Da li je sultan spreman za Evroaziju?

Erdoganova AKP je izgubila većinu i mora u koaliciju sa krajnje antizapadnom MHP. Hoće li to promeniti strateški kurs Turske?

Na potpuni užas stojičkih branilaca ,,zapadnih vrednosti“, Evropa je sada osuđena na trpljenje dve populističke autokratije na svojim istočnim granicama: Putinove Rusije i Erdoganove Turske. Za političke lidere EU, jedini prihvatljivi narativ je histerično osuđivanje ,,neliberalnih demokratija“ obeleženih ličnom vladavinom, ksenofobijom i suzbijanjem slobode govora. A to se takođe odnosi na čvrstorukaše u Mađarskoj, Austriji, Srbiji, Slovačkoj i Češkoj.

Ovi EU lideri i institucije koje ih podržavaju – političke stranke, akademski krugovi, mediji glavnog toka – jednostavno ne mogu da shvate kako i zašto njihov ružičasti svet ne odražava ono što glasači zaista misle i osećaju. Umesto toga imamo nevažne intelektualce koji kukaju nad erozijom blagorodne zapadne ,,civilizatorske misije“, ulazeći u filozofski vrtlog istorijskih, pa čak i biblijskih referenci kako bi obrazložili svoj užas.

Užasava ih tako mnogo Dart Vejdera – od Putina i Erdogana, do Sija i Hamneija. Umesto da razumeju novi remiks originalne ideje ,,Ponovo pokrenute istorije(History again on the move) Arnolda Tojnbija, oni se valjaju u kaljuzi ,,Zapada protiv ostalih“ (West against the Rest). Nikako ne uspevaju da shvate moćni proces evroazijske rekonfiguracije. A to podrazumeva i da nisu u stanju da shvate zašto je Redžep Tajip Erdogan tako popularan u Turskoj.

SULTAN I DIREKTOR
Profitirajući od velike izlaznosti od gotovo 85 odsto i osveživši se osvajanjem 52,5 odsto glasova, čime je sprečio drugi krug, Erdogan je sada spreman da vlada Turskom kao fascinantna mešavina sultana i direktora firme. Pod novim predsedničkim uređenjem Turske – inače čedom Erdoganovog uma – nema više premijera, što je funkcija na kojoj je i sam Erdogan bio tri puta pre nego što je po prvi put izabran za predsednika 2014. godine.

Erdogan možda kontroliše izvršnu vlast i sudstvo, ali je daleko od toga u legislativi. Sa 42,5 odsto glasova i osvojenih 295 sedišta, Erdoganov AKP je po prvi put za poslednjih 16 godina izgubio parlamentarnu većinu, pa stoga mora da uđe u koaliciju sa ultra-desničarskom Partijom nacionalističke akcije (MHP).

Apokaliptična interpretacija govori o toksičnom savezu između netolerantnog političkog islama i fašističke ekstremne desnice – pri čemu su naravno obe strane tvrdokorno nacionalističke. U realnosti, međutim, postoje neke finese. Imajući u vidu da je MHP još antizapadniji nego AKP, staza ispred, geopolitički govoreći, vodi na samo jednu destinaciju: evroazijske integracije. Na kraju krajeva, večni proces turskih evrointegracija očigledno nikuda ne vodi, a za Brisel je Erdogan samo neliberalni, lažni demokrata koji tamo nije dobrodošao. 

Paralelno tome, Erdoganov neoosmanizam je vraćen u realnost neuspehom koji su on i bivši premijer Davatoglu doživeli u Siriji. Opsesija Kurdima, međutim, neće nestati, naročito nakon uspeha operacija ,,Štit Eufrata“ i ,,Maslinova grana“ protiv (od strane SAD podržane) YPG – koju Erdogan naziva filijalom omraženog PKK. Ankara sada drži nekad kurdski Afrin, a YPG će po slovu tursko-američkog sporazuma morati da napusti i Manbidž. Čak i nakon odricanja od politike ,,Asad mora da ode“, Ankara će nastaviti da drži uporište u Siriji, a uključena je u Astanski mirovni proces zajedno sa Rusijom i Iranom.

Turska politika se dugo bazirala na jo-jo logici između desnog i levog centra, ali uvek sa sekularnom vojskom kao subjektom koji drži sve konce u rukama. Religiozna desnica je uvek obuzdavana pošto je vojska bila užasnuta njenom popularnošću u Anadoliji.

MOST
Kada je AKP otpočeo svoj pobednički niz 2002, bio je iskreno proevropski, mada nije bilo adekvatnog reciprociteta na drugoj strani. AKP je takođe udovoljavao Kurdima, koji su u svojoj ruralnoj apsolutnoj većini bili verski konzervativni. AKP i Erdogan su se čak uortačili sa gulenistima. Ali jednom kada su učvrstili svoje biračko telo, odnosi su postali mnogo grublji. Prekretnica je vrlo verovatno bila represija nad pokretom iz Gezi parka 2013. godine. A onda je 2015. pro-kurdska i levičarska Narodna demokratska partija (HDP) počela da izranja i preotima glasove od AKP. Erdoganov odgovor bila je primena strategije povezivanja Narodne demokratske partije sa PKK-om kao ,,teroristima“, što je apsurdno.

Stranački lideri su rutinski hapšeni. Na primer, za ove poslednje izbore, lider HDP-a Selahatin Demitraš je predizbornu kampanju zapravo vodio iz zatvora, upozoravajući: ,,Ono kroz šta prolazimo danas je samo uvod u vladavinu jednog čoveka. Zaista strašan deo tek počinje“. Uprkos brojnim preprekama, HDP je uspeo da osvoji značajnih 11,7 odsto glasova, tj. 67 sedišta u parlamentu.

,,Vladavina jednog čoveka“ je zapravo učvršćena dobre dve godine ranije, nakon što su gulenisti iz vojnih redova odlučili da pokrenu neuspeli vojni puč. Erdogan i rukovodstvo AKP su uvereni da su gulenisti dobili odlučujuću pomoć od NATO-a. Posledična čistka je bila razorna i pogodila je desetine hiljada ljudi. Bilo ko, bilo gde – od akademika do novinara – ko je kritikovao Erdogana ili tekući prljavi rat u istočnoj Anadoliji bio je ućutkan.

Turski istoričar Kam Erimtan ističe kako je Erdogan branio neophodnost očekivanih izbora invociranjem ,,istorijskog razvoja događaja u Iraku i Siriji“ koji čine ,,vrhovni prioritet za Tursku da prevaziđe neizvesnost“. Erimtan opisuje takozvano ,,narodno savezništvo“ AKP-a sa MHP-om kao ,,tursko-islamističku sintezu“ 21. veka, ističući kako je ,,baza AKP-a ogromnim delom u potpunosti uverena u činjenicu da je trenutna promena sistema ispravna, te da je krajnje vreme za povratak islama u turski javni život“.

Tako da, ,,neliberalno“ ili ne, činjenica je da veći deo turskog biračkog tela preferira Erdogana. Evropski san je možda gotov – i to zauvek. Odnosi sa NATO-om su krhki. Neoosmanizam je minsko polje. Zato evroazijska integracija deluje kao razuman put. Odnosi sa Iranom su stabilni. Energetski i vojni odnosi sa Rusijom zauzimaju centralno mesto. Turska može da investira u svoje ekonomske projekcije širom Centralne Azije. Rusija i Kina je mame da se pridruži Šangajskoj organizaciji za saradnju (ŠOS). Erdogan će možda konačno uspeti da pozicionira Tursku kao esencijalni most između Novog puta svile, tj. Inicijative pojas i put i Zapada.

To je mnogo bolja varijanta od pokušavanja da se uđe u klub koji vas ne želi kao svog člana. ,,Neliberalna demokratija“? Koga briga?

 

Preveo VOJISLAV GAVRILOVIĆ

 

Asia Times

Svet
Pratite nas na YouTube-u