Ivan Danilov: Rusija ne sme pristati na Trampov i Kisindžerov plan

Dovoljno je samo pogledati na Ukrajinu pa videti u šta se prertvara zemlja koja pristane da bude korišćena kao „ovan“ protiv velike susedne sile

Američki mediji aktivno se bave takozvanom „Kisindžerovom strategijom“ koja je razotkrivena prethodnih dana. Po verziji Dejli bista, 95-godišnji bivši državni sekretar navodno je uspeo da svoju strategiju učini ključnim elementom spoljne politike Donalda Trampa.

Iz pet izvora u Trampovoj administraciji se saznalo da se plan „patrijarha američke diplomatije“ navodno svodi na korišćenje Rusije kao „ovna“ (starinske sprave za probijanje vrata i zidova tvrđava) protiv Kine koja ugrožava planetarnu hegemoniju SAD. Američki novinari tvrde da je Tramp prihvatio taj pristup i da time treba objašnjavati neke njegove gestove prema Rusiji i Vladimiru Putinu.

U toj šemi je Rusiji namenjena uloga instrumenta. Još konkrentije: od Kremlja se očekuje da pristane da aktivno učestvuje u procesu koji američki analitičari nazivaju saterivanjem Kine u „bocu“ iz koje se više neće moći da izvuče. U suštini, Rusiji se predlaže da prema Kini igra ulogu koju Ukrajina igra prema Rusiji: da bude žarište napetosti, izvor rizika i aktivni učesnik moguće ekonomske i logističke blokade Kine.

Nisu od juče glasine da će državnom vrhu Rusije biti predložen antikineski aranžman. O tome se raspredalo i u analitičkim tekstovima sa obe strane Atlantika. Treba posebno ukazati da ni Bela kuća, a ni Kisindžerov kabinet, nisu našli za potrebno da demantuju pisanje Dejli bista.

Teško da ćemo ikad saznati šta je tačno Kisindžer predložio Trampu i njegovom zetu Džaredu Kušneru koji u Beloj kući koorinira spoljnu politiku. Nezavisno od toga, mogućnost da u Vašingtonu postoji neki „antikineski dnevni red“ – idealno objašnjava ono što američka strana preduzima povodom Rusije, uključujući i najnovije sankcije i samit u Helsinkiju.

Sam Tramp (tačnije, njegov „literarni crnac“ Toni Švarc) iz knjige „Veština pregovaranja u biznisu“, a takođe i mnogi njegovi bivši partneri i kontra-agenti iz biznisa tvrde da je njegov tipični metod, pomoću koje je budući predsednik SAD ostvarivao uspehe u poslovnim pregovorima, bio u ovome: prvo pretiš, maksimalno žestoko, a potom predlažeš sasvim mali ustupak koji ništa ne znači, ali naspram pretnji izgleda kao velika milost. Konkretno, Tramp je često pretio da će raskinuti dogovor u celini i od svega napraviti javni skandal – samo da bi od druge strane dobio dodatne ustupke. Sada su u njegovim rukama mnogo ozbiljnije poluge za uticaj, pa se povećao i arsenal mogućih pretnji.

Ovo se već dobro videlo u njegovom dosadanjem trgovinskom ratu sa Kinom. U slučaju Rusije, njegova šema je još očevidnija: protiv nje se uvode sankcije (štap), najavljuju se nove sankcije (pretnja štapom), a šargarepa je – mahanje mogućim ukidanjem sankcija, sa povratkom u „civilizovani svet“.

Tramp je u biznisu šest puta prolazio kroz korporativno bankrotstvo, a nekoliko puta je njegova pregovaračka strategija dovodila do toga da su ga naprosto izbacivali iz projekata koje je on inicirao… Teško je i zamisliti neproduktivniju taktiku opštenja sa Vladimirom Putinom od one koja je postala Trampova vizit-karta – Ruski lider je već pokazao da se od Rusije ustupci ne mogu dobiti pretnjama i pritiskom…

Ako su informacije o „Kisindžerovom planu“ tačne – u informativnom prostoru Rusije će se pre ili kasnije pojaviti „artiljerijska podrška“ tom planu. Paralelno će ići antikineska histerija i uveravanja da će Rusija, ako uđe u savezničke odnose sa SAD, bukvalno procvetati.

Međutim, koliko god bila slatka obećanja povezana sa udruživanjem sa Vašingtonom protiv Pekinga – pristajanje na „Kisindžerov plan“ za Rusiju bi bilo velika greška. Dovoljno je samo pogledati na Ukrajinu pa videti u šta se prertvara zemlja koja pristane da bude korišćena kao „ovan“ protiv velike susedne sile. Povrh svega, svaki aranžman sa SAD donosi kolosalan rizik jer u današnjoj američkoj političkoj realnosti i „istorijski sporazumi“ mogu lako biti anulirani pri promeni predsedničke administracije.

Kisindžer i Bžežinski su kreatori kinesakog ekonomskog čuda. Oni ne samo da su ubedili Niksona da iskoristi Kinu protiv SSSR, nego su obezbedili da u Kinu bude upumpan novac i da joj se otvori američko tržište. Obezbedili su i da taj Niksonov potez poštuju kasniji predsednici SAD.

Mržnja demokrata i republikanaca prema Sovjetskom Savezu bila je dovoljna da se u „Niksona“ ne dira. Stvari su se promenile tek sada sa Trampom koji u Kini vidi potencijalnu pretnju opstanku Sjedinjenih Država, ali tako ne misli cela američka politička elita. Tramp i njegov tim, sudeći po onome što čine, veruju da uz pomoć štapa sankcija i diplomattske šargarepe mogu Rusiju uvući u svoju antikinesku postavku. Međutim, šanse da to izvedu ravne su nuli.

Suštinski dijalog između Moskve i Vašingtona može početi tek kad u Beloj kući shvate da je Rusija jedan od polova sile u svetu sa svojim pravima i interesima, a ne geopolitički „ovan“ za razbijanje Kineskog zida.

 

Izvor Fakti, 01. avgust 2018.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u