Kada se danas, nakon više od dvadeset i pet godina od pada Berlinskog zida i propasti komunističkog sistema u zemljama centralne i istočne Evrope, pogleda ko su ljudi koji čine sadašnju, pre svega, političku elitu, dolazi se do zaključka da je reč o ljudima koji su, po pravilu, pripadali komunističkim strukturama, odnosno o njihovim naslednicima, a ponekad i o biološkim potomcima komunističkih funkcionera. Ova činjenica nije nepoznata ni u Srbiji. Postavlja se pitanje: čime se to može objasniti? Dakle, kako to da su nakon propasti komunizma, komunisti i njihovi potomci ostali na vlasti? Pitanje se može postaviti i na drugi način: kako to da su se u liberalno-demokratskim režima bivši komunisti pokazali mnogo prilagodljivijim i uspešnijim nego bivši disidenti, borci za slobodu i višepartizam, bivši politički emigranti i antikomunisti?
U literaturi je moguće naći više pokušaja da se ovaj fenomen objasni. Tako se tvrdilo da su bivši komunisti posedovali više administrativnog iskustva, da su oni upravljali tranzicionim procesima, odnosno da su pravila tranzicije privremeno štitila njihovu moć, te naposletku, da su bivši komunisti sačuvali svoju moć time što su prvo oni privatizovali državna preduzeća, a zatim resurse koje su posedovali iskoristili u političkoj borbi. Ova i slična objašnjenja, naravno, ne moraju biti pogrešna i malo je onih koji se neće složiti sa njima, makar i delimično. Takođe, malo je onih koji će poricati uticaj obaveštajnih i partijskih struktura na tok tranzicije i privatizacije. Pa ipak, takva standardna politikološka objašnjenja ne idu dovoljno duboko. Kao što je u predgovoru za Legutkovu knjigu piše Džon OʼSaliven, standardna objašnjenja nisu u stanju da pruže odgovor na pitanje zašto je moralni otpor kontinuiranoj dominaciji stare nomenklature u postkomunističkim demokratijama bio toliko slab (str. v)? Kako se dogodilo da su se stari komunisti tako lako i tako jednostavno pretvorili u liberalne ili socijal-demokrate? Može se naravno ići i dalje u prošlost, pa pitati zašto su još sedamdesetih godina prošlog veka Zapadne liberalne demokrate sa izvesnim simpatijama gledale na komunizam uz ne malo podozrenje prema antikomunistima? Štaviše, kako se dogodilo da su bivši komunisti postali legitimni saradnici i partneri Zapadnih demokrata, pa je danas u telima Evropske unije lakše sresti bivše komuniste nego bivše disidente? Sa druge strane, oni koji su u vreme komunizma bili progonjeni kao neprijatelji su već od prvih dana uspostavljanja liberal-demokratije ostali na margini, te se na njih i dalje gledalo sa podozrenjem, kao na neprijatelje.
Pitanje izostanka moralnog otpora, odnosno jednostavnog preobraćanja je posebno značajno jer ukazuje na dublju, odnosno idejnu vezu između komunizma i liberalne demokratije. Kada takva, dublja idejna veza ne bi postojala, resursi, veze i administrativne sposobnosti ne bi bile dovoljne da bivšim komunistima omoguće da zadrže pozicije moći. U svojoj knjizi[1] profesor Rišar Legutko insistira upravo na zajedničkim idejnim i filozofskim pretpostavkama komunizma i liberalne demokratije. „Ovo je knjiga o sličnostima između komunizma i liberalne demokratije“ glasi prva rečenica u knjizi. Dakle, naglašeni anti-antikomunizam koji dominira među Zapadnim i istočnim liberalnim demokratama posledica je idejne bliskosti između liberalnih demokrata i komunista i nije vezan za pitanje početne pozicije u vreme početka tranzicije. Štaviše, autor ide i dalje kada kaže da se liberalno-demokratski Zapad nije borio protiv sovjetske imperije te da mu, uz nekoliko izuzetaka, to nikada i nije bila namera (139). Upravo suprotno, Zapad je prema Legutku, baš zbog ideološke bliskosti (makar i nejasne) uvek težio dobrim odnosima sa komunistima.
Naravno, bolji poznavaoci istorije ideja, pogotovo oni koji poznaju istoriju konzervativne misli, setiće se da ovde nije reč o novoj tvrdnji. Bez sumnje, već od Francuske revolucije mogli su se čuti glasovi sa desnice koji su upozoravali da će se put liberalne demokratije završiti u komunizmu, odnosno anarhiji. Takve prognoze ponavljale su se i tokom XIX veka, da bi se posebno intenzivirale nakon boljševičke revolucije u Rusiji i uspostavljanja komunističke diktature. Međutim, Legutko piše iz drugačije perspektive. Naime, za razliku od galerije konzervativnih autora, Legutko je živeo u komunističkoj zemlji, bio je disident, urednik filozofskog samizdata Arka, koji je izdavala Solidarnost, profesor filozofije i borac za demokratiju, da bi po padu komunizma jedno vreme obavljao dužnost ministra prosvete, te poslanika u Evropskom parlamentu ispred stranke Pravo i pravda (PiS).
Dakle, dok su stariji konzervativci sumnjičili liberalne demokrate da svojom politikom dugoročno idu na ruku komunistima, Legutko se u ime slobode borio protiv komunističke diktature. Za njega liberalna demokratija nije bila nesvesno oružje neprijatelja koje treba razobličiti, nego upravo saveznik u borbi protiv komunizma. On nije antizapadnjak, nego neko ko je na Zapadni svet gledao sa simpatijama. Za njega liberali i demokrate nisu bili neprijatelji poretka i sile nereda, nego se i sam zalagao za slobodu savesti, slobodu reči, slobodu istraživanja, slobodu udruživanja, parlamentarizam, višepartizam, slobodne izbore, pravnu državu, privatnu svojinu, tržišnu privredu i sve ono što je na tragu klasičnih liberalnih principa.[2] Utoliko je, kako i sam kaže, njegovo iznenađenje bilo veće kada je uočio duboke sličnosti između liberalne demokratije (dakle svog saveznika) i komunizma (neprijatelja), odnosno kada je u okviru postkomunističkog, liberalno-demokratskog poretka uočio iste totalitarističke tendencije koje je upoznao u vreme komunističke diktature. Komunizam i liberalna demokratija su sveujedinjujući ili sveujednačavajući entiteti koji određuju svojim pristalicama šta će da misle, šta da čine, kako da procenjuju događaje, šta da sanjaju i koji jezik da koriste, oba se drže svoje ortodoksije i poseduju sliku savršenog građanina (str. 3). Duh liberalne demokratije koja toliko sliči komunizmu otelotvoren je u instituciji Evropskog parlamenta.[3]
Naravno, Legutko je svestan da se ne radi o identičnim fenomenima. On ne poriče postojanje ogromnih razlika između komunističke i današnje Poljske, pri čemu bi u slučaju poređenja prednosti još uvek bile na strani današnjeg sistema. Bez obzira na sve, liberalno-demokratski poredak ne ukida privatnu svojinu, ne zavodi diktaturu jedne partije, ne sprovodi otvorenu cenzuru, niti hapsi svoje protivnike. Takođe, za razliku od starijih konzervativaca, Legutko ne zastupa neku alternativnu koncepciju koja bi trebalo da zameni liberalnu demokratiju i njene institucije. Naime, za njega je liberalna demokratija i pored svih svojih mana superiornija u odnosu na svaki vid totalitarizma. Ali baš zbog tih mana i totalitarnih tendencija uvek se mora biti na oprezu i liberalna demokratija se ne može uzimati zdravo za gotovo, niti se sličnosti između nje i komunizma mogu staviti ad acta prostim pozivanjem na njenu superiornost.[4] Činjenica da je sovjetski totalitarizam bio uočljiviji i brutalniji, ne amnestira lukaviji i perfidniji totalitarizam liberalne demokratije. Problem nastaje upravo kada se mane ne uzimaju u obzir, odnosno kada liberalna demokratija podlegne iskušenjima koja joj nisu došla sa strane, nego su joj imanentna. Tako su, tvrdi Legutko, stare institucije prestale biti ono što su bile i ono što je trebalo da budu. Višepartijski sistem je postepeno izgubio pluralistički karakter, parlamentarizam je postajao sredstvo tiranije u rukama ideološki konstituisane većine, a vladavina prava se pretvorila u sudsku arbitrarnost (27). Može se ići i dalje pa kazati da se Zapad okrenuo protiv same Zapadne kulture, što je mnogo ozbiljnija boljka u odnosu na loše funkcionisanje nekih institucija.
Postavlja se pitanje koje su to sličnosti koje Legutko identifikuje? Samo po sebi se razume da se rasprava ne može voditi na nivou institucija, jer šta je to „isto“ u višepartijskom i jednopartijskom sistemu? Međutim, sličnosti su dublje i one leže u domenu ideja. Naime, prema Legutku i komunizam i liberalna demokratija predstavljaju modernizatorske projekte. U tom smislu, oba projekta žele da menjaju stvarnost i da je poboljšavaju. Oba, dakle, žive u uverenju da je svet u lošem stanju koje se više ne može tolerisati i koje je potrebno radikalno promeniti i zameniti nečim novim i boljim. Zapravo, koncept modernizacije podrazumeva izjednačavanje između novog i boljeg, sa jedne i starog i lošijeg sa druge strane. Zato, u ime novog i boljeg, treba raščistiti sa starim.
U tom smislu, to i u slučaju komunizma i liberalne demokratije znači zasecanje u socijalno tkivo i svojevoljno eliminisanje svega što se smatra starim, zaostalim, pogrešnim, pri čemu se ta intervencija legitimiše pozivanjem na „modernizaciju“ i bolju budućnost. Tako se u oba slučaja eliminisanje starog shvata kao emancipatorski proces, kao otvaranje, oslobođenje, jednostavnost i lakoća življenja. Ljudski život postaje „jednostavniji i elementarniji“. U tom procesu emancipacije nezavisnog i suverenog subjekta kao žrtva padaju osećaj krivice, stari „iracionalni“ moral, psihičke barijere i sve „nametnute“ obaveze. U skladu sa redukcionizmom minimalističkog shvatanja ljudske prirode pred čoveka se više ne postavljaju nikakvi zahtevi, legitimišu se sve ljudske aspiracije i svi ciljevi su jednako vredni. Na antropološkom minimalizmu bazirani moralni relativizam kao svoju posledicu donosi rušenje svake hijerarhije, kulturni pad, konzumerizam, te vladavinu zabave i osrednjosti. Moderni čovek neosetljiv je prema velikim moralnim izazovima i nesvestan opasnosti moralnog pada. On je homo novus – neobrazovan, vulgaran, primitivan i pun prezira prema tradiciji, kulturi, svemu elegantnom, lepom i duhovnom. Sa druge strane, nezavisni i suvereni subjekt oslobođen od svih veza i obaveza se istovremeno vezuje za apstraktnu sliku čovečanstva i njegovog poboljšavanja. Dakle, individualna emancipacija i izolacija trebalo bi da vode ka boljoj budućnosti za čitav ljudski rod – maršu miliona izolovanih jedinki ka „svetloj budućnosti“.
Istina, Legutko nije prvi filozof koji je ukazao na zajedničko modernističko poreklo komunizma i liberalne demokratije. Međutim, on ne ostaje na samoj konstataciji zajedničkog porekla, niti pokušava da ukaže da iza starijeg rođaka (liberalne demokratije) nužno sledi mlađi (komunizam), nego na osnovu istog porekla izvodi niz zajedničkih osobina. Naime, kao deo istog modernog projekta i komunizam i liberalna demokratija dele kult tehnologije, koji se zatim transformiše u prihvatanje socijalnog inženjeringa kao prihvatljivog načina da se reformiše društvo, promeni ljudsko ponašanje i reše socijalni problemi (7). Konkretan cilj čije ostvarenje se želi je manje bitan. Ono što je od suštinske važnosti je zajednički pogled na čoveka, društvo, prirodu i svet u celini, koji se shvata kao objekat ljudske volje, pogodan za konstantno oblikovanje i preoblikovanje.
Odatle sledi i progresivizam koji je takođe zajednička osobina komunizma i liberalne demokratije. Naime, u oba slučaja se radikalno raskida sa prošlošću i veruje u nezaustavljivi napredak ka novijem, savršenijem i boljem. Svako održavanje tradicije i svaka trezvena skepsa dočekuje se sa neprijateljstvom, kao nešto zastarelo, zaostalo i anahrono. Time se stvara dihotomija moderno – anahrono, kojoj se pridaje moralno značenje u smislu dobro – zlo. Očuvanje i tradicija su neprijatelji i moraju se progoniti bez milosti. Zato u komunističkom i liberalno-demokratskom svetu sve mora biti „moderno“ – moderna škola, porodica, filozofija, umetnost… Na kraju tog puta progresa u oba slučaja stoji utopija savršenog društva i sveta. Drugim rečima, iza oba projekta stoji isto shvatanje povesti, odnosno vera u dostizanje konačnog kraja istorije. U smislu u kome se dostizanje utopije postavlja za krajnji cilj, emancipacija od svega starog i nasleđenog postaje dužnost. Dakle, sve obaveze i sve lojalnosti gube na značaju i postaju nevažne, čak ometajuće. Jedina obaveza koja ostaje je obaveza prema komunističkom, odnosno liberalno demokratskom projektu i ostvarenju utopije. Upravo na ovom mestu se vidi kako se u ime „oslobođenja“ zapravo dolazi do neslobode, jer sloboda biva redukovana na ostvarenje utopijskog projekta. Dakle, još jednom prošlost ostaje beznačajna. Ono što je važno je budućnost koja počinje sada, a to znači od nosilaca projekta i od njihovog vremena. Tako se u oba slučaja ima posla sa projektima koji veruju da od njih počinje stvarna istorija, odnosno reč je o suprotstavljanju sećanju. Idealan čovek je ne samo onaj bez obaveza, nego i bez sećanja, čovek u amneziji, koji je zaboravio vreme pre pojave „usrećitelja“.
Osnovnu tezu o komunizmu i liberalnoj demokratiji kao o modernizatorskim projektima, koji dele ključne osobine baš zato što imaju isto poreklo, Legutko detaljnije razvija u pet poglavlja u kojima raspravlja o istoriji, utopiji, politici, ideologiji i religiji. Na osnovu toga stiže se do zaključka da je u oba slučaja reč o utopijama i očekivanju „kraja istorije“. Kako piše Legutko: „Utopija dakle nije politička fantazija, nego smeo projekat, smeliji od ostalih zato što nastoji da reši sve osnovne probleme kolektivnog života sa kojima se čovečanstvo sreće od kada je počelo da se politički organizuje“ (47). Ni komunisti, ni liberalne demokrate ne veruju u mogućnost pojave nečeg politički superiornijeg, odnosno shvataju se kao bezalternativni (43) i konačno ostvarenje svih ljudskih snova. Komunisti su sebe poistovećivali sa socijalnom pravdom, liberalne demokrate sebe sa slobodom. Iz identifikacije sistema i ideala sledi sklonost ka „političkom moralizovanju“ koja se sreće u oba slučaja. Brkanje ideala, moralnih opravdanja i politike dovodi do iskrivljene slike stvarnosti. Kao utopije, oba projekta počivaju na snazi vere.
Nije se, dakle, slučajno tvrdilo da je za nevolje komunizma rešenje još više komunizma, niti je slučajno kada se to isto tvrdi i za nevolje demokratije. Tu nije reč o stavovima, nego o manifestaciji političke vere. Međutim, ta vera se isto tako mora nametnuti i drugima. Tako liberalna demokratija postaje totalitarna demokratija (Talmon) time što svoje građane prisiljava da budu slobodni (65). Takođe, oba projekta su istoricistička u smislu da veruju da su spoznali zakone povesti, te da se ona neizbežno kreće ka stanju koje su oni označili kao konačno. To konačno stanje predstavlja se kao vreme u kome će svi čovekovi potencijali biti ispunjeni (u kome će nestati neznanje i predrasude), odnosno u kome će sloboda pobediti neslobodu i u kome će vladati mir i saradnja među ljudima. Dostizanje određenog modela društva shvata se ne kao cilj po sebi, nego kao uslov pune realizacije ljudske prirode. Dakle, komunizam odnosno liberalna demokratija nisu pitanje izbora, nego su uzdignuti na razinu ljudske sudbine. Samim tim stvara se i hijerarhija među društvima. Oni koji su više „odmakli“ na putu „progresa“ postaju superiorniji, u odnosu na „zaostale“ na tom putu. Stoga je zadatak „zaostalih“ da ponove iskustva „superiornijih“, da se „ubrzaju“ i „sustignu“ one „naprednije“, preuzimajući gotova strana rešenja. Manje je bitno da li se kao poželjan prihvata sovjetski, Zapadni ili američki model. „Kao što je Sovjetski Savez nekada bio prethodnica progresa, tako je to sada ʼZapadʼ, što često znači Sjedinjene Države i ponekad Evropska unija“ (41). Polazeći od ovog poznavanja zakona povesti, odnosno proročkog poznavanja budućnosti u oba slučaja se ispostavlja autoritativni zahtev da se sve društvene institucije upodobe i ukalupe u skladu sa liberalno-demokratskim, odnosno komunističkim zahtevima, jer se društvo ne može modernizovati ako se ne modernizuju i sve zajednice.
Prema tome, ni komunistički, ni liberalno-demokratski projekat nemaju sluha za autonomiju društvene sfere. To, dakle, znači reformu i modernizaciju porodice, škole, crkve, univerziteta i svih vrsta udruženja, a takođe i prihvatanje novog morala, novih običaja i kulture. Sve mora biti u skladu sa ideološkim obrascem ili nestati kao „anahrono“. Tako, ističe Legutko, dolazi do atrofije spontanosti u ljudskim odnosima. U oba slučaja reč je o sveobuhvatnim projektima koji ne ostavljaju ni jedan segment stvarnosti da se sam razvija i svuda je na delu isti obrazac. Time se zapravo ukida razdvajanje između sfera politike, ekonomije, društva i kulture (23). Zapravo, politika i država se šire na sve strane i zalaze u sve sfere života – „sve je po definiciji političko“ i ništa nije nevažno (100). Tako se politizuju i stvari koje se u normalnim okolnostima nikada ne bi smatrale za politička pitanja: seksualnost, pol, poreklo postaju politički identiteti, te ni prostor braka, porodice ili seksualnosti ne ostaju pošteđeni od mešanja politike. „Seks je postao i oružje za uništenje starog poretka i instrument za stvaranje novog. Pošto je uzdignut na tako visoku poziciju počeo je da prodire u sve sfere javnog života: obrazovanje, umetnost, kulturu, trgovinu, jezik“ (110).
Paradoksalno i komunizam i liberalna demokratija su obećavali da će smanjiti ulogu politike u ljudskom životu, dok su sa druge strane doveli do rasta politizacije koji nikada ranije nije viđen (73). Opšta politizacija je, prema Legutku, zapravo manifestacija modernizma. Moderni čovek veruje da je pretvaranje svega u politiku najviši oblik manifestacije njegove dominacije. „Politizacija zato nije ništa drugo nego posledica činjenice da sve što se dešava zavisi od njegove odluke i samo njegova odluka dodeljuje stvarima značenje i vrednost“ (75). Jednostavnije rečeno, više politike znači i više instrumenata i mogućnosti da čovek upotrebi svoju moć. Naravno, ovakva sveobuhvatna reforma se ne može očekivati sama od sebe. Nju sprovode ideološka, „prosvećena aristokratija“, odnosno armija birokrata i aparatčika. U skladu sa modernističkom verom u moć tehnike i u komunizmu i u liberalnoj demokratiji veruje se u hotimičnu ljudsku delatnost, odnosno poseže se za socijalnim inženjeringom i namernom konstrukcijom i dekonstrukcijom institucija, ponašanja, društva i sveta. Taj proces sprovodi se upotrebom ili bolje reći zloupotrebom zakonodavstva.
Zakon, podvlači Legutko, više nije prepreka političkoj samovolji, nego postaje mač modernizacije koji treba da prošlo transformiše u buduće, zaostalo u napredno (97). Kao pod komunizmom, zakon u liberalnoj demokratiji nije slep i isti za sve, nego se određenim grupama pruža posebna zaštita i garantuju posebna prava. Samim tim, u slučaju liberalne demokratije poništava se i liberalna, ali i demokratska komponenta. Posebnu ulogu u tom procesu igra „demokratizovanje“ porodice i dokidanje tradicionalnog autoriteta. Takođe, u opštim reformama ne ostaje pošteđen ni jezik koji se u ime „političke korektnosti“ menja i rekonstruiše. Kao nosilac te namerne akcije vidi se prosvećena elita. Naposletku, budući da tako radikalna transformacija ne može a da ne stvori otpor, u oba slučaja se vodi ogorčena borba protiv neprijatelja društva, istorije i čovečanstva. To je borba protiv sujeverja, zatucanosti, tradicije, prošlosti, netolerancije, fanatizma, rasizma, nacionalizma… Pri tome se ta borba nikada ne završava, a snage komunizma odnosno liberalne demokratije na sebe gledaju kao na manjinu, Davida u bici sa Golijatom. Što se više napreduje u toj borbi, tim je više skrivenih neprijatelja koje treba poraziti. Nije čudo kada se odatle izvode razne priče o egzistencijalnoj ugroženosti, odnosno o savezu unutrašnjeg i spoljnjeg neprijatelja. Svejedno je da li je reč o „reakciji“, „stranim agentima“ i domaćim izdajnicima plaćenim američkim dolarima ili o zaveri nacionalista i „ruskih plaćenika“. Ono što je u komunizmu bila klasa, odnosno klasna borba u liberalnoj demokratiji postaju klasa, rasa i rod.
Zapravo, bojno polje se stalno proširuje, te imamo evrocentrizam protiv multikulturalizma, heteroseksualnost protiv homoseksualnosti, logocentizam protiv svoje suprotnosti, šta god ona bila (120). Ako je cilj realizacija ljudske prirode, tada oni koji se tome protive nisu više samo politički protivnici, nego neprijatelji čovečanstva, a borba protiv njih zadatak svih humanista. „Jednom kada neko svoje protivnike pošalje na smetlište istorije, svaka debata sa njima postaje izlišna“ (21). Jednako kao što postoje ljudi sa kojima se ne polemiše, postoje i teme o kojima se ne može diskutovati, bilo da je to vodeća uloga partije, superiornost planske privrede u jednom slučaju, ili superiornost demokratije i svetost tolerancije u drugom. Tako u borbi za „bolju budućnost“ sve postaje moguće oružje. Umetnost, jezik, mediji i nauka gube svoju nezavisnost i transformišu se u instrument opravdanja ideologije. Ovaj ratni poklič usmeren je u prvom redu prema crkvi i religiji, što je i logično s obzirom da oba projekta zahtevaju religijsku posvećenost. Kada ideologija postane vera, tada ona pored sebe ne može tolerisati ni jednu drugu religiju.
Štaviše, tada se od svih javnih ličnosti zahteva manifestno ispoljavanje vernosti doktrini i obavezno učešće u ritualima (120). Već i samo neučestvovanje razlog je za podozrenje. U društvu koje je sklono da ideologizuje i politizuje sve sfere života, ni religija ne može biti slobodna i ostavljena po strani. Tako su i komunizam i liberalna demokratija u stalnom konfliktu sa crkvom po pitanju morala. Hrišćani su prisiljeni da se podvrgavaju ponižavajućim zakonima koje smatraju nemoralnim. Odatle Legutko izvodi dalekosežan zaključak, da su i komunizam i liberalna demokratija ne samo antireligiozni, nego suštinski antihrišćanski, što je u krajnjoj liniji posledica duha modernosti. „Modernost i antihrišćanstvo se ne mogu razdvojiti zato što potiču iz istog korena i od početka su isprepletani“ (168). Reč je tezi koja nije bez osnova, ako se prisetimo Legutkove polazne tačke, a to je antropološki minimalizam moderne. Jednostavno rečeno, reč je o različitim pogledima na čoveka koji su nepomirljivi, pa ni neprijateljstvo prema crkvi i veri nije samo nekakav naivni nesporazum.
Tu, dakle, treba tražiti ključ zagonetke zašto su oni koji su otvoreni prema svemu i svačemu istovremeno toliko netrpeljivi prema hrišćanskoj veri i tradiciji. U skladu s tim, Legutko je posebno zainteresovan za održavanje crkve i vere kao alternative liberalno-demokratskoj antropologiji, odnosno kao jedine održive protivteže prevlasti ideologije. Drugi veliki neprijatelj je porodica, te svaki oblik moralnog konzervativizma, jer bez reforme tradicionalne porodice ne može se očekivati ni sveobuhvatna reforma društva. Visoko na listi neprijatelja nalazi se i nacija, odnosno nacionalna država, jer su i komunistički i liberlano-demokratski projekat univerzalni, odnosno vezani za čovečanstvo kao celinu. Ostvarenje punog čovekovog potencijala ne sme biti ugroženo nacionalnim ili lokalnim obzirima. U tom smislu, svaka nacionalna posebnost treba da nestane. Nadmoć ideologije u liberalno demokratskom odnosno komunističkom društvu, te želju za obračunom sa crkvom i nacijom, Legutko dovodi u vezu sa idejom jednakosti koja im je zajednička. Pri tome, Legutko ukazuje na staru istinu, poznatu još od antike i aktuelizovanu kod Tokvila i Dostojevskog, da se egalitarizam i despotija ne isključuju, nego nastupaju zajedno (133). Egalitaristička despotija ne može pretendovati na uspeh ako se zasniva samo na teroru i zastrašivanju. Ona mora ljudima dati nekakav osećaj identiteta i pripadanja i upravo to je funkcija ideologije.
Na kraju se ipak mora primetiti, da je uprkos onome što je kazao na početku, Legutku mnogo manje stalo do toga da ukazuje na paralele između komunizma i liberalne demokratije, a mnogo više da ukaže na totalitarne tendencije unutar liberalne demokratije. Osnovna ideja njegove knjige je da pokaže da liberalna demokratija nema ništa zajedničko ni sa slobodom, ni sa demokratijom, da su se njeni institucije izobličile i prešle u svoju suprotnost, a da bi tu tezu obrazložio, on mora da se vrati na početak i ukaže na problematične strane modernog projekta u celini. Samim tim, priča o liberalnoj demokratiji i komunizmu je više nego priča o politici, jer Legutko smatra da bi pobeda liberalne demokratije, onakve kako ju je on opisao, značila konačan kraj Zapadne, evropske kulture, te opštu vulgarizaciju i varvarizaciju. Sa jedne strane bez kulta nema ni kulture, pa je dehristijanizacija sinonim za varvarizaciju, dok su druge strane egalitarizam i nivelacija takođe prepoznati kao neprijatelji visoke kulture. Rečju, od svih obaveza i lojalnosti oslobođeni subjekt utonuo u potragu za uživanjem i zabavom nije u stanju da stvori ništa uzvišeno, lepo i vredno. Za stvaranje tako nečeg potrebni su tradicija, nasleđe, disciplina, religija, dostojanstvo, poredak i autoritet, dakle sve ono za šta moderan čovek nije sposoban.
[1] Knjiga je prvobitno objavljena na poljskom, 2012. godine, pod naslovom Triumf człowieka pospolitego ili Trijumf prosečnog čoveka. Već u naslovu moguće je uočiti aluziju na knjigu Hoze Ortega i Gaseta Pobuna masa. Usledilo je izdanje na engleskom (Deamon in Democracy) 2016, a zatim i nemačko (Der Dämon der Demokratie) odnosno češko izdanje (Triumf průměrného člověka) 2017. godine.
[2] Legutko se od onoga što naziva liberalnim demokratama razlikuje prvo po tome što su njegovi zahtevi bili „skromniji“. Naime, on jeste zagovornik višepartizma i slobodnih izbora, ali ne i demokratizovanja čitavog društva i svakog njegovog segmenta, a pre svega porodice. On je zalaže za prava i slobode, ali ne u smislu onoga što se danas podvodi po ideologiju ljudskih prava. Sa druge strane, on se od današnjih liberal-demokrata razlikuje i po tome što stoji na stanovištu patriotizma, vernosti nacionalnoj tradiciji, klasičnoj etici i najvažnije religiji. On je kao i ostali disidenti želeo slobodne izbore kao mehanizam, a ne kao vrednost po sebi. Vrednosti koje je želeo da čuva bile su nacionalne i religijske. Zato on sam kaže da Solidarnost kao pokret ne bi bila moguća bez patriotske i religijske motivacije svojih članova (143). To je ono što je Poljacima omogućilo ne samo da ustanu u velikom broju, nego i da znaju zbog čega i za čega ustaju. Rečju, komunizam nisu pobedili modernisti i liberalne demokrate, nego staromodni konzervativci, patriote i vernici.
[3] Na ovom mestu Legutko je na pozicijama drugih evropskih konzervativaca, na primer bivšeg češkog predsednika Vaclava Klausa, koji su takođe isticali brojne paralele između današnjeg Brisela i nekadašnje crvene Moskve.
[4] OʼSaliven u svom predgovoru pokušava da pojasni Legutkovu poziciju time što ukazuje na razliku između liberalne demokratije, odnosno onoga što je ona značila za Čerčila ili Regana, i liberal-demokratije (sa crticom) koja se razvila u skorije vreme i koja je, isto kao marksizam, jedna nova sveobuhvatna ideologija gde se iza vela tolerancije trpi malo ili nimalo neslaganja (str. vi-vii). Time se uspostavlja poredak koji je istovremeno i manje liberalan i manje demokratski u odnosnu na ono što je naziva liberalnom demokratijom.
Izvor Stanje stvari, 17. avgust 2018.