Srbija u mišolovci

Ključno je pitanje da li će naši evroatlantski „partneri“ dozvoliti da prirodno stanje zamrznutog konflikta na Kosovu duže potraje

Hamletov monolog iz 3. čina istoimene Šekspirove drame verovatno je u svetu najpoznatiji unutrašnji dijalog. Princ se pita koliko ima smisla bivstvovanje na ovom svetu, u kojem većina mora da podnosi „nepravde silnih i zlostave gordih, nasilje i obest vlasti, poniženja koja od nevrednih trpi strpljiva zasluga, kad sam sebi možeš slobodu da daš i golim nožićem?“

Nije veliki broj onih koji su razumeli da danas slično pitanje sebi postavlja srpska javnost – opstati ili ne opstati? U tom unutrašnjem dijalogu nije reč samo o nacionalnom dostojanstvu, „robovanju prošlosti i kosovskom mitu“, nego je reč o ozbiljnoj zabrinutosti za budućnost države i naroda u Srbiji. Priznavanje šiptarske države Kosova, malobrojni to slute, isto je što i pristajanje na ukidanje države Srbije, kao što je svojevremeno mirenje sa nestankom Republike Srpske Krajine bio jasan znak da će teroristi, podržani NATO snagama, lako očistiti i kosovski prostor od srpskog življa.

Varaju se oni koji veruju da će se glad NATO agresora utoliti kosovskim zalogajem. Slediće brojni novi zahtevi: Preševska dolina, Sandžak, Vojvodina, Republika Srpska, ratna odšteta itd, a pre svega svrstavanje Srbije i Srba u front protiv Rusije, radi otimanja sibirskih resursa. Verovatno bi tek nestanak ruskog naroda sa istorijske scene (pa, uzgred, i Srba – kao „malih Rusa“) zadovoljio apetite evroatlantskih terorista, uverenih u sopstvenu „izuzetnost“.

Uspešno istrebljenje Aboridžina i Indijanaca uverilo je zapadne „učitelje demokratije“ u mogućnost istrebljenja čitavih naroda i rasa, da bi se dokopali prirodnih bogatstava ili novih tržišta. Oni su duboko uvereni u svoju pobedu u sledećem nuklearnom ratu i (kao što smo videli u Siriji) nimalo ne strahuju od poteza kojima bi ga mogli izazvati. Takođe, oni su uvereni da ih ugovori i norme međunarodnog prava ni na šta ne obavezuju i da svaki svoj interes mogu da ostvare primenom sile.

Srpkinja sa Kosova i Metohije uokvirena srpskim zastavama na protestu protiv akcija Kosovske policije na severu Kosovske Mitrovice (Foto: AP Photo/Visar Kryeziu)

OTVORENI KONFLIKT
Izložena žestokim pritiscima da zadovolji zahteve zapadnih nasilnika (koje je primorana da zove „najpouzdanijim partnerima“) Srbija ne sme ni da pomisli na otvoreni konflikt sa evroatlantskom zajednicom, iako je teško verovati da naši lideri nisu svesni činjenice da zapadni „prijatelji“ ne propuštaju priliku da rade o glavi srpskoj državi (i narodu), ne skrivajući svoje namere i uvek braneći interese onih koji su protiv Srbije. S druge strane, potencijalni srpski saveznici (Rusija i Kina) nemaju dovoljno snage, a ni motiva, da odbrane Srbiju i otklone evroatlantske vojne i ekonomske pretnje, pošto su i sami izloženi žestokim pritiscima privredno nadmoćnijih zapadnih sila i pretnjama izolacijom i sankcijama, koje svakoj zemlji mogu naneti veću štetu od ratnih dejstava.

Teško je verovati da bi Rusija ili Kina rizikovali svetski (nuklearni) rat samo zato da bi odbranili dostojanstvo i opstanak srpske države, a položaj naše zemlje je takav da su male mogućnosti da nam pomognu da se odbranimo od NATO agresora u konvecionalnom ratu. Najzad, čak i kada bi mogli da uspešno izvedu takav poduhvat, kao npr. u Siriji ili Vijetnamu, ratna i posleratna sudbina Vijetnama ili Sirije nije ni najmanje privlačna za građane Srbije.

ZAMRZNUTI KONFLIKT
Svakome je jasno da u našoj Narodnoj skupštini ogromnu većinu čine (vladajuće i „opozicione“) stranke evroatlantske orijentacije, tako da se na neki način može reći da živimo u gotovo jednopartijskom sistemu, sa oštro suprotstavljenim interesima frakcija (partija?) u okviru istog političkog opredeljenja.

I proevropska vlast (koalicija oko SNS) i „opozicija“ u Srbiji zagovaraju ideju da je, kada je u pitanju Kosovo, zamrznuti konflikt najgore rešenje. Zaboravlja se da će, nezavisno od ovakve ili onakve odluke vlasti o priznavanju, konflikt oko Kosova ostati zamrznut. U slučaju većih svetskih „prestrukturiranja“ (ili rata) u budućnosti, taj konflikt će se ponovo javiti u svoj svojoj oštrini.

Nedavna istorija nas uči da su Hrvati preko četrdeset godina brižno negovali zamrznuti konflikt sa Srbima, iskoristivši priliku (pad Berlinskog zida i krah Varšavskog pakta) da ga pretvore u građanski rat i uz pomoć NATO snaga etnički očiste Srbe iz Hrvatske. Odnos Istoka (Rusija i Kina) i Zapada (NATO) takođe ima karakter zamrznutog konflikta, nezavisno da li se vodi hladnoratovska politika ili politika detanta. Iskustva čak pokazuju da je u periodu detanta Zapad ostvario odlučujuće pobede.

Ključno je pitanje da li će naši evroatlantski „partneri“ dozvoliti da prirodno stanje zamrznutog konflikta duže potraje, ili će nas (opet silom) primorati na rešenje koje je za njih jedino prihvatljivo – bezuslovnu kapitulaciju.

KAPITULACIJA
Nikome nije prijatno da izgovori ovu reč, ali mnogima postaje jasno da je bezuslovna kapitulacija cilj „unutrašnjeg dijaloga“ u Srbiji. Na to nas svaki čas podsećaju i evropski „partneri“, pozivajući naše lidere na ovu vrstu „hrabrosti“. Nizom ustupaka, srpske vlade su trasirale put bezuslovnoj kapitulaciji Srbije pred šiptarskim terorom i NATO snagama. Pa i javnost se, na neki način, gotovo pomirila sa kapitulacijom, pružajući podršku svojoj vlasti (i opoziciji). Mnogi bi najviše voleli da ne misle ni o politici ni o Kosovu, nego da ih puste da „žive svoje male živote“ (eh, kada bi to bilo moguće!)

EU Serbia Flags
Zastavice EU i Srbije (Foto: EU Council/Christos Dogas)

S druge strane, drugosrbijanska elita otvoreno poručuje da Srbija nema izbora („kud će šut s rogatim?“) i da mora da ispuni svaki zahtev evroatlantskog saveza, uključujući i svrstavanje srpske vojske u „borbu ujedinjene Evrope na Istoku“ – protiv Rusije. Građanisti se potajno nadaju, ne bez osnova, da će baš iz njihovih redova (kao i do sada) biti regrutovane „poslovođe“ (kompradori) evroatlantskog poretka u poraženoj Srbiji, koja je na najboljem putu da postane još jedna „banana“ država. Pa ćemo tada „živeti kao sav normalan svet“.

Tužna je istina da se, povodom Kosova, Srbija trenutno nalazi u mišolovci (da li bez izlaza?) Ali je tužna istina ipak bolja od presnih laži o „svetloj EU budućnosti“ (pod uslovom da Srbija kapitulira). Možda će vas oraspoložiti saznanje da će se vlast i opozicija i dalje surovo obračunavati oko podele kompradorskog plena – sira koji su evroatlantski gospodari ostavili u mišolovci za Srbiju.

 

Naslovna fotografija: Mitropolija crnogorsko-primorska

Politika
Pratite nas na YouTube-u