Da li je ovo konačni kraj Angele Merkel?

Ako popusti, Merkelova postaje federalna marioneta bavarskih feudalnih knezova. Ako ne popusti, pada vlada

Ni sto dana nije prošlo od formiranja nove nemačke vlade, a već se računa s njenim padom. Iznenađenja nema, razlog je migraciona politika.

U ponedeljak se u Berlinu sastaju vrhuške CDU i CSU da odrede poraženog – ili će kancelarka Angela Merkel smeniti ministra policije Zehofera i ostati na čelu manjinske vlade neizvesnih izgleda, ili će Zehofer naterati kancelarku da prizna kako je Nemačku, i ne samo nju, dovezla do zida. Postoji i treća mogućnost, da se gore spomenuta odluka odgodi do kraja ovog meseca, kad se u Briselu održava samit EU kao završno poglavlje bugarskog predsedavanja, pre nego što Unija prvog jula zakorači u šest meseci austrijske uprave.

Iz ovoga je jasno da treća varijanta ne umanjuje dramatičnost dileme pred kojom stoje Berlin, Minhen, u uslovnom smislu i Beč. Ovo su dani kad se odlučuje koja će strana osvojiti definicijsku moć da onu drugu optuži za rušenje Evropske unije kao projekta generacija.

Da li istinom manipuliše bavarski CSU, kad optužuje kancelarku da je uništila nemačku budućnost? Ili istinom manipuliše tim oko Angele Merkel – na primer Anegret Kramp-Karenbauer kao broj 2 unutar CDU – kad tvrdi da bi pad kancelarke istovremeno bio i raspad EU? Oba pitanja se mogu postaviti i kao jedno: Ko agresivnije radi na produkciji apokaliptične atmosfere u Evropi – „bavarski delirijum“ (Špigl) ili berlinska tvrdoglavost?

Kako god sutrašnji sastanak u Berlinu prođe, bez obzira na to da li se političke glave zakotrljaju odmah, ili tek za dve nedelje, ovaj događaj će za sve evropske nacije imati neposredne efekte normalno rezervisane za domaću politiku, u smislu da će se svi morati određivati prema njemu, jer će posledice ionako osećati na vlastitoj koži.

Srbiju to čak i više tangira nego prosek EU, jer taj spor radikalizuje neudobnu poziciju koja je Beogradu zapala u prostoru visoke napetosti između Berlina i Beča, između nedobronamernih nemačkih idealista i nepouzdanih bečkih realista.

ZIDOJČE CAJTUNG: „BAVARSKA, I NIŠTA VIŠE – TO JE SRAMOTA!“
Ima još tačaka, ali za ljubav jednostavnosti se aktuelni spor može redukovati na sledeće: Zehofer namerava da podnosiocima azila koji su već registrovani u nekoj zemlji EU spreči ulazak u Nemačku. U tehničkom smislu da ih policija zaustavi na granici i na svaki mogući način motiviše da se momentalno udalje u smeru iz kog su došli.

Kancelarka čak ne kaže „ne“, iako nema dileme da se sa time ne slaže, već traži da joj se daju dve sedmice do samita EU kako bi postigla „jedinstveno evropsko rešenje u migracionoj politici“, ono isto na kome neuspešno radi već skoro tri godine.

Zehoferova namera apsolutno leži u delokrugu njegovih zakonskih ovlašćenja. Za to mu ne treba kancelarkina dozvola, čak ni ministarski dekret, dovoljna je usmena naredba. Isto tako, kancelarka je zakonski ovlašćena da po nahođenju smeni neposlušnog ministra. Ako popusti, Angela Merkel postaje kancelarka po bavarskoj milosti, federalna marioneta bavarskih feudalnih knezova. Ako ne popusti, pada vlada i ona postaje šef manjinskog kabineta u svakodnevnom zavisnom odnosu od parlamenta u kome čak nema ni podršku svih zastupnika vlastitog CDU-a.

Istina je i da Zehofer više nije potpuni gazda vlastitih postupaka. Bavarski bes sada nose tri ličnosti – pored Zehofera, to su lokalni premijer Markus Seder i šef frakcije CSU u Bundestagu Aleksander Dobrint. U spomenutom bavarskom trijumviratu Dobrint gaji najviše ličnog animoziteta prema kancelarki i nepopustljivo radi na njenoj demisiji; Seder i Zehofer manje, ali se ne podnose međusobno i održavaju samo minimalnu komunikaciju.

CSU trijumvirat je razbijen kao razbijeni atom, na okupu ga još jedino drži strah od regionalnih izbora 14. oktobra.Ako ostanu sa kancelarkom na izgubljenoj poziciji, mogli bi izgubiti većinu.

U legalnom smislu se spor svodi na sudar nacionalnog i evropskog prava. Po nacionalnom se migrantima može sprečiti ulazak u Nemačku ako dolaze iz sigurne treće zemlje („treća“ je ona koja nije ni Nemačka, ni zemlja porekla), što konkretno znači u granične zemlje – Austriju, Holandiju ili Poljsku. Po evropskom pravu (Dablinski sporazumi) mogu se slati samo u zemlju u kojoj su prvi put registrovani – Italiju, Grčku, jednako kao i u Srbiju ili Makedoniju.

Ali, i u tom grmu leži zec, migranti se, po Dablinu, mogu slati natrag tek nakon što je svaki pojedinačni slučaj proveren u zakonskom roku od šest meseci.Praktično u beskonačnom roku – ko god uđe u Nemačku, taj i ostaje u njoj, svejedno da li legalno ili kao „podmornica“, kako se u političkom slengu zovu odbijeni azilanti koji ilegalno nastavljaju da žive u Nemačkoj.U tom slučaju oni postaju tema samo kad prekrše krivični zakon, pa čak i onda ako je u pitanju samo kapitalni krvni delikt.

CDU/CSU nastupaju zajedno već sedam decenija kao unija, sa kratkim prekidom 1976, kad je bavarski CSU digao revoluciju za bolje uslove, i odmah se pokorio kada je CDU zapretio da će se kandidovati na lokalnim izborima u Bavarskoj. Po starom dogovoru, CDU ne nastupa na izborima u Bavarskoj, dok CSU ne nastupa na saveznim izborima; svi dobici se sabiraju kao zajednički. Zbog toga te dve stranke poslovično važe kao „sestrinske“, iako je od septembra 2015. tačnije nazvati ih „bratskim“, i to u smislu bratskog odnosa Kaina i Avelja.

APOKALIPSA SADA?
Frankfurter algemajne cajtung: „CDU i njegovo vođstvo pokušavaju da ekstatično dramatizuju svoju staru floskulu ‘pad Angele Merkel = smrt Evrope’. To, međutim, neće naterati ministra policije Zehofera da obuče papučice preostale od njegovog prethodnika Tomasa de Mezjera. CSU je sada sve stavio na jednu kartu. Ako kancelarka ne popusti, biće to poslednji dani ove vlade.“

Već tri godine kancelarka domestikuje bavarskog lidera CSU-a Zehofera i u tome ima promenljivi uspeh. Do sada je mogao da je sruši nekoliko puta, u proseku dva puta godišnje, a nije jer je uvek prevladao generalni nemački strah pred autoritetom, specifična crta nacionalnog mentaliteta koja istorijski zna da se javi u drastičnim destruktivnim i autodestruktivnim formama.

Ako se pogledaju nemački mediji, kancelarka u tom prostoru javnog diskursa i dalje ima većinsku podršku. Više je komentara koji polaze s različitih analitičkih tačaka da bi stigli do zajedničkog zaključka kako je politička smrt Angele Merkel istovremeno i smrt Evropske unije, nego onih koji divergiraju od takvog stava.

Da bi situacija bila obrnuta, da je upravo kancelarka ta koja sahranjuje Evropsku uniju, nemačkim komentatorima još ne pada na pamet, čak i kad je kritikuju, čak ne ni kad se analitički na milimetar približe tom zaključku – za takvu smelost im strahopoštovanje još uvek sedi duboko u kostima.

Nije isključeno da „strahopoštovanje“ kao reč poklanja situaciji previše idealizma kojeg realno nema. U datom kontekstu je strahopoštovanje moguće prevesti kao „saučesništvo“. Svi važni nemački mediji, čitava humanistički samorazumevajuća javnost, većina nacionalnog političkog establišmenta – svi oni od septembra 2015. demonstrativno stoje uz kancelarku, očekujući da tok događaja konačno dokaže njenu mudrost i vizionarstvo.

Reč je o zatvorenoj idejnoj falangi što u formama elementarne religioznosti zaziva znak s neba, koji će sve konačno staviti na svoje mesto, van svake sumnje dokazati da je „Mutti“ pre tri godine znala šta radi, kao što zna i danas. Ako taj znak izostane, ako kancelarku u narednih petnaestak dana sa političke bine pomete „delirium Bavaricum„, ako je demontiraju provincijske „svinje“ bez smisla za Evropu (Špigl), onda se svi oni koji su je do sada podržavali pojavljuju kao saučesnici na istorijskoj bini nemačke sramote i evropske tragedije.

FRANKFURTER ALGEMAJNE CAJTUNG: „TAKO IZGLEDA KRAJ IGRE“
Dok se politička igra u Nemačkoj privodi kraju, u Austriji tek počinje. Austrijski kancelar Kurc se evropskoj javnosti prezentira kao političar koji oko sebe okuplja sve raspoložive resurse, ne samo one iz same EU, u „koaliciju dobrovoljaca“ (Koalition der Willigen) za spas Evrope od nekontrolisane islamske migracije velikih brojeva.

U sporu Berlina i Minhena on je po delovanju na strani Minhena, dok se verbalno uzdržava od direktnog mešanja u odnos nemačke partijske braće CDU i CSU. Suzdržljiv ili ne, i Kurc u poslednje vreme igra otvorenih karata. U tu svrhu čak više ne beži ni od emotivne retorike po kojoj se direktno radi o spasu evropskih društava u sadašnjem obliku – socijalne države, sekularne, liberalno-demokratske, sa pravno izjednačenim statusom žena.

Beč i Berlin se ovog trenutka insceniraju kao nosioci dva dijametralno suprotstavljena nadnacionalna projekta za spas Evropske unije. Oba ne mogu biti istinita – jedan vodi u propast EU, drugi u spas EU. Kompromisa između ta dva projekta nema zato što su i jedan i drugi definisani kao „spasilački“ programi aktivirani u trenucima drastične institucionalne krize. Kompromisa nema, zato što oni u suštini spasavaju Evropu jedan od drugog.

Pojednostavljeno, Kurc kaže – ko ne štiti nacionalne granice, taj ruši zajedničku Evropu. Pojednostavljeno, kancelarka Merkel kaže – ko štiti nacionalne granice, taj ruši zajedničku Evropu. Oboje su za zaštitu spoljnih granica, ali nemačka kancelarka kao idealistički program u principu, jednog lepog dana kada se postigne „zajedničko evropsko rešenje“; austrijski kancelar sada odmah i grubo, kao hitni sistem vatrogasnih mera.

U četvrtak Kurc demonstrativno odlazi na sastanak Višegradske četvorke u Budimpešti, gde će borba protiv masovne migracije biti glavna tema. Paralelno se sa Beogradom, Tiranom i Prištinom dogovara o dodatnoj blokadi migracionih puteva kroz prostor Balkana i osnivanju prihvatnih centara iz kojih bi put uvek vodio natrag, nikad napred (Prese, 15. juna).

Ili–ili, ili propast, ili spas; ili Angela Merkel i „humanistička inteligencija“, ili Kurc i njegova „dobrovoljačka koalicija“. Ako se kao kriterijumi „apokaliptizma“ uzmu dualizam, pesimizam, impresija hitnosti i suđenje grešnima(konkretno krivcima za duboku evropsku krizu), onda EU ovog trenutka ispunjava sva četiri kriterijuma.

Da li je za apokaliptičnu atmosferu koja počinje da se širi Evropskom unijom kriva kancelarka Angela Merkel, ili, naprotiv, oni koji tvrde da je kriva kancelarka Angela Merkel? Jedno je sigurno – tim oko Angele Merkel će se potruditi da do gorkog kraja instrumentalizuje pretnju raspada Unije za kancelarkin opstanak na vlasti.

Ideja je, kako je prezentira njena zamenica Anegret Kramp-Karenbauer, da za kancelarkino političko zdravlje na kraju moli čitava Evropa, kako se ne bi „raspala“.

To stvarno počinje da liči na slučaj za Strašni sud.

 

Autorka je dopisnica RTS iz Beča

 

RTS

Svet
Pratite nas na YouTube-u