M. Bulatović: O razlikama kineskog i zapadnog koncepta ljudskih prava

Iako formulacije „Sloboda da…“ i „Sloboda od…“ izgledaju samo kao igra riječi, u toj razlici je sudar svijetova

Živimo u vremenu ostvarenja ljudskih prava i sloboda. Istina, ne uvijek onih koje bi mnogi željeli, nego onih kojima Zapad „usrećuje“ ostatak svijeta.

One su toliko značajne i neophodne da, ukoliko ih neko ne shvati ozbiljno, moguće je da bude bombardovan kako bi se urazumio i „oslobodio“. Da li je u pitanju čovjekoljublje ili postoje i neki skriveni (koristoljubivi) motivi?

Ekonomski liberalizam znači slobodno, državnim granicama i ekonomskim preprekama neometano kretanje roba, ljudi i novca svuda po svijetu. Podizanje dotadašnjih prepreka vršeno je kroz runde teških pregovora, najčešće u okviru Svjetske trgovinske organizacije. Liberalizacija trgovine je išla korak po korak, u dogovorenim vremenskim rokovima. Istorijska iskustva pokazuju da se u ovom procesu značajno ispoljila sebičnost i lukrativnost bogatih zemalja.

Prvo su sve prepreke pale za rgovinu robama u kojima su one imale nesumnjivu prednost, kao u oblasti proizvodnje mašina i tehničkih uređaja. Posebno je bilo uporno insistiranje razvijenih država da se svuda i što prije pristupi liberalizaciji u finansijskom sektoru. Tražili su da njihove banke, u svakoj državi gdje budu htjele, posluju u statusu domaćih subjekata. Rizici po ekonomije nerazvijenih zemalja, u takvim okolnostima bili bi veliki i mnoge su se države (najupornije i najuspješnije Kina) opirale ovim zahtjevima. Razlog više je bio u tome što su i same razvijene zemlje izvršile liberalizaciju svojih unutrašnjih propisa vezanih uz finansijski sektor tek nakon više od decenije i po priprema i izgradnje pratećih institucija.

DOBA ANTIGLOBALIZMA TEK DOLAZI
Ostvarujući svoje ekonomske i političke interese u procesu globalizacije, vodeće zemlje svijeta su često ostajale bez suštinskih argumenata. Tada se pristupilo korišćenju argumenta o ljudskim pravima. Budući da se ona određuju po zapadnim standardima, ostale države su daleko zaostajale. Ako bi se to pitanje proglasilo najznačajnijim (što se najčešće i dešavalo) dobijala bi se strateška pregovaračka prednost. Logika je bila surovo jednostavna. Što više neku državu kritikuju zbog manjka ljudskih sloboda i prava, ona će lakše otvoriti svoje tržište za firme iz zemalja koje joj prigovaraju iz „razloga univerzalne prirode“.

Ovaj metod se posebno uporno primjenjivao prema NR Kini. U skladu sa svojom hiljadugodišnjom mudrošću, Kinezi su dugo trpjeli i konačno rekli: „Najveće pravo čovjeka je da ne bude gladan“. To je bio prvi korak na putu koji je Kinu vodio u fascinantan unutrašnji preobražaj i dinamičan sveukupni razvoj.

Po prirodnom pravu i zdravom razumu, najpreče ljudsko pravo je sloboda od gladi, bolesti, neobrazovanosti, terora, nasilja većine, agresije manjine… Opšta deklaracija o ljudskim pravima i Konvencija o ukidanju svih oblika (rasne) diskriminacije garantuju prava na obrazovanje, medicinsku i socijalnu zaštitu i dostojan standard svakom građaninu. Iako je i sama ratifikovala ove međunarodne konvencije najvišeg značaja, Amerika nije usvojila predlog da ekonomska i socijalna prava budu sastavni dio ljudskih prava.

Po (neoliberalnom) konceptu koji ona nameće ostatku svijeta, osnovno ljudsko pravo se svodi na slobodu da — govorim, protestujem, nosim oružje, insistiram na manjinskim pravima, ispoljavam seksualnu posebnost… Posebno su agresivni u domenu tzv. LGBT populacije. Uvažavajući sva prava i ove grupacije, mora se uočiti da njihovo ostvarenje, ipak, spada u domen javnog morala. U svijetu „razvijenih“ ljudskih prava se, sa razlogom, kažnjava golotinja ili uriniranje na javnom mjestu, iako svako na njih ima pravo u okviru sopstvene privatnosti.

Iako izgleda samo kao igra riječi („Sloboda da…“ i „Sloboda od…“), u pitanju je sudar svijetova. Njegova centralna tačka je u ulozi države.

U liberalnom kapitalizmu, u slučajevima kriza i ekonomskih lomova, država uvijek štiti svijet kapitala, nauštrb običnih građana, poreskih obveznika.

U drugom modelu, država planira i podstiče projekte od opšteg značaja, stara se o socijalnoj jednakosti i brine o narednim generacijama rješavajući ekološke probleme. Ona štiti i razvija sisteme (obrazovni i zdravstveni prije svih) koji utiču na stvarni stepen jednakosti i ostvarivanja ljudskih prava svih pripadnika zajednice.

Ona ograničava prava privatnom kapitalu kada procijeni da bi ukupne negativne posljedice njegovog djelovanja po zajednicu uveliko prevazišle ostvareni stepen lične koristi. Ona poštuje privatna prava i slobode, ali i iskazuje opšti interes kojem je odlučna da služi.

Za takva ljudska prava i takvu slobodu se vrijedi boriti.

 

Izvor Sputnjik, 13. april 2018.