Nove integracije u Evropi

Ideja je da se napravi nekoliko grupa integracija, a da se one eventualno labavo povežu u evropsku integraciju

Među evropskim liderima postoji javna saglasnost da Evropska unija kao integracija u sadašnjem obliku nema perspektivu, ne funkcioniše, a pretpostavljeni princip zajedništva u osnovi ne postoji. Iluzija zajedništva se demonstrira opštim saopštenjima, mahom netačnim, o manje važnim pitanjima, ali, kada dođu ozbiljne stvari, onda svaka zemlja članica nastoji da sledi svoj nacionalni interes. To je realnost koja se više ne može prikriti i razmena mišljenja evropskih lidera o budućim oblicima integracije su već uveliko u toku. Po svemu sudeći, najverovatnija perspektiva je nekoliko grupa integracija koje bi čak međusobno mogle biti i suprotstavljene, pa je tako evropska integracija uistinu pod znakom pitanja.

Prvi je javno istupio predsednik Francuske Emanuel Makron sa ocenom da ovako kako je sada sa EU više ne može, i on predlaže dublju integraciju, stvaranje „evropske superdržave“, koja bi imala, kako je rekao, „evropski suverenitet“. To je njegovo „rešenje“. Usledila je potom prava medijska ofanziva koja je Makrona čak proglasila „novim liderom Evrope“. To doduše nisu nove ideje, ali do sada nisu uspevale. Naprotiv, dovele su do još dubljih podela, i te podele su već utemeljene, one su nova realnost EU, pa je pod velikom sumnjom šta ustvari znači Makronov „plan“. Jasno je, naime, da iza Makronovog „plana“ pre svega stoje francuski, a ne evropski interesi. Makron se zalaže za jednog ministra finansija evrozone i za jedinstvenu centralizovanu finansijsku politiku, koja znači da bi sve zemlje evra zajedno preko Evropske centralne banke i otkupa državnih obveznica trebalo da snose odgovornost i da plaćaju dugove drugih država.

Francuska je već dugo u problemima javnih finansija i njene banke su pred bankrotstvom. Te banke su, kao i u Nemačkoj, kreditirale francuski izvoz, a sada se ti krediti ne vraćaju niti će biti vraćeni. U prevodu, pod izgovorom neophodnosti dubljih integracija i „evropskog suvereniteta“ Makron želi da tuđim novcem spasi francuske finansije i banke. To je, doduše, i bio jedan od razloga zašto je pedesetih godina Francuska i podržala evropsku integraciju. Ali u ovom vremenu izgleda da mnoge bogate zemlje evrozone nisu spremne da podrže ideje predsednika Makrona.

KLjUČ JE U AMERICI
Tu je naravno najvažnija Nemačka. Iako javno podržava Francusku i predsednika Makrona, stvarna pozicija Nemačke je ipak veoma neizvesna. Tačno je, međutim, da velikih političkih razlika kada je reč o evropskoj integraciji nema između Berlina i Pariza, ali problem nije politički, nego ekonomski. Naime, da li će nemačka javnost pristati da svojim novcem finansira francuske banke u situaciji kada je i Nemačka pogođena nenaplativim kreditima i obveznicama drugih država koje nikada neće moći da budu naplaćene. Preko obaveza Evropske centralna banke samo Dojče banka već ima blizu hiljadu milijardi evra nenaplativih obveznica drugih država evrozone. Tome treba dodati i ranije nenaplative kredite kojima je Nemačka kreditirala svoj izvoz, pa je nemačka javnost suočena sa novom realnošću da će Nemci morati da plate ono što su drugi trošili. O tom raspoloženju javnosti aktuelna nemačka vlada i kancelarka Angela Merkel moraju i te kako da vode računa, jer su sada znatno slabiji nego ranije. Drugim rečima, Makronov „plan“ ne liči da je realan.

Presudan će, međutim, za sudbinu EU biti geopolitički problem – da li evropska integracija ima ulogu i mesto u savremenim geopolitičkim tokovima. U tom svetlu ključ je u Americi, a ne u Evropi. Kao da se istorija ponavlja. Amerika je bila motorna snaga formiranja evropske integracije kao geopolitičkog instrumenta Hladnog rata, a sada, u drugačijim okolnostima, Vašington je zainteresovan, i na tome intenzivno radi, za drugačiji oblik evropskog organizovanja. Nedavno je javno najiskreniji bio predsednik Potkomiteta Kongresa za Evropu i Evroaziju Dejna Rorabaher ocenom „da je EU na putu da nestane i da je moguće da dođe do nove vrste koalicije iz Centralne i Istočne Evrope, koja bi mogla da obuhvati Balkan i zemlje poput Austrije, Poljske, Češke, Mađarske, a možda i Rumunije, Bugarske i Srbije“. Suština je da u Vašingtonu dominira uverenje da je postalo veoma rizično oslanjati se na sadašnju EU u kojoj dominantnu ulogu ima Nemačka i zemlje Zapadne Evrope.

FRANCUSKA SE VRAĆA AMERICI
Amerika više ne veruje Zapadnoj Evropi, pre svega Nemačkoj. To je realnost jer američko-evropski odnosi nisu i više neće ni biti ono što su bili. U Nemačkoj dominira uverenje da Amerika nije više jedini lider. U takvim okolnostima za Ameriku je ključni problem politika prema Rusiji. U Vašingtonu se procenjuje da se u svojoj strategiji sukoba sa Rusijom Amerika ne može na duži rok osloniti na Zapadnu Evropu, a samim tim gubi i potpunu kontrolu nad tim delom kontinenta. Zato se krenulo u stvaranje zasebnog bloka zemalja u Istočnoj i Centralnoj Evropi, koje bi trebalo da budu tampon zona između Zapadne Evrope i Rusije. U tim zemljama je američki uticaj i dalje daleko veći od nemačkog i briselskog iako su one članice EU. Ideja je, dakle, sa napravi nekoliko grupa integracija u Evropi a da se one eventualno labavo povežu u evropsku integraciju, koja u osnovi neće značiti ništa. Zemlje Istočne Evrope će biti neka vrsta američke grupe u Evropi. U taj plan spadaju i zemlje Balkana koje još nisu članice EU, one bi bile ili grupa ili podgrupa, ali nikako članice EU u smislu današnjeg značenja tog statusa. U tom svetlu bi trebalo gledati na intenziviranje američkog prisustva u Istočnoj Evropi pre svega na Zapadnom Balkanu i nametanja međusobne saradnje među balkanskim državama i „novouspostavljene ljubavi“. Amerika dakle želi nove drugačije integracije u Evropi koje bi bile u skladu sa njenim geopolitičkim interesima. EU ne može da zadovolji te interese, jer tako razuđena i posvađana ne može biti pouzdan partner.

U tom pokušaju stvaranja nove istorije Evrope posebno je zanimljiva pozicija Francuske i uloga njenog predsednika Makrona. Očigledno je da Francuska postaje ključni realizator američkih planova, što znači temeljnu promenu izbora francuskih saveznika. Trebalo bi podsetiti da su posle Drugog svetskog rata glavni francuski saveznici bili Britanija i Amerika, i to savezništvo je bilo ključ Evrope. Ali, posle debakla tokom francusko-britanske invazije na Suec 1956. godine, Britanija i Francuska su se razišle a Amerika je optužena da je izdala i Pariz i London. Britanija se tada potpuno okrenula Vašingtonu, a Pariz se okrenuo ka tada Zapadnoj Nemačkoj, čime je otvoren put stvaranju evropske integracije.

Sada se izgleda ponovo nešto menja i bombardovanje Sirije je pokazalo da se Francuska ponovo okreće Britaniji i Americi. To je tektonska promena u Evropi. I, u skladu sa tim novim francuskim poklonstvom Vašingtonu, je i uloga predsednika Makrona u „reformi“ evropske integracije. Jer u osnovi ono što predlaže predsednik Makron je u krajnjoj liniji u skladu sa američkim planovima. Malo je, naime, verovatno da će zemlje evrozone prihvatiti dalju centralizaciju, to neće ni Nemačka, pa će insistiranje na tome dodatno oslabiti i podeliti taj deo EU. U duhu apsurda, zagovaranje dublje integracije bi moglo biti najjači instrument razbijanja EU. Istovremeno, u Istočnoj Evropi intenzivirano je nezadovoljstvo Briselom kao i posebno organizovanje. Aktivirana je Višegradska grupa, a Poljska je oživela staru ideju poznatu kao Tri mora. To je, drugim rečima, formiranje novog bloka koji je i fizički tampon-zona između Rusije i Zapadne Evrope.

Sve bi moglo biti za nijansu jasnije posle poseta predsednika Makrona i kancelarke Merkel Vašingtonu. Makron je u Vašingtonu 23. aprila, a Merkelova koji dan kasnije, 27. aprila. Mala vremenska razlika u tim posetama nije, naravno, slučajnost.

Kolumna, Svet
Pratite nas na YouTube-u