Opadanje vrednosti EU

Helsinki je stavio EU pred dilemu: Ostati lojalan starom sizerenu ili pokušati sa dodvoravanjem novom, pre nego što drugi u tome uspeju?

Možda pogrešno čitamo događaje. Nemali broj komentatora je izneo mišljenje da je zamisao predsednika Trampa za Helsinki bila da resetuje kisindžerski troguao između SAD, Rusije i Kine. Postoji dobar osnov za takvu hipotezu. Na konferenciji za medije 2015. godine sam Tramp je citirao Kisindžera kada je rekao da bi SAD uvek trebalo da drže Rusiju i Kinu zavađene i da ove dve zemlje nikako ne bi smele da stupe u savezništvo protiv Amerike.

„…Jedna od najgorih stvari koje bi mogle da se dogode našoj zemlji jeste da Rusija bude privučena Kinom. A naterali smo ih da se približe jedni drugima kroz velike naftne dogovore koje sklapaju. Uputili smo ih jedne na druge. To je užasna stvar za ovu zemlju. Sprijateljili smo ih zahvaljujući našem nesposobnom rukovodstvu. Verujem da bih se veoma dobro slagao sa Putinom – ok? I to mislim na odnos u kojem bismo nastupali sa pozicija snage. Mislim da nam ne trebaju sankcije. Mislim da bi se slagali veoma, veoma dobro“. 

ŠTA AKO JE TRAMP PROSTO BIO TRAMP
Ovo ima mnogo smisla, ali možda je Tramp u Helsinkiju radio nešto manje strateški, nešto prizemnije – nešto bliže njegovoj filozofiji „Umetnosti dogovora“.

Uspeli smo tokom decenija da razvijemo prilično precizan mentalni model toga kako bi „predsednici trebalo da se ponašaju, i kako bi proces stvaranja politike trebalo da se odvija. Očigledno, Tramp se ne uklapa u taj model“, napisao je Džim Rikards. „Buš (mlađi) i Obama su u potpunosti bili ljudi procesa. Mogli ste sa sigurnošću da previdite predstojeće događaje dok bi se oni probijali kroz savetodavne procese Zapadnog krila i Kapitol hila“. Sa Trampom, nastavlja Rikards, „postoji proces, ali se on ne povinuje rokovima ili postojećim obrascima. Tramp deluje kao jedini učesnik procesa u najvećem broju slučajeva. Niko drugi u Vašingtonu ne razmišlja na taj način. Vašingtonski insajderi nastoje da izbegnu konfrontacije, izbegnu eskalacije, teže kompromisu od početka i finesama se provlače kroz bilo koji politički proces“.

A evo Trampovog procesa:

– Identifikacija velikog cilja (smanjenje poreza, trgovinski balans, zid, itd.)

– Identifikacija sopstvenih poluga uticaja protiv bilo koga ko stoji na putu (izbori, tarife, poslovi, itd.)

– Saopštavanje neke ekstremne pretnje protivniku ukazujući na te poluge

– Ukoliko protivnik ustukne, ublažiti pretnju, objaviti pobedu i otići kući pobedonosno

Trampova knjiga „Umetnost pregovaranja“

– Ukoliko protivnik uzvrati, udvostručiti kaznu. Ako Tramp uspostavi tarife od 50 milijardi dolara na robu iz Kine, a Kina uzvrati tarifama od 50 milijardi dolara na robu iz SAD, Tramp će uvesti tarife od 100 milijardi dolara na kineski uvoz, i tome slično. Tramp će nastaviti sa eskalacijama dok ne pobedi.

Na kraju svega, proces eskalacije može da dovede do pregovora koji će dati makar percepciju pobede za Trampa (kao u slučaju Severne Koreje) – iako bi pobeda mogla da bude više vizuelna nego realna.

Ako provučemo helsinški samit kroz sočivo Umetnosti dogovora, šta dobijamo? Imajući u vidu da su divergencije između Rusije i Amerike tako postojane, a da su tačke slaganja tako male, postoje veoma male šanse za „globalni strateški sporazum“. U stvari, predsednik Tramp ima jako malo toga što može da ponudi Rusiji: ukidanje sankcija nije poklon koji on može da da (to je u vlasti Kongresa), a ne bi mogao – u ovom trenutku – ni da se odrekne Ukrajine, uprkos tome što shvata da su SAD i Evropa „kupile mačku u džaku“ sa svojim majdanskim državnim udarom u Kijevu.

Prema tome, kako ruski komentator Rostislav Išćenko piše: ,,Imamo situaciju u kojoj su obe strane, još i pre početka pregovora, znale da neće moći da postignu nekakav sporazum, pa se nisu čak ni pripremile za takvo nešto (nije bilo planirano da se potpisuje bilo šta nakon pregovora). Istovremeno, obema stranama je bilo potrebno da događaj protekne uspešno“. Išćenko nastavlja:

IŠĆENKOVA PERSPEKTIVA
„Tramp očigledno ucenjuje Evropsku uniju mogućim sporazumom sa Rusijom. A Putinu je takođe potrebno da pokaže Evropi da postoje i druge ‘ribe u bari’ pored njih“.

Pozicija Evrope je jasna. Nije slučajnost to što je Tramp, nakon što je pobrojao neprijatelje Sjedinjenih Država (EU, Kinu i Rusiju), razjasnio da Rusiju smatra manjim problemom (nego EU), jer sa njom gotovo da nema ekonomskih kontradikcija (Severni tok 2 se ne računa). Nije to ni Kina, sa kojom SAD imaju najveći negativni trgovinski bilans, nego EU, koju je Tramp iskreno odredio kao glavnog trgovinskog konkurenta koji grabi nepravedno velike ekonomske koristi od političkih sporazuma sa Amerikom, pa je tako i glavni ‘neprijatelj’ Amerike.

Stoga Tramp rešava svoje vojno-političke protivrečnosti sa Rusijom i (posledično) smanjuje na nulu vrednost EU kao saveznika Vašingtona… Evropa je navikla na (i nadala se da će nastaviti da koristi) ulogu odskočne daske za borbu protiv Rusije i to je bio glavni argument koji je trebalo da spreči Trampa da učini poslednji korak (potpunu separaciju od EU).

Poslednjih dana je Merkelova, nakon NATO samita, počela da govori kako je Trampovo neprijateljstvo prema Evropi neopravdano jer se Evropa bori sa Rusijom zarad interesa Amerike. Za EU je bilo krucijalno da ovaj argument nastavi da funkcioniše. U suprotnom, Vašington bi zaista imao više toga zajedničkog sa Moskvom nego sa Briselom. A Evropa nije spremna za oštru konfrontaciju sa Amerikom. Baškareći se na lovorikama svog uverenja da sama po sebi zauzima nekakvu „moralnu visinu vrednosti“, Evropa se nije posvetila (za razliku od npr. Kine) diversifikaciji svojih ekonomskih veza, pa tako ostaje snažno zavisna od pristupa američkom tržištu.

Ne pokušavajući da preduhitre Trampa po pitanju normalizovanja odnosa sa Rusijom, lideri EU su bili smrtno uplašeni da će Tramp i Putin, uprkos svim poteškoćama, uraditi nemoguće i postići sporazum, naročito kada se ima u vidu da su obojica dokazali da su ljudi spremni na momentalno donošenje odluka koje menjaju sudbinu sveta.

Rostislav Išćenko

Pozicija EU je podigla uloge samita i za Rusiju. Moskva može da čeka dok Vašington ne bude spreman za pomirenje.  Ali, imajući u vidu očiglednu nameru Evrope da manevriše između Rusije i Amerike – pokušavajući da sačuva geopolitičku konfiguraciju koja je profitabilna za nju samu, ali ne odgovara ni Trampu ni Putinu – Rusija je takođe bila zainteresovana za to da pokaže celom svetu uspeh samita, kao i dobre perspektive za mogućnost postizanja definitivnih i sveobuhvatnih sporazuma.

Ukratko, Tramp je koristio Helsinki kao polugu „ekstremne pretnje protivniku“ (Evropi) time što je Evropi oduzeo mogućnost da igra na kartu „korisnosti“ za Ameriku kroz stalnu borbu sa Rusijom. Zaista, skorašnje završno NATO saopštenje zvuči skoro kao optužnica protiv Rusije i njenog ponašanja.

HISTERIJA ELITE POZIVA NA OPREZ
I Tramp i Putin su preuzeli ogroman politički rizik organizovanjem ove „okončajmo Hladni rat“ predstave. Tramp je izazvao neverovatnu histeriju u delovima Amerike, provocirajući čitav niz kolumnista Vašington posta da koriste rečnik u kojem Trampove reči (sa konferencije za medije) nazivaju ,,apostasijom“ i „kancerom“. („Apostasija“ je inače reč koju koriste nasilni džihadisti protiv nevernika).

Latentna mržnja prema Rusiji je nepogrešivo otkrivena. Ovaj animozitet neće iznenaditi Putina – mada će ekstremizam rečnika elite protiv Trampa pokazati Rusima njihove rizike, jer ko im garantuje da Tramp neće nekako biti uklonjen sa funkcije?

Šta zastupa takav rečnik? Koreni američke rusofobije su duboki. Počinju sa učešćem američkih trockista u boljševičkoj revoluciji – koju je dobrim delom finansirao i orkestrirao Volstrit. Ne samo da su njujorški bankari obezbedili novac, nego su revolucionarima poput Trockog i drugih omogućili siguran prolaz do Rusije. Staljinova konačna likvidacija trockističkih ubica (i mnogih drugih) tokom tridesetih je u korenu rečnika o „ruskom siledžijstvu“ koji još uvek cirkuliše Amerikom (iako su neki zaboravili njegovo poreklo). Staljinove čistke nikada nisu oproštene u određenim američkim krugovima.

Naravno, ono što muči većinu u Americi, kao i evropske liberalne elite, je sve očiglednija moralna ekvivalentnost Putina sa Amerikom, kao i sa američkim obaveštajnim kapacitetima. Amerika veruje da je u Hladnom ratu pobedila na planu kulture i sistema upravljanja državom i ekonomijom. Ova oholost „kraja istorije“ je – u svom stanju ekstaze – iscrtala potrebu da se Rusija tretira kao ništa više nego psihološki „poražena nacija“, što ona nije bila. Bes zapadnog establišmenta proizilazi iz odbijanja Rusije da prihvati svoju dodeljenu ulogu „gubitnika“: Putin je odbio da utopi Rusiju u svetski poredak predvođen Amerikom, preferirajući da Rusija nekako ostane „ruska“, na svoj ruski kulturni način.

Šta su implikacije za Evropu? Za Evropu je ovo katastrofa. To znači da će se dijalog Amerike sa Putinom nastaviti. Gde će EU da traži pribežište – u Vašingtonu ili u Moskvi? Ostati lojalan starom sizerenu ili pokušati sa dodvoravanjem novom, pre nego što drugi u tome uspeju? Štaviše, za razliku od Rusije, Evropa ne može da čeka. Sastajući se sa Putinom, Tramp je izvukao SAD iz „cukcvanga“ (nem. zugzwang – situacija u šahu u kojoj svaki potez koji povučete ide na vašu štetu, prim.prev.) i dodelio Evropskoj uniji pravo da napravi isti takav potez, što samo dodatno komplikuje evropsku politiku, uz sve postojeće izazove.

A šta će biti sa Trampom? Konvencionalna mudrost kaže da će biti optužen, odnosno opozvan, nakon izbora za Kongres. Sumnjam u to. I pored svih komentara Džona Brenana o „teškim zločinima i prekršajima“ (precizan pravni govor za opoziv, tj. „impičment“), ovde nema nikakvog zločina. Ako ga i bude, zločin bi mogao da bude delo sasvim drugog tabora. A Tramp će verovatno preživeti trenutnu histeriju.

 

Alister Kruk je bivši britanski diplomata, osnivač i direktor Foruma za konflikte iz Bejruta

 

Preveo VOJISLAV GAVRILOVIĆ

 

Strategic-culture.org

Svet
Pratite nas na YouTube-u