Vladika Teodosije: Šta god odluče moćnici, podnećemo i opstaćemo

Vladika Teodosije je posle molebna za Kosovo i Metohiju održao i besedu

Episkop raško-prizrenski Teodosije odslužio drugi po redu moleban za stradalni narod na Kosovu i Metohiji, u manastiru Gračanici.

Okupilo se stotinjak vernika sa igumanijom manastira, mati-Stefanidom, i sestrama. Uznesene su molitve za naš stradalni narod, kako bi Bog pomogao da, čvrsti u veri i međusobnoj ljubavi, ostanemo i opstanemo na ovim prostorima gde vekovima živimo.

Hramom Uspenja Presvete Bogorodice u Gračanici odjekivala je večeras prozba: „Još se molimo Gospodu Bogu našemu da usliši vapaje i molbe stradajućeg naroda Svoga na Kosovu i Metohiji i u ostalim srpskim zemljama i za sve koji pravde radi stradaju i trpe progone i zlostavljanja i da brzo pošalje blagodat i silu Svoju i zaštiti nevino proganjane“, kao i završna molitva Presvetoj Bogorodici: „Presveta Majko Bogorodice, tebi se obraćamo i molimo jer ti znaš bol majke za Sinom, Koga zločinci nepravedno mučiše i ubiše. Utišaj bol matera i otaca za decom koju nepravedno napadaju, progone i nasilja im čine. Zadrži ruke zločinaca i sačuvaj i nas i njih od zla i greha.“

Vladika Teodosije je posle molebna održao pastirsku besedu koju prenosimo u celosti:

Draga braćo i sestre, sabrani u ljubavi Gospoda našeg Isusa Hrista,

Današnjim služenjem molebna za mir i jedinstvo našeg stradalnog naroda na Kosovu i Metohiji nastavljamo i ovde, u drevnoj zadužbini svetoga Kralja Milutina, da uznosimo svoje molitve Gospodu, kako bi nam bio zaštitnik u iskušenjima kroz koja prolazimo.

Znamo da je naš verni narod ovde, na ravnom Kosovu Polju, uvek bio hrabar i da smo ostali i opstali i pri mnogo težim izazovima. Pregrmeli smo sa našom svetom Gračanicom i petovekovno tursko ropstvo i svetske ratove i niko nas nije iskorenio sa ovog prostora. Ostali smo uz naše svetinje, uz zvona gračanička i poj gračaničkih monahinja, znajući da Gospod nikada ne napušta svoje, posebno kada Mu se sa verom i nadom obraćamo.

Prolazili smo kroz teška iskušenja i 1999. godine, u ratu, i 2004. godine, kada je pretila opasnost da nas i ovde napadnu, u te dane kada su gorele naše crkve i kuće u Kosovu Polju, Obiliću, Lipljanu, Prištini. Ostali smo, i pored toga, uporni i čvrsti u nadi, znajući da svojom vernošću zavetu svetoga Kneza pokazujemo da smo deca Svetog Save i dostojni naslednici onih naših hrabrih predaka koji su znali da se svoje nikada ne ostavlja, da se zemlja ne raskućuje i da se naše svetinje nikada ne napuštaju. One su naš putokaz ka Carstvu nebeskom, naši svetionici u trenucima tame i uteha u svakoj nevolji.

Pročitali smo u svetom Evanđelju da „ništa nije sakriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Zato ono što u mraku rekoste, čuće se na videlu; i što na uho šaptaste u odajama, propovedaće se na krovovima“ (Lk. 12, 2 – 4). Teške su i strašne ove reči jer sve nas pozivaju na odgovornost za svaku našu reč, za svako naše delo.

Oni koji pomišljaju da mogu da podele ili rasele naš narod i da nas nateraju da ostavimo ove naše vekovne krajeve, gde je urizničena naša duša, gde čuvamo tapiju datu nam od svetih Nemanjića, duboko se varaju. Nisu to uspeli ni mnogi moćnici ranije, ni oni inoverni, kao ni oni koji su zaboravili svoju veru i pokolebali se u nadi. Videli smo snagu onih koji su ostali verni Hristu u teškom vremenu komunizma, a vidimo je i sada među vama koji u Crkvi svojoj Svetosavskoj vidite svetilo neugasivo.

Gospod nas uči: „Ko ide danju, ne spotiče se, jer vidi svetlost ovoga sveta; a ko ide noću, spotiče se, jer nema svetlosti u sebi“ (Jn. 11, 9 – 10). Uči nas Spasitelj naš da otvorimo duhovne oči i ne hodimo u delima tame, a naše istinsko i jedino svetilo jeste Hristos, koji je jedini merilo istine i pravde. Nemojmo zato, braćo, da se povodimo za lažima onih koji žele da raspude malo stado Hristovo već ostanimo čvrsti u veri i nepokolebivi u nadi!

Odbacimo od sebe svaku mržnju ne samo prema bližnjima nego i prema neprijateljima, da bi nas po toj ljubavi prepoznao Gospod koji kaže: „Po tome će svi poznati da ste moji učenici ako imate ljubav među sobom“ (Jn. 13, 35).

Crkva Svetosavska je uvek bila i ostala sa svojim narodom, deleći i teške i radosne trenutke. Zato uvek treba da se uzdamo prvenstveno u Boga jer nam sveti prorok Jeremija prenosi reč Božju: „…Proklet čovek koji se uzda u čoveka i koji stavlja telo sebi za mišicu, a od Gospoda odstupa srce njegovo“ (Jerem. 17, 5).

Više puta u istoriji, kada smo poverenje u Boga zamenili poverenjem u čoveka, na kraju smo uvek gubili. Setimo se samo teškog vremena bezboštva od Drugog svetskog rata do početka devedesetih, ali i tog vremena, devedesetih godina, kada su se mnogi pouzdali u jednog čoveka misleći da će im on pomoći. Nažalost, i to se pokazalo kao velika zabluda, jer upravo je tada, što njegovom samouverenošću što svetskom nepravdom i silom, naš narod nateran u izgnanstvo.

Neki su mu i tada poverovali da je poraz zapravo pobeda, ali ubrzo su i sami gorko shvatili da, ako se čovek ne uzda u Boga, na kraju uvek biva poražen, pre ili kasnije.

Zato i mi, sada i ovde, ne uzdamo se u reči ljudi već pre svega verujemo Gospodu da se istina jedino Hristom meri, Hristovom ljubavlju i žrtvom Hristovom. A Hristos kaže: „Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. A najamnik, koji nije pastir, kome ovce nisu svoje, vidi vuka gde dolazi, i ostavlja ovce, i beži; i vuk razgrabi ovce i raspudi ih. A najamnik beži, jer je najamnik i ne mari za ovce. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje, i moje mene poznaju“ (Jn. 10, 11 – 14). Kao Hristovi pastiri dužni smo, dakle, da ostanemo sa svojim stadom i kada dođu teška vremena, sledujući Hristu Prvopastiru „Koji polaže i život za ovce“. A razni najamnici našeg vremena, koji se predstavljaju kao pastiri, ostavljaju svoje kada vide svoj interes i ne mare za svoje ovce. Tako biva ako se pouzdamo u čoveka, a ne u Hrista i one koji Hristu sleduju.

Zato budimo mudri, braćo i sestre! Kako god moćnici ovoga sveta odluče, podnećemo, ali važno je da mi učinimo koliko do nas stoji da ostanemo i opstanemo na svome. Žalosno je kada vidim da naši ljudi prodaju svoje kuće i zemlju, ono nasleđe koje su im ostavili preci koji su se do krvi borili da ostanu svoji na svome. Kakvoga tu može biti blagoslova, kakve sreće, kakve nade?

Pokažimo da imamo snage da živimo u miru sa svima oko nas i da nećemo da prihvatimo da nas neko premešta tamo-amo kao da ovo nije naša kuća! Ima još dosta pravdoljubivih ljudi u svetu koji će videti i pomoći nam.

Molimo se usrdno za sve, i za one na vlasti, i za bližnje, i za neprijatelje naše! Kada Bog vidi našu ljubav i čisto srce, otvoriće nam i nedra Svoga čovekoljublja. Čuvajmo međusobno jedinstvo i mirimo se sa onima koji nas vređaju da bi i nama Bog oprostio i podario nam Svoju blagodat! Najstrašnije je kada nemamo tog jedinstva i ljubavi u porodici, u kolektivu gde radimo ili u našem društvu.

Nismo svi isti i budimo spremni da prihvatimo druge kao braću! Na kraju sve prolazi, samo ljubav ostaje, a ljubav je kada vidimo lik Božji u svakom čoveku, bez obzira na to gde se rodio, kojim jezikom govori i kako se Bogu moli. Na taj način ćemo biti istinski propovednici Hristovi, na što nas je Gospod i pozvao govoreći: „Tako da se svetli svetlost vaša pred ljudima, da vide vaša dobra dela i proslave Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt. 5, 15).

Umnožimo, stoga, braćo i sestre, svoje molitve i post ovih dana, udaljujući se od svega što nas odvaja od Boga, što nas odvaja od dobrote, od svetlosti i ljubavi među bližnjima! Tada će i naša molitva da se vine visoko i prizove blagoslov Božji na naše domove i polja i na narod naš.

Blagoslov Gospodnji neka dođe na vas, Njegovom blagodaću i čovekoljubljem, svagda, sada i uvek i u vekove vekova! Amin.

 

Izvor Fakti, 09. avgust 2018.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u