Američka ideologija

Da li je Amerika istorijski presedan ili tek puka negacija svega što je vekovima činilo istinsku evropsku civilizaciju i kulturu?

Predgovor za knjigu Borisa Nada „Američka ideologija“

Knjiga koja se nalazi pred čitaocem pisana je tokom dugog perioda, koji obuhvata više od dve decenije – približno od sredine 90-tih godina prošlog veka. Reč je o veoma raznovrsnim razmatranjima, koje povezuje jedna tematska nit: ova knjiga se bavi fenomenom Amerike, njenom civilizacijom i društvenim uređenjem, geopolitikom i mitologijom, verskim ubeđenjima i ideologijom, mentalitetom i spoljnom politikom ove zemlje.

Vreme u kome je knjiga nastajala okvirno se poklapa sa razdobljem u kome su Sjedinjene Američke Države bile ne samo neupitni svetski hegemon, nego i sila koja je poverovala da je upravo njoj pošlo za rukom da reši „zagonetku istorije“, da je Amerika u posedu njenog smisla i da je ona pozvana da ju okonča. Neprijatelji „demokratije broj jedan“ bili su navodno poraženi. Pojedini mislioci požurili su da proglase „kraj istorije“. Nastupio je „unipolarni trenutak“ u istoriji sveta. Amerika se potom pretvorila u pravi mesijanski centar, u moderno proročište, čiji je zagonetni jezik počivao na retorici „ljudskih prava“ i „demokratije“. Svet je morao biti preoblikovan prema modelima koje je ona nudila. To se nije događalo nimalo spontano. Američko modeliranje jedne „uniformne i liberalne planete“, koja bi bila lišena ideologija i svake politike, započinje sa padom Berlinskog zida, razbijanjem Sovjetskog Saveza i ratovima za jugoslovensko nasleđe, da bi se nastavilo na Bliskom i Srednjem istoku. Planirani „novi svetski poredak“ se uskoro izrodio u „krvavi svetski haos“.

REDUCTIO AD ABSURDUM
Autor u svojim razmatranjima polazi od premise da Amerika nije posebna civilizacija, neka nova džrkva (religija), pa čak ni posebna nacija. Ona je samo derivat evropske civilizacije, njena devijacija, ili, kako to kaže američki mislilac Tomas Molnar, „projekcija izvesnih iskušenja kojima je Evropa uspela da se odupre u svojoj prošlosti“. Upravo ta činjenica čini Evropu podložnijom amerikanizaciji i ranjivijom na američke uticaje od bilo kog drugog dela sveta.

Prema mišljenju pojedinih istraživača američkog fenomena, Amerika je potpuna novina u istoriji, radikalni istorijski presedan, koji se ne može porediti ni sa jednom drugom civilizacijom koju poznaje ljudska istorija. Ona počiva na kultu novine, mladosti i beskrajnog napretka. Ali to je samo privid. Mišljenje pisca ove knjige je upravo suprotno: ne samo da u takozvanoj američkoj civilizaciji ne postoji ništa suštinski novo, nikakva stvarna novina, već se njen razvoj odvija u znaku regresije na prastare civilizacijske obrasce, koji su prethodili evropskoj civilizaciji. U tom smislu, ona je Anti-Evropa: negacija svega onog što je vekovima činilo istinsku evropsku civilizaciju i kulturu. Ona je „krajnji“ i „apsolutni Zapad“: „reductio ad absurdum nekih od najnegativnijih i najsenilnijih aspekata zapadne civilizacije“ (Rene Genon).

Osvald Špengler je ukazivao da varvarstvo nije samo odlika mladosti, već da ono može biti i senilno. S Amerikom se na istorijsku scenu vraćaju talasokratske i merkantilne sile, takozvane „civilizacije mora“. Ovaj tip civilizacije nam je poznat još iz istorije Starog sveta. Za njih je karakterističan „trgovački poredak“ koji se ovaploćuje u demokratskoj i plutokratskoj Atini (nasuprot aristokratskoj Sparti), ili u britanskoj kolonijalnoj imperiji, koja se suprotstavlja tradicionalnim i telurokratskim imperijama evroazijskog kontinenta. Ukratko, Amerika je Nova Kartagina (Konstantin Leontjev). Sudbina Kartagine bila je odlučena u Trećem punskom ratu (146. godine pre nove ere), kada je razorena do temelja, posle čega su Rimljani njena polja zasejali solju. Ako je moguće govoriti o nekom razvoju ili evoluciji, onda je ovde u pitanju konceptualni razvoj od „civilizacije mora“ ka „civilizaciji okeana“, koja ima ambiciju da ostvari svetsku prevlast i planetarnu vladavinu, totalitarnu po svojoj suštini.

Savremene Sjedinjene Države, dakle, nisu imperija, civilizacija, religija a ni nacija. Ipak, uprkos tome, Amerika upućuje svoju poruku čitavom čovečanstvu, svoju, makar i farsičnu „Blagovest“, i to sa pomamom i strašću jakobinaca ili puritanskih misionara. Njena moćna simbolička predstava je kip boginje Slobode, onaj koji se podiže na ušću reke Hadson, na ulazu u njujoršku luku. Stopala ove boginje počivaju na raskinutim lancima. To je još jedan istorijski paradoks, budući da je istorija Sjedinjenih Država tesno povezana s institucijom ropstva. U ruci boginje Slobode nalazi se visoko uzdignuta baklja, čiji plamen obasjava čitav svet, „svih sedam mora“ i sve kontinente, kao neko novo i nepoznato zračenje.

Kip Slobode, Njujork

Osnovna američka ideja je ideja slobode. To je sloboda shvaćena na američki način, kao sloboda od istorije, od porekla i ubeđenja („od zabluda i mraka istorije“), od pripadnosti nekom etnosu, klasi, staležu, rasi ili polu – jednom rečju, od pripadnosti bilo kakvom kolektivitetu i bilo kojoj tradiciji. Na toj ideji počiva američki individualizam – individualizam koga, kako primećuje Julijus Evola, ne treba brkati s osobenošću, jer „individualizam pripada bezobličnom svetu količine“ (a ne kvaliteta i hijerarhije), zbog čega se suprotstavlja osobenosti i doživljava je s neprijateljstvom. Suština amerikanizma, primećuje ovaj mislilac, sastoji se u uverenju da „svako može postati ono što želi, u granicama tehnoloških sredstava koja mu stoje na raspolaganju. Isto tako, osoba nije ono što jeste po svojoj pravoj prirodi, pa stoga ne postoje ni stvarne razlike među ljudima…“ Rezultat je sasvim egalitarno i potpuno uniformno društvo „čiste demokratije“. Teolog Rejnold Nibur zapaža da posle silaska s broda ili iz aviona došljaci u Ameriku doživljavaju potpunu promenu mentaliteta, konverziju u sasvim novo biće, zamišljajući da su za sobom ostavili „ne samo svoju zemlju porekla već i sam istočni greh, sa svim njegovim posledicama (ratovi, glad, oskudice)“.

Prvi američki doseljenici bili su puritanci, hodočasnici i izbeglice iz Evrope. Njihov poduhvat bio je nadahnut samim Bogom, a njihova misija da izgrade biblijski „Grad na brdu“ (City upon a Hill). Ovaj događaj zapravo ima eshatološki značaj i uporediv je sa prelaskom drevnih Izraelaca preko Crvenog mora i sa njihovim dolaskom u Hanan. Pravi cilj puritanaca, „Božjeg naroda“, bila je izgradnja „carstva slobode i pravednosti“, u kome će, kako su verovali, „vuk i jagnje živeti u miru, jedno pored drugog“ – nešto što nikad neće biti moguće u Evropi, kojom je već zavladao Antihrist, u vidu satanskih papista i korumpiranih protestanata, ili u nekom drugom delu sveta. „Prvi engleski (puritanski) kolonisti“, piše Mirča Elijade u svojoj studiji Raj i utopija, „smatrali su da ih je samo Proviđenje izabralo da polože temelje `Grada na gori`, koji će služiti celoj Evropi kao primer istinskog preobraćanja“. U očima tih pionira, „Novi svet“ je projekcija Raja na zemlji, kojim je Bog blagoslovio novi „izabrani narod“; raja u kome čak i drveće i biljke „govore hijeroglifskim pismom našeg adamovskog ili primitivnog stanja“ (Džordž Elzop). Amerika je, za njih, Raj, Obećana zemlja, Evropa pali svet, Pakao. „Govorilo se `Raj ili Evropa` i pri tom mislilo `raj ili pakao`.“

Reč je o fenomenu „mističnog američkog protestantizma“, razumljivog jedino u okvirima protestantske političke teologije amerikanizma, koja osnivanje i istoriju samih SAD poima kao stvaranje „Novog Jerusalima“; kao mistični događaj kojim se u suštini završava svetska istorija. Amerika i danas, baš kao i u doba njenih puritanskih „očeva osnivača“, fanatično veruje u svoju izuzetnost. Mitovi o izuzetnosti Amerike spadaju u konstitutivne mitove ove zemlje. Amerika, drugim rečima, ima svoju posebnu misiju, i ta je misija bezuslovno eshatološka, čak i kad se izražava u profanim terminima tehničkog progresa, materijalnog blagostanja, demokratije i prosperiteta. Američka poruka, ustvari, glasi: novo Zlatno doba čovečanstva je već započelo – na tlu Amerike, razume se. To je mesijanska ideja američke „Blagovesti“, njenog „Jevanđelja“, koje svim narodima, i to bez iznimke, nalaže da dobrovoljno prihvate njene spasonosne, političke i socijalne modele. Onima koji to odbijaju, namenjen je pravi apokaliptički scenario: prokletstvo, stradanje i okrutna kazna, o čemu grme televizijski evangelistički propovednici i apostoli američke izuzetnosti.

AURI SACRA FAMES
Blagovest Amerike
razmatra ovaj mesijanski kompleks koji i danas čini jednu od niti vodilja američke ideologije. Mitska Amerika predstavlja kratku ekskurziju prostorima „onostrane Amerike“, koji uključuju projekcije „Novog Jerusalima“ i „Nove zemlje Apokalipse“, kao i poistovećivanje Amerike s nestalom Atlantidom. Amerika, takođe, može biti poistovećena sa „Rajem na zemlji“ kao i sa „Carstvom Antihrista“. Liberalizam, „ideologija sa dva lica“, u isto vreme „gorljiva poruka o slobodi i ideologija rase (belih) gospodara“ (Lisjen Sev), predstavlja i danas ne samo najvažniju, nego i jedinu političku ideologiju ove zemlje, premda se ona obično ne pokazuje kao takva, pretvarajući se da i nije nikakva ideologija, već sasvim „normalna egzistencija“.

Spomenik „Ivo Džima“, Vašington

U pitanju je, ustvari, „velika strateški skrivena ideologija građanskog društva“ (Tomas Molnar), i glavna ideologija moderne, totalitarna po svojoj prirodi, odnosno totalitarna u jednakoj meri kao i one (fašizam i komunizam) kojima se liberalizam navodno suprotstavlja. Ispod privida sasvim sekularnog društva, nazire se nešto drugo: društvo koje se inspiriše starozavetnim tradicijama i u kome je materijalno bogatstvo znak Božje milosti. (Neo)liberalni kapitalizam američkog tipa je zapravo religija – biblijski kult boga Mamona, Zlatnog teleta, mamonizam, a ne sistem privređivanja ili spontani društveni poredak. Na toj „okrutnoj religiji“ (Valter Benjamin) zasniva se „američki san“. Mamonski „duh modernog (liberalnog) kapitalizma“, kako otkriva Maks Veber, „proizvod je perverznih nagona `auri sacra fames` – svete gladi za zlatom“.

Poslednja poglavlja ove knjige posvećena su dramatičnim promenama kroz koje upravo prolazi Amerika. Stiven Benon, doskorašnji glavni strateg Bele kuće i savetnik predsednika Trampa, smatra da je u pitanju revolucionarna kriza – takozvano „veliko skretanje“, period nasilja koji se u američkoj istoriji ponavlja u ciklusima od približno 80 godina, uporediv sa Američkom revolucijom ili Američkim građanskim ratom. Sjedinjene Države su se u međuvremenu pretvorile u duboko podeljeno društvo, u Razjedinjene Američke Države – Divided States of America; približava li se takva Amerika ubrzano novom građanskom ratu? Talas ovih revolucionarnih promena stvorio je trampizam i doveo Trampa na vlast u Beloj kući. Jedna od posledica novog, „četvrtog velikog skretanja“ u američkoj istoriji je i raskol na Zapadu (među „transatlantskim saveznicima“), koji je doskora delovao monolitno, kao jedinstvena civilizacijska i politička celina.

Na kraju epohe moderne, nastaje novi i drugačiji Zapad od onog kakvog smo do sada poznavali. Za takav oslabljeni i podeljeni Zapad skovan je čudovišni neologizam: „Post-Zapad“. Obuzet sopstvenim krizama i kontradikcijama, Post-Zapad se sve više povlači u sebe i više nije suštinski zainteresovan za ekspanziju i nametanje sopstvenih modela drugim, nezapadnim društvima. Kada je reč o američkom odnosu prema Evropi, on ostaje nepromenjen i može iznenaditi samo lakoverne. Sjedinjene Države, koje ne prestaju da se izdaju za zaštitnika Evrope, veoma lako koegzistiraju s njenim neprijateljima, čak ih i podstiču. Konkurs je zato stalno otvoren (do juče `fašizam` i `crvena opasnost`, danas militantni islam). Americi je, dakle, potrebna samo jedna slaba i podeljena Evropa. To je uslov kako bi se potčinjavanje odvijalo pod maskom blagonaklonosti, s primesama miroljubivosti i ekonomije. I to je pravi smisao večite američke zabrinutosti nad sudbinom Evrope.

Do pre samo dvadesetak godina, predviđanje kraja i konačnog sloma američke imperije izazivalo je zbunjenost, podsmeh ili nevericu; danas je to već opšte mesto, koje ponavljaju spoljnopolitički komentatori, analitičari i sasvim „ozbiljni“ savremeni istoričari. Za takav zaključak više nisu neophodni lucidni uvidi ni velika intelektualna smelost, dovoljne su i sasvim trezvene, objektivne i nepristrasne analize. Američki istoričar Alfred Mekoj nas podseća da su imperije, uprkos oreolu svemoći koji ih obasjava, krhke tvorevine, te da je ekologija njihove moći izuzetno osetljiva. Kolaps SAD će, prema njegovom mišljenju, nastupiti 2025, a najkasnije 2030. godine, ukoliko se američke političke elite ne potrude da ga ubrzaju.

Američke zastave spuštene na pola koplja i zgrada Kongresa SAD u pozadini

Svoje osvrte na fenomen koji je Dragoš Kalajić svojevremeno nazvao „američkim zlom“ pisac ove knjige objavljivao je u različitim glasilima i medijima, u Srbiji i inostranstvu, počev od 1994. godine. Od 2016. do danas, oni su uglavnom štampani u beogradskom nedeljniku Pečat. Ti radovi su često nastajali kao neposredna reakcija na sasvim konkretne događaje i povode, ali namera pisca nije bila da ih piše u dnevno-političke svrhe ni za jednokratnu političku upotrebu. Njegova namera bila je produbljeno istraživanje i razumevanje američkog fenomena, koje će podjednako izbeći zamkama amerikanizma i antiamerikanizma. Na čitaocu je da proceni da li je uspeo u tome.

 

U Beogradu, jula 2018. godine

 

Svet
Pratite nas na YouTube-u