u mnogim oblastima pretekla SAD. Spoljna politika biće i dalje podržana zalaganjem za nacionalni suverenitet. SAD i Zapad su u velikoj krizi moći i zbog toga izazivaju haos i sukobe. Rusija je svesna toga i neće ubrzavati raspad hegemonije SAD. Ruska geostrateška igra je strpljivost i postepen raspad američke dominacije. Uz to ide i dalje jačanje Evroazijskog ekonomskog saveza, strateško savezništvo sa Kinom, Iranom. Na prostoru Evrope i Azije podrška i savezništvo svim zemljama koje se obrate Rusiji. Dakle, Putin će nastaviti pozicioniranje Rusije kao jedne od sila multipolarnog poretka. Pri tome, on sa Si Đinpingom prezentuje drugačiji model upravljanja državom i drugačiji model međunarodnih odnosa, a to je ravnopravnost.

Pažnju domaće javnosti nedavno je privukla izjava Vladimira Putina izrečena u telefonskom razgovoru sa predsednikom Vučićem da je ,,Srbija ključni partner Rusije u Evropi“. Ovo jeste ohrabrujuće u aktuelnim okolnostima, ali postavlja se pitanje na koje konkretne načine Rusija može da pomogne Srbiji. Da li bi Srbija, iako je okružena članicama NATO, mogla da se osloni na Rusiju u slučaju pogoršanja bezbednosnih prilika u regionu?
— Srbija, pogotovo njena elita, mora da shvati da je međunarodni poredak počeo da se menja pre deset godina. Te promene u svetu Srbija treba da primeni u postepenoj promeni svoje politike. Srpska elita nije razumela rušenje Berlinskog zida 1989, nije razumela da se radilo o promeni tadašnjeg međunarodnog poretka. Takav promašaj ne bi smela da ponovi i da ne shvati da se danas poredak SAD i Zapada urušava, nestaje. Dakle, imamo šansu da Srbija preuzme jasne korake u promeni dosadašnje politike. Ta promena podrazumeva da se oslobodimo iluzija i mitova da će Srbija postati član EU. Brisel je pred korenitim transformacijama ili pred nestankom i nema snage da bilo šta dobro uradi sa Srbijom. Zato su tu Rusija i Kina. Da li će Rusija pomoći Srbiji isključivo zavisi od toga da li će sama Srbija, odnosno njena elita, doneti takvu odluku. NATO okruženje ne igra više bitnu ulogu u uslovima menjanja međunarodnog poretka. Turska je još uvek članica NATO ali vodi drugačiju politiku, što se moglo videti nedavno i na Kosovu. Mađarska isto više nije ona zemlja od pre 18 godina. Svet se menja, a videćemo i druge promene. Ako želi pomoć Rusije, Srbija bi trebalo da nedvosmisleno donese takvu odluku. Rusija nikada nije ostavila svog saveznika. Sirija je primer. Savezništvo podrazumeva jasan međudržavni ugovor, kao što ga ima Sirija.

Kada govorimo o bezbednosti Srbije i uopšte regionalnoj bezbednosti, nezaobilazna tema je Kosovo. Kakvu bi politiku Srbija trebalo da sledi povodom Kosova? Koje su pouke provokativnog hapšenja direktora Kancelarije za KiM Marka Đurića?
— 
Kao što biSrbija trebalo da se oslobodi iluzije da će postati članica EU, tako treba da se oslobodi i drugog mita, a to je da je sa Albancima moguće istorijsko pomirenje. To je nemoguće. Albanci to ne žele. Ukoliko Srbija prihvati varijante tog pomirenja, kao što je nekakav pravno obavezujući sporazum, ne samo da ćemo izgubiti Srbe na KiM, nego nećemo dobiti ništa. Zapad niti hoće, niti može išta da ponudi Srbiji. Jedino što Srbiju čeka su novi neprijateljski zahtevi koji podrazumevaju prekid saradnje sa Rusijom. Posle toga sledi prihvatanje svih zapadnih zahteva, odricanje od svog identiteta i svog načina života zarad izmišljenih ljudskih prava u ispoljavanju nagonskog individualizma. Kosovo nije samo odbrana teritorije, Srba, naše kulture, Crkve i naše imovine. Ono je tačka oslonca za dalju odbranu, ono je tačka oslonca za prosperitet Srbije. Zato bi Srbija trebalo da se oslobodi straha, i iz diplomatske faze odbrane Kosova pređe u korišćenje strateških odnosa sa Rusijom i Kinom. Srbija treba da donese takvu odluku. Šta je politika? Politika je upravo ta odluka, kao i sposobnost da razlikujemo prijatelja od neprijatelja. Shodno tome, Srbija mora jasno da pokaže Albancima da će svoje interese na Kosovu braniti svim sredstvima (i vojno). Ne treba se plašiti toga. Zapad ne može ništa.

 

Autor VOJISLAV GAVRILOVIĆ

Intervju, Svet
Pratite nas na YouTube-u