Vesna Knežević: Austrija iza kulisa miri Rusiju sa Evropom

Intervju Vesne Knežević za Novi Standard o Putinovoj poseti Beču i novoj ulozi Austrije u evropskoj politici

Vesna Knežević je dopisnica RTS sa stalnim prebivalištem u Beču. Njene kolumne za internet portal Radio-televizije Srbije, koje neretko možete pročitati na Novom Standardu, plene pažnju jedinstvenim stilom pisanja i pikantnim detaljima društvenog, političkog i kulturnog života Austrije. Osim toga, njene tekstove čini posebnim i to što kroz preciznu analizu sadržaja u medijima nemačkog govornog područja svedoče o stavovima tamošnje javnosti prema važnim političkim pitanjima. Povod za ovaj intervu je nedavna poseta ruskog predsednika Vladimira Putina Austriji, koja je privukla dosta pažnje zbog otvorenog nastojanja nove austrijske vlade da otopi led u odnosima Rusije i Evropske unije.

Austrija je krajem decembra dobila novu vladu, koju jedni nazivaju proruskom, dok drugi tvrde da je u odnosima prema Rusiji vođena isključivo racionalnim motivima i interesima austrijske ekonomije. Kakav je Vaš stav po ovom pitanju? Poznato je da su Habzburška monarhija i Ruska Imperija dugo negovale dobre političke odnose i – u okviru Svete alijanse – činile bedem konzervativnih snaga protiv širenja ideja Francuske revolucije. Smatrate li da i danas odbijanje Kremlja da usvoji ideološke norme globalističke ideologije utiče na stavove austrijske desnice prema Rusiji, ili su ipak u pravu oni koji smatraju da se radi samo o pragmatizmu i ekonomiji, dok geopolitika i ideologija imaju sekundarnu ulogu?
— Austrija je kroz istoriju naučila da nema tog saveza, nema te svete alijanse koja bi ti priskočila u pomoć u svakom trenutku kad se odlučiš za politiku visokog rizika i provokacije. Ako i zaboravi, tu je njena današnja veličina da je podseti. Dobri odnosi sa Moskvom su u deceniji posle Drugog svetskog rata internalizovani kao refleks samoodržanja. Nije neobično da je austrijska državna politika od početka bila i ostala skeptična o svrsishodnosti antiruskih sankcija, konzervativni Kurc mnogo više i otvorenije nego socijademokrata Kern pre njega. Onoliko koliko je državna politika uopšte emotivna, austrijska nikad neće zaboraviti zahvalnost Rusima to što su se 1955. povukli iz Austrije – što s obzirom na okolnosti ni jednog trenutka nije bila samorazumljiva stvar. Ne kažem da ih zbog toga vole, ali međusobni respekt zaista nije glumljen. Na to su se nadovezali bliski ekonomski odnosi, turizam, kultura i umetnost. Rusi se dive dekadentnom imperijalnom šarmu Beča, Austrijanci uvažavaju, kad ne ide drugačije, snagu Moskve da utiče na geostrateške odnose u regionu.

Što se tiče globalističke ideologije – mislim da je u međuvremenu u redu tvrditi da globalistički procesi poprimaju ideološku formu – tu Beč i Moskva stoje na dve suprotne strane. Rusija aktivno, Austrija pasivno. Rusija je dovoljno velika da može da proba da se suprotstavi univerzalizmu globalnih ambicija, Austrija ne. Austrija gleda na globalizam vrlo relaksirano, ne zato što ga se ne boji, već jer je unapred razrešila sve svoje bitne dileme – ona je sukcesivno od 1955. postajala Zapad, tako da danas stoji ili pada uzajedno s njim. Sve je moguće – da se Zapad slomi pod pritiskom globalističke revolucije koju je sam pustio u pogon, da se nakon radikalnih promena u sistemu društvene integracije pojavi oslabljen, što je, mislim najverovatnije, ili da izađe ojačan, ali kao potpuno nova, neprepoznatljiva civilizacija. Šta god da bude, Austrija je rešila svoje dileme, za dobro ili loše. Ona je svoj krevet napravila na Zapadu – kako bude njemu, biće i njoj. Kad Putin kaže da respektuje austrijski put, to je to na šta misli.

Putinova poseta je protekla dosta pompezno. Dočekan je uz najviše državne i vojne počasti a konferencije za novinare sa austrijskim zvaničnicima obilovale su optimističnim izjavama. Mediji u Srbiji su čak preneli da je austrijski kancelar Sebastijan Kurc Rusiju nazvao „supersilom“. Da li se radi o grešci u prevodu ili je zaista iskoristio termin koji je već decenijama ekskluzivno rezervisan za Sjedinjene Države? Osim toga, austrijski domaćini su vrlo jasno rekli da neće kupovati tri puta skuplji američki gas, nakon čega su parafirali sporazum koji predviđa snadbevanje Austrije ruskim gasom do 2040. godine. Da li su takve reči i gestovi tek simboličke prirode ili možemo konstatovati da je austrijska vlada zaista odlučila da probije led koji je nakon ukrajinske krize okovao odnose Rusije i Evropske unije?
— Da, nije greška, Kurc je zaista na pres konferenciji nazvao Rusiju supersilom. U pozitivnom kontekstu tako niko nije okarakterisao Rusiju u evropskoj ili prekomorskoj politici već skoro trideset godina, a i pre toga samo u realpolitičkom smislu – šta da se radi, tu su! Uobičajena sintagma je „Rusija još misli da je supersila“, i tako u barem pet novina dnevno. Kurcova izjava je prava mala revolucija, koja politiku sankcija poslednje četiri godine postavlja na glavu. Kurcov „ispad“, kako je to odmah nazvao komentator ORF-a, ima veze s načinom na koji austrijski kancelar doživljava međunarodnu politiku, u širem smislu svet. On „uredno“ misli, u smislu da je sve na svom mestu, kao u urednom stanu. On pojednostavljuje svet, drži vrlo jednostavne govore, koji se vrte oko nekoliko ključnih reči i fraza. To je vrlo kompleksna, promišljena jednostavnost. Imate čitavu granu sociologije koja se bavi društvenom potrebom za redom, jasnoćom, pravilima. Ne mislim na policijski red, već na ono što se na latinskom zove „ordo“, red, poredak, transparentnost pravila, jasni ciljevi, balans između slobode i discipline. To je Sebastian Kurc. On govori u urednom lancu formalne logike. Kad kaže „Rusija je supersila“, to znači „sa supersilom se ne razgovara jezikom sankcija“.

Izjavu je odmah u sledećeoj rečenici kvalifikovao dodatkom „da taj status donosi i odgovornost“, što su ovdašnji komentatori protumačili kao relativizaciju prvobitno rečenog. Naprotiv, rekla bih da pre važi obrnuto. Dokaz je u tome da je Kurc u prenesenom smislu rekao upravo ono što je Putin želeo da čuje – da SAD kao jedina preostala supersila deluju globalno bez trunke odgovornosti, da to slabi američku poziciju, te da bi se status „supersile“ uskoro definisao na nižem nivou. Kurc je prvi među političkim liderima Evrope uzeo slobodu decentralizovne definicije „supersile“. Ali generalno, Rusi u ovom trenutku deluju kao da im je svejedno kako ih zovete.

Kako je austrijska štampa ispratila Putinovu posetu? Ima li razlike u izveštavanju austrijskih i nemačkih medija? Videli smo da su održani protesti protiv dolaska ruskog predsednika, ali i okupljanja u znak dobrodošlice. Kakvo je većinsko raspoloženje austrijske javnosti prema Rusiji?
— ORF-u je uoči Putinove posete – njegove šeste službene posete Austriji, druge otkako su proglašene sankcije – uspeo veliki novinarski „scoop“. Putin je pristao na dugi intervju od pola sata, a na kraju je ispalo skoro sat vremena. Uslovi su bili: to mora biti urednik i voditelj informativne emisije iz udarnog večernjeg termina, razgovor se vodi u Moskvi, emituje dan uoči posete 4. juna, sav materijal se predaje i moskovskoj televiziji da i ona može koristiti inserte po nahođenju. Pitanja nisu tražena, samo teze.  Time je u startu dezavuisana Karola Šnajder, inače dobra dopisnica ORF-a iz Moskve, neutralna, analitična, ne navijačka ili uvredljiva, potpuno drugačija od nemačkih, da ne govorim engleskih ili američkih novinara. Otišao je Armin Volf, novinar koji je zaista u formi politički talk-show imao blistave trenutke – kad je reč o turbulentnim momentima domaće politike, korupciji, privatizaciji, među-političkim podlostima. Tako je izgledao i njegov razgovor sa Putinom, kao da razgovara sa predsednikom koruške opštine Bad Klajnkirheim koji je uhvaćen s rukama u opštinskoj kasi i to još golog torza! Zapravo se Putin sjajno držao, mogu zamisliti da bi se Tramp u toj situaciji digao i otišao, ili bi izgubio takt i posvađao se s novinarom. Glavno pitanje Volfa na dramskom kraju je bilo – zašto se na odmoru medijski inscenira go do pojasa? „Zbog kontrasta! Zato što sam dole obučen“, glasio je otprilike Putinov odgovor…

Prilikom posete je više nego upadala u oči diskrepanca između austrijske politike i medija u odnosu prema gostu iz Rusije. Dok je politika bila naglašeno ljubazna, što se u toku same posete pretvorilo u izlive demonstrativnog prijateljstva, mediji su ostali nepopustljivi. Šta misli javnost, da li se solidarizuje sa velikim medijima ili s politikom, nema podataka. Na osnovu nekih ranijih ispitivanja javnog mnjenja, ali i zamora materijala, rekla bih da je većini dosta sankcija. Mogu se Rusi ne voleti i bez sankcija!

To su nekad prave male drame. Dan uoči Putinove posete, iz glavnog dnevnog lista Die Presse proterani su svi „mrzitelji“ a naslovnu stranicu je preuzeo Eduard Štajner, ekonomsko-politički komentator koji odavno kuka zbog sankcija – ne zato što voli Ruse, već zato što ih ne mrzi. Dan nakon toga, Štajner je kao statistička greška proteran s naslovnice, a front su ponovo preuzela imena kao Juta Somerbauer, novinarka koja zaista ima neki frojdovski problem s Rusima (ne znam kako to drugačije reći pristojnim vokabularom). Ono što od ukrajinskih događaja u zimu 2013. ne prestaje da me zbunjuje je čudovišan i opasan medijski mehanizam koji ne prihvata sredine i umerenosti u odnosu prema Rusima. Ko god ne mrzi Ruse, taj ih voli, i tačka! Ko god ne mrzi Ruse, taj je neprijatelj! Dole Štajner!

Reagovanja nemačkih medija na Putinovu posetu su još gora od austrijskih – od toga da je Beč primio u goste „ruskog cara“, preko toga da Austrijanci „moraju da vode računa gde spadaju“ (Zapad), do toga da su naivno naseli na „ruski šme“ („schmäh“ je tipična forma bečkog humora, ekstremno uvredljiva, dok se pravi fina). Osim toga, metafore s „ruskim carem“ je već bilo dosta, izlizala se. Zašto niko ne kaže da se francuski predsednik Sarkozi, ili danas Makron „stilizuju kao Napoleon“. Ili da se kancelarka Merkel „stilizuje kao Martin Luter“? A bilo bi elemenata.

Beč od prvog jula preuzima predsedavanje Evropskom unijom. Koliko bi to moglo uticati na eventualno zbližavanje Evropske unije i Rusije o kojem se sve glasnije govori, naročito nakon povlačenja SAD iz nuklearnog sporazuma sa Iranom? Osim toga, koliko može Austrija, koja se često naziva neformalnom „petom članicom“ sve uticajnije Višegradske grupe, uticati na većinsko raspoloženje centralnoevropskih zemalja prema Rusiji?
— Novi kvalitet je u tome da se ova austrijska vlada i ovaj državni predsednik manje boje medijskog pritiska od prethodne. U suprotnom, Putinova poseta ne bi prošla u tako harmoničnoj atmosferi. Da li će se Beč usuditi da kod sledećeg produžavanja sankcija u julu uloži veto, to ne verujem, barem ne javno. Ali iza kulisa on to već neko vreme čini i nije usamljen. Sigurno je da će Beč iskoristiti svaku šansu koju otvore drugi – kao kad SAD napuste iranski sporazum ili uvedu carine na evropski uvoz – da pred EU partnerima demonstriraju besmislenost antiruskih sankcija.

Sva državna, ekonomska, diplomatska logika u ovom momentu nalaže Evropskoj uniji ukidanje sancija, čak joj urla u uvo da joj je to egzistencijalno pitanje. Ako Unija propusti taj momentum, izgubi dragoceno vreme, biće to zbog Poljske i baltičkih zemalja koje koriste SAD – ili SAD koriste njih, to je status koji se menja iz dana u dan – da evropsku politiku definišu kao antirusku u svojoj suštini.

Ne verujem da će Austrija ikad pristupiti Višegradskoj četvorci – bila bi to još jedna asocijacija gde bi Austrija bila „jedna od“, kao što je u Uniji „jedna od“ mnogih. Takvo priznanje regionalne uravnilovke Beč ne bi mogao da proguta, ne s takvom istorijom. Ad hoc saradnja s Višegradom je nešto drugo, po temama. Da ne kažem i simbolički – Višegrad je snažni antiturski pojam.

Nisu retki komentatori koji smatraju da rastuća popularnost Sebastijana Kurca u Nemačkoj sve više pritiska Angelu Merkel da revidira stavove po mnogim pitanjima. Čak je i novi američki ambasador u Nemačkoj – svesno nastojeći da isprovocira kancelarku Merkel – austrijskog kancelara nazvao „rok zvezdom“, što je prilično naljutilo vladajuće krugove u Berlinu, gde čak ima poziva da se američkom diplomati uskrati gostoprimstvo. Koliko u tom smislu detant koji u odnosima sa Rusijom zagovara i sprovodi austrijski kancelar može uticati na nemačku politiku?
— Dok Nemačku vodi kancelarka Merkel, austrijska politika na Berlin neće imati skoro nikakvog efekta. Merkel će preuzeti tu i tamo neki Kurcov politički tik, ako shvati da joj to pomaže u opstanku na vlasti i rešava pitanje kako rastegnuti čitav mandat, koji je u njenom slučaju daleko od toga da bude siguran. Ali suštinski ne treba očekivati da će Merkel prihvatiti Kurcov kvalifikovani evropeizam. Videli ste da je pre dva dana Briselu i Parizu predložila nove ideje za preuređenje EU gde je prva tačka – stvaranje evropske institucije za centralnu raspodelu migranata! Ona skoro četiri godine gura jedno isto, samo u različitim formama. Agresivno nameće Evropskoj uniji stvari za koje zna da nemaju podršku članica, a onda se pokazuje smrtno razočarana jer nikome nije stalo do zajedničke Evrope. U međuvremenu rezultatski pada na izborima i opasno polarizuje nemačku javnost. Upozorava biračko telo na dolazak desnih populista, a istovremeno vlastitom politikom proizvodi desničare i stvara im šanse. Njene glavne osobine su tvrdoglavost, osvetoljubivost i nesposobnost svake autokorekcije.

U vreme Ahtisarijeve komisije nije htela samostalno Kosovo zato što to nije bilo rešenje koje bi vodilo regionalnoj stabilnosti, dok je sada apsolutni pristalica kosovske suverenosti, iako je stabilnost sve dalje. Nije htela antiruske sankcije, sad je, pored Makrona, najveća smetnja njihovom ukidanju. Izbacivala je iz Nemačke malu uplakanu Palestinku koja je već bila socijalizovana u nemačkim školama, a onda je u zemlju pustila milion muslimanskih migranata u samo pola godine. Ako se nemačko društvo trenutno uputilo stazom dezintegracije, to nije krivica Alternative za Nemačku, već Angele Merkel. AfD je posledica, a ne uzrok nemačke polarizacije. Merkel savija Evropsku uniju, zaboravljajući da bi objekat mogao da pukne pre nego što se povinuje pritisku. Kurca ona i dalje ne shvata dovoljno ozbiljno. Za nju je on antievropejac zamo zato što ne tapše Uniji konstantne društvene revolucije, već bi hteo transparentan, uređeni, nenasilan i polagani  proces političkog srastanja Evrope.

Na kraju, ne možemo da se ne osvrnemo na činjenicu da su u godini u kojoj se obeležava stogodišnjica završetka Prvog svetskog rata odnosi Srbije i Austrije na istorijskom vrhuncu. Mislite li da bi približavanje Austrije i Rusije moglo dovesti do izvesnog preklapanja njihovih interesa kad je reč o regionu Balkana i koliko je današnja Austrija uopšte u stanju da projektuje svoju moć u naš region?
— Politički atavizmi su neuništiva stvar. Taman mislite sve se promenilo, ispratili smo istorijske stranputice, preživeli brodolome, dočepali se modernog i novog, kad ono shvatite da čitate iste one argumente koje citiraju istorijski dokumenti iz vremena Bečkog kongresa 1815, ili habsburške aneksije Bosne i Hercegovine 1878, ili vam se zavrti u glavi dok slušate austrijskog poznanika kako se žali da ne podnosi Ruse „jer su mu ubili dedu“. Dalja elaboracija obično dovodi na videlo činjenicu da je „deda“ ubijen pod Staljingradom.

Sa srpske strane mi je bilo strašno čitati neke komentare ispod tekstova, ponekad mojih, koji su obeležavali približavanje stotih godišnjica „istranširanog“ Velikog rata – proleće 1914, leto, ultimatum, austrijski masakri u jesen te godine, srpska pobeda u zimu te godine. Kao da je bilo juče, tako su glasili komentari, isti bes, ista netrpeljivost, ista preslikana bol.

Tek kad shvatite da je sve isto, onda postajete optimista, jer vas tek tada raduje svaki napredak, makar i mali, svaki svesni napor sa obe strane da se stari računi dekontaminiraju i uklone iz sfere uticaja na aktuelnu politiku. Gledano tako, odnosi između Srbije i Austrije su trenutno izvrsni, nikad bolji. Iz više razloga. Najpre, Austrija više ne projektuje svoju moć u region Balkana, već uticaj, a to je nešto drugo. Dalje, migrantska kriza iz 2015, daleko od toga da bude rešena, naterala je sav region Balkana i zemlje na njegovom severnom rubu u egzistencijalno zajedništvo pod austrijskom kapom. Treće, ne treba zanemariti i emotivnu paralelu gubitka, Austrijanci su izgubili carstvo, Srbi Jugoslaviju. Negde na nekom racionalno neosveštenom planu, ta činjenica ujedinjuje, ili hoće kako vreme bude prolazilo.

Što se tiče Rusije kao „nevidljivog trećeg“ u odnosima Beograda i Beča, jednu stvar sam u međuvremenu naučila: nije bitno da li Srbija sprovodi aktivnu prorusku politiku ili ne, da li se vezuje uz Moskvu ili ne, da li se vezuje uz Zapad ili ne – Zapad je automatski doživljava kao ruskog „klijenta“. Austrija je zemlja jakog regionalnog identiteta, ali da, u međuvremenu je ona postala Zapad. U takvom isforsiranom kontekstu, za Srbiju je uvek dobro kad se odnosi između Zapada i Rusije poprave, i uvek tragično kad se pogoršaju. Na nemačkom bi to bila razlika izmedju „Selbstbeschreibung“ i  „Fremdzuschreibung“ – nije bitno kako ti vidiš svoj identitet, nego kako ga konstruišu drugi.

 

Autor Aleksandar Vujović

 

Svet
Pratite nas na YouTube-u