Zašto je nemačka desnica odbila Benona

Da li je Benon razjedinio evropske desničare umesto da ih ujedini?

Jedan od lidera njemačke radikalno desne stranke Alternativa za Njemačku (AfD), Aleksander Gauland, u subotu je izjavio da se protivi ideji Stivena Benona, bivšeg savjetnika američkog predsjednika Donalda Trampa, o ujedinjavanju evropskih desnih i populističkih stranaka.

Naime, Benon je krajem prošlog mjeseca najavio početak rada Pokreta (Movement), političke akcije kojoj je cilj davanje snažne podrške evropskim populističkim strankama. Za sjedište Pokreta izabrao je Brisel, a objavio je da želi da postane kontrapunkt Otvorenom društvu, projektu Džordža Soroša, koji je nedavno protjeran iz Mađarske i koji od pada Berlinskog zida podržava liberalne političke ideje (kancelarija u Hrvatskoj vremenom je ugašena). Gauland je izjavio: “Mi nismo u Americi. Interesi stranaka koje se protive postojećem evropskom establišmentu prilično se razlikuju. Mislim da sami moramo preuzeti odgovornost u srednjoročnom razdoblju”.

NOVI KRAJOLIK
Riječ je o važnoj političkoj poruci koja će imati ozbiljne reperkusije, posebno kad je riječ o evropskim izborima sljedeće godine. Naime, u protekle četiri godine došlo je do ozbiljnog pregrupisavanja na evropskoj političkoj sceni u kojem su populističke, prije svega desno orijentisane stranke, doživjele značajan skok u popularnosti. Velik je broj političkih, socioloških, pa i filozofskih rasprava koje pokušavaju da proniknu u razloge skretanja evropskog biračkog tijela udesno.

Svima je zajednički imenilac globalna finansijska kriza koja je poharala evropski kontinent izazvavši duboke društvene promjene, vidljive u osiromašenju srednje klase, dovođenju u pitanje države blagostanja i širenju jaza između bogatih i ostalih. Etablirane stranke, dakle evropske tradicionalne stranke lijevog i desnog centra nisu znale (kao ni sada) da reaguju na novonastale okolnosti i ponude politički, možda je bolje reći ideološki narativ koji bi zadržao biračko tijelo.

Uz to je došlo do snažnog napretka u tehnologiji koja počinje da dovodi do gubitka radnih mjesta, na što značajan deo evropskog pučanstva, prije svega oni slabije obrazovani, ne znaju kako da odgovore, što izaziva strah. Neki filozofi ističu da su ti slojevi stanovništva izgubili smisao jer im niko nije ponudio svjetlo na kraju tunela. U takvim su okolnostima posebno stradale socijaldemokratske, najstarije evropske stranke, koje se i dalje ponašaju kao da su u 19. veku – zato i propadaju, dovoljno je samo pogledati nestanak francuskih socijalista s političke scene. Stranke desnog centra zasad su se održale kao vodeće, ali i one trpe stalno nagrizanje biračkog tijela. U takvim okolnostima ideološki su vakuum ispunile populističke stranke.

AfD je tu specifičan jer se kao politička snaga pojavio 2014. godine, pred izbore za Evropski parlament, s političkom platformom izlaska Njemačke iz evrozone pravdajući takav stav plaćanjem dugova južnih članica – zanemarujući, jasno, zarade koje ostvaruju njemačke banke zahvaljujući evru i, primjerice, grčkoj dužničkoj krizi. I ušli su u Evropski parlament. A onda im se kao na pladnju ponudila prilika: njemačka je vlada otvorila vrata migrantima i AfD je prigrabila antiimigrantsku retoriku koja je, što je posebno interesantno, uhvatila korijenje na istoku zemlje gdje migranata gotovo da i nema.

A onda je uz taj narativ uslijedilo i lagano koketiranje s dotad zabranjenim istorijskim temama pa se počelo pričati o “slavnoj njemačkoj istoriji i u moderno doba” te “vojnim uspjesima”. AfD je sada treća stranka po snazi u njemačkom parlamentu, treća i po svim anketama i gotovo izjednačena sa SPD-om kojem je otela velik broj radničkih glasova i sasvim je razumljivo da ima velike evropske planove: kao što je kancelarka Angela Merkel primarni evropski lider, tako i Gauland vidi AfD kao lidera evropske opozicije.

KO ĆE BITI LIDER?
U ostvarenju tog plana Benon mu samo smeta. Jer, evropski populisti i desni radikali očekuju trijumf na izborima 2019. godine (desne stranke uvijek dobro prođu na tim izborima, primjer može biti i Ruža Tomašić na listi HDZ-a s velikim brojem preferencijalnih glasova), ali veliko je pitanje hoće li moći uspostaviti zajedničku frakciju u Evropskom parlamentu.

Prvi je problem pitanje liderstva jer na poziciju vođe evropske antiestablišmentske opozicije računa i mađarski premijer Viktor Orban koji je, treba mu priznati, prvi proglasio želju za neliberalnom demokratijom, a prošlog je mjeseca istakao da hršćanstvo, koje zdušno brani kao i svaki bivši komunista, zapravo i ne traži demokratiju (interesantno je da je sličnu tezu imao i Ugo Čavez, bivši lider Venecuele koji je pozivao javnost da ukine izbore jer zašto on ne bi bio predsjednik do smrti; stavovi desnih i lijevih radikala u pravilu su isti, razlike su u retorici i nijansama). Potpredsjednik italijanske vlade Mateo Salvini u nekoliko je mjeseci od ulaska u vladu postao najpopularniji političar u zemlji, kojem se okreće i katolička većina zanemarujući pozive pape Franje, pa i njegova ambicija raste.

ROGOVI U VREĆI
Drugi je problem razlika u političkim prioritetima pa je sasvim razumljivo da Gauland nikako ne bi mogao formirati koaliciju sa Salvinijem jer se protivi italijanskom državnom dugu, a nova italijanska vlada najavljuje da neće voditi restriktivnu politiku kad je riječ o rashodima. S Orbanom će biti teško jer on želi biti blizak Benonu ne toliko da mu pomogne – Orban je uvjeren da zna bolje od njega – nego da mu otvori vrata Trampove kancelarije. To silno želi kako bi se potvrdio i kao ključni partner ruskog predsjednika Vladimira Putina i Trampa u EU.

No, postoji još jedan problem: Orbanova stranka Fides je i dalje članica Evropske narodne stranke, one u kojoj sjede stare, establišmentske evropske partije među kojima je i njemačka Hršćansko demokratska unija (CDU) koju vodi Angela Merkel, glavni AfD-ov protivnik (Gauland je bio dugi niz godina član CDU-a). Tu je i pitanje poljske stranke Pravo i pravda (PiS), koju vodi Jaroslav Kačinski, navodno teško bolestan, a s kojim Orban uspješno sarađuje, a Gauland ne bi mogao nikako zbog istorijskog odnosa dvaju zemalja. Zaključno, Benon je svojom pojavom na evropskoj sceni zasad postigao suprotno od željenog: nije ujedinio nego je dodatno razjedinio desničare i popliste.

HRVATSKA DESNICA JE U IDEJNOM RASKORAKU SA EVROPSKOM
Hrvatska i dalje ima problem o kojem smo pisali u doba ulaska u EU: tada nije postojala niti jedna ozbiljnija stranka koja se protivila ulasku u EU, iako su se mnogi tiho bunili da olako pro(e)dajemo svoj teško stečeni suverenitet. Sada tako nemamo etabliranu desnu, populističku stranku.

Most je konzervativan, pokušava biti populistički, ali uvijek je nekako na rubu, daleko je od italijanske Lige ili austrijskih Slobodaraca. Prava snaga desnice i populizma u Hrvatskoj pomno je skrivena u inicijativi „U ime obitelji“ koju vodi Željka Markić uz snažnu podršku crkvenih krugova te, što je ključni politički problem naše zemlje, u desnoj struji HDZ-a (ko misli da to nije tako neka posluša bilo koji saborski istup Steve Culeja ili Josipa Đakića).

Ova je stranka još u doba mandata Ive Sanadera uspješno razbila sve hrvatske pravaške pokrete koji su nestali sa scene (HSP je 2003. godine imao osam zastupnika u Saboru), a u doba Tomislava Karamarka HDZ je konačno otvoreno rekao da želi biti okupljalište cijele hrvatske desnice. Ta i takva hrvatska desnica ima jedan ozbiljan problem. Naime, oni nikako da pronađu lidera formata Viktora Orbana koji bi im omogućio da zbace maske i poveo ih u osvajanje vlasti (iz javnosti potpuno nestali Davor Ivo Stier možda gradi svoju kandidaturu). Željka Markić to ne može biti jer nije kapacitet Marin Le Pen s jedne strane, a s druge hrvatski desničari teško da bi prihvatili ženu na čelu pokreta: zato u tom projektu neće proći ni Bruha Esih, a ni Zlatko Hasanbegović koliko god se zanosio idejom da su muslimani “cvijeće hrvatstva”.

Drugi je problem anahronost i ideološka alijenacija u odnosu na evropske desničare, što ih onemogućava u dobijanju potrebne podrške i artikulisanja vjerodostojnosti. Evropska desnica raste na tri političke teme: antiimigracija i islamofobija, borba protiv evra te uređenje EU kao zajednice nacionalnih država i zaštita domaće ekonomije kroz protekcionizam. Ništa od toga nije tema hrvatskih desničara koji su zabavljeni Srbima, Drugim svjetskim ratom, a uređenje EU ih ne zanima.

 

Autor Željko Trkanjec

 

Izvor jutarnji.hr, 15. avgust 2018.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u