Čovek sa stavom

Govor Dragana Vučićevića na komemoraciji u čast Željka Cvijanovića u sali Skupštine grada Beograda

Željko je bio novinar.

U ove četiri reči, sve je rečeno. Jer, Željko nije bio novinar iz poze, iz nužde, iz partijskog ili bilo kakvog drugog zadatka. On je jednostavno živeo novinarstvo.

Bio je jedan od najboljih, renesansna ličnost, obrazovaniji i načitaniji od svih nas koji se danas i ovde bavimo ovim poslom. Njegovi tekstovi, udžbenički primeri stilskog savršenstva, ostaće najbolji putokaz mladim kolegama, onim malobrojnim koji još hoće da se na ozbiljan način bave novinarstvom.

Željko je bio čovek sa stavom. Pisao je i govorio tačno onako kako je mislio.  Imao je Željko samo jednu manu, ako se to uopšte manom može nazvati. Nije umeo da samog sebe reklamira, nije umeo da se lakta, da se gura…

Pre neku godinu, sećam se, u Informeru smo objavili jedan od onih njegovih velikih, novogodišnjih tekstova. Pozvao sam ga, rekao sam mu da me je tog 31. decembra zvalo na desetine ljudi koji su oduševljeni onim što je napisao… Nije uopšte hteo o tome da priča, odmah se prebacio na drugu temu. Takav je bio naš Željko. Skroman i, kao i svi veliki pisci, do samog kraja sumnjičav u ono što radi.

Željko, prijatelju, nismo stigli od posla, od obaveza, a posle i od tvoje proklete bolesti. Nismo se ispričali, nismo otišli zajedno u Rusiju… Ostao sam ti dužan i onaj ručak i onu muziku i kafanu…

Putuj, Željko, brate naš po novinama. Putuj i pozdravi nam sve kolege, gore u nebeskoj redakciji. I čekaj nas. Kako živimo, nećemo ni mi dugo.

 

 

 

 

 

Društvo
Pratite nas na YouTube-u