Američki mediji aktivno se bave takozvanom „Kisindžerovom strategijom“ koja je razotkrivena prethodnih dana. Po verziji Dejli bista, 95-godišnji bivši državni sekretar navodno je uspeo da svoju strategiju učini ključnim elementom spoljne politike Donalda Trampa.
Iz pet izvora u Trampovoj administraciji se saznalo da se plan „patrijarha američke diplomatije“ navodno svodi na korišćenje Rusije kao „ovna“ (starinske sprave za probijanje vrata i zidova tvrđava) protiv Kine koja ugrožava planetarnu hegemoniju SAD. Američki novinari tvrde da je Tramp prihvatio taj pristup i da time treba objašnjavati neke njegove gestove prema Rusiji i Vladimiru Putinu.
U toj šemi je Rusiji namenjena uloga instrumenta. Još konkrentije: od Kremlja se očekuje da pristane da aktivno učestvuje u procesu koji američki analitičari nazivaju saterivanjem Kine u „bocu“ iz koje se više neće moći da izvuče. U suštini, Rusiji se predlaže da prema Kini igra ulogu koju Ukrajina igra prema Rusiji: da bude žarište napetosti, izvor rizika i aktivni učesnik moguće ekonomske i logističke blokade Kine.
Nisu od juče glasine da će državnom vrhu Rusije biti predložen antikineski aranžman. O tome se raspredalo i u analitičkim tekstovima sa obe strane Atlantika. Treba posebno ukazati da ni Bela kuća, a ni Kisindžerov kabinet, nisu našli za potrebno da demantuju pisanje Dejli bista.
Teško da ćemo ikad saznati šta je tačno Kisindžer predložio Trampu i njegovom zetu Džaredu Kušneru koji u Beloj kući koorinira spoljnu politiku. Nezavisno od toga, mogućnost da u Vašingtonu postoji neki „antikineski dnevni red“ – idealno objašnjava ono što američka strana preduzima povodom Rusije, uključujući i najnovije sankcije i samit u Helsinkiju.
Sam Tramp (tačnije, njegov „literarni crnac“ Toni Švarc) iz knjige „Veština pregovaranja u biznisu“, a takođe i mnogi njegovi bivši partneri i kontra-agenti iz biznisa tvrde da je njegov tipični metod, pomoću koje je budući predsednik SAD ostvarivao uspehe u poslovnim pregovorima, bio u ovome: prvo pretiš, maksimalno žestoko, a potom predlažeš sasvim mali ustupak koji ništa ne znači, ali naspram pretnji izgleda kao velika milost. Konkretno, Tramp je često pretio da će raskinuti dogovor u celini i od svega napraviti javni skandal – samo da bi od druge strane dobio dodatne ustupke. Sada su u njegovim rukama mnogo ozbiljnije poluge za uticaj, pa se povećao i arsenal mogućih pretnji.
Ovo se već dobro videlo u njegovom dosadanjem trgovinskom ratu sa Kinom. U slučaju Rusije, njegova šema je još očevidnija: protiv nje se uvode sankcije (štap), najavljuju se nove sankcije (pretnja štapom), a šargarepa je – mahanje mogućim ukidanjem sankcija, sa povratkom u „civilizovani svet“.
Tramp je u biznisu šest puta prolazio kroz korporativno bankrotstvo, a nekoliko puta je njegova pregovaračka strategija dovodila do toga da su ga naprosto izbacivali iz projekata koje je on inicirao… Teško je i zamisliti neproduktivniju taktiku opštenja sa Vladimirom Putinom od one koja je postala Trampova vizit-karta – Ruski lider je već pokazao da se od Rusije ustupci ne mogu dobiti pretnjama i pritiskom…
Ako su informacije o „Kisindžerovom planu“ tačne – u informativnom prostoru Rusije će se pre ili kasnije pojaviti „artiljerijska podrška“ tom planu. Paralelno će ići antikineska histerija i uveravanja da će Rusija, ako uđe u savezničke odnose sa SAD, bukvalno procvetati.
Međutim, koliko god bila slatka obećanja povezana sa udruživanjem sa Vašingtonom protiv Pekinga – pristajanje na „Kisindžerov plan“ za Rusiju bi bilo velika greška. Dovoljno je samo pogledati na Ukrajinu pa videti u šta se prertvara zemlja koja pristane da bude korišćena kao „ovan“ protiv velike susedne sile. Povrh svega, svaki aranžman sa SAD donosi kolosalan rizik jer u današnjoj američkoj političkoj realnosti i „istorijski sporazumi“ mogu lako biti anulirani pri promeni predsedničke administracije.
Kisindžer i Bžežinski su kreatori kinesakog ekonomskog čuda. Oni ne samo da su ubedili Niksona da iskoristi Kinu protiv SSSR, nego su obezbedili da u Kinu bude upumpan novac i da joj se otvori američko tržište. Obezbedili su i da taj Niksonov potez poštuju kasniji predsednici SAD.
Mržnja demokrata i republikanaca prema Sovjetskom Savezu bila je dovoljna da se u „Niksona“ ne dira. Stvari su se promenile tek sada sa Trampom koji u Kini vidi potencijalnu pretnju opstanku Sjedinjenih Država, ali tako ne misli cela američka politička elita. Tramp i njegov tim, sudeći po onome što čine, veruju da uz pomoć štapa sankcija i diplomattske šargarepe mogu Rusiju uvući u svoju antikinesku postavku. Međutim, šanse da to izvedu ravne su nuli.
Suštinski dijalog između Moskve i Vašingtona može početi tek kad u Beloj kući shvate da je Rusija jedan od polova sile u svetu sa svojim pravima i interesima, a ne geopolitički „ovan“ za razbijanje Kineskog zida.
Izvor Fakti, 01. avgust 2018.