Apostolovski: Referendumski ajvar

Osokoljeni preuzimanjem Crne Gore u svoje ekskluzivno carstvo, Amerikanci i Evropljani su pomislili da će Makedonci biti lak zalogaj

U kičastom ambijentu magijskog Skoplja, gde su izgrađeni monumentalni spomenici Aleksandrovim falangistima, a zastava NATO-a se vijori ispred zgrade Generalštaba, u gradu podeljenom na makedonski i albanski deo, lebdi Bizmarkova geopolitička vizija: onaj ko kontroliše dolinu reke Vardar, postaje gospodar Balkana.

Nisu karavani političara najvišeg ranga iz EU, Amerike i NATO-a iznenada osetili potrebu da Makedonce ubede kako je, umesto ajvara, ukusniji hamburger preliven kečapom. Poručujući im da južnjački gurmanluci moraju biti preliveni severnjačkim prelivima, spin doktori nisu shvatili kako su, tvrdeći kako je referendum važniji od mirisa pečenih paprika, lupili šamarčinu čak i onim Makedoncima koji nemaju ni najosnovnije tragove patriotskog DNK u sebi.

„Ma nemoj, ništa nije važnije od ajvara”, rekao mi je jedan od vodećih makedonskih intelektualaca, koji se odavno zalaže za ulazak Makedonije u NATO i EU, pa se podrazumeva da je na izborima glasao za premijera Zorana Zaeva. Ali, kada mu je ponuđeno da na referendumskom političkom meniju menja svoje ime za evroatlantske integracije, odlučio je da bojkotuje referendum.

„Kako bi glasali Srbi da ih Zapad zamoli da se od sutra zovu severni Srbi. To je čak više smešno, nego što je uvredljivo”, kazao mi je rezignirano pristalica građanske Makedonije s ciničnim osmehom karakterističnim za ljude koji su pomireni sa sudbinom i shvataju je kao prirodan tok istorije, a nikako logike. On nije opterećen viškom nacionalizma i mitomanije o makedonskom Suncu, što bi ga svrstalo u pripadnike konzervativnog VMRO-DPMNE koji je predvodio Nikola Gruevski. Pre bih ga opisao kao makedonsku verziju Čedomira Jovanovića, s nešto dužom bradom.

Ali, Gruevskog više nema. Od dolaska na vlast, čvrstom rukom je vodio Makedoniju, uzurpirao je medije, sudstvo i policiju, svestan da posle oružane pobune Albanaca 2001. godine koja je rezultirala Ohridskim sporazumom i kohabitacijom s albanskim partijama u vlasti, ne sme da previše vodi računa o sterilnim demokratskim pravilima u zemlji gde se s istom strašću peva, plače i ponekad puca.

Sudskim procesuiranjem Gruevskog i ostankom na vetrometini usamljenog predsednika Đorđa Ivanova, činilo se da region dobija novog, našminkanog prozapadnog lidera u liku Zorana Zaeva. Službenicima američke velelepne diplomatske postaje na brdu koje dominira nad Skopljem, sa osam spratova ispod zemlje, nije trebalo da ordiniraju po terenu ili posećuju fizijatre, raspitujući se da li Gruevski zaista okreće previše glavu ka Istoku.

Suočeni s Erdoganovim okretanjem leđa, shvatili su koliko im je potrebna stabilna Grčka, pa su hteli da, zatvaranjem glavnog spoljnopolitičkog problema Atinjana, učine dve stvari: lečenje ranjenog južnog krila NATO-a i uvlačenje još jedne balkanske zemlje u orbitu Alijanse. Osokoljeni preuzimanjem Crne Gore u svoje ekskluzivno carstvo, Amerikanci i Evropljani su pomislili da će Makedonci biti lak zalogaj. Možda su ipak trebali da konsultuju mudrog Mila Đukanovića. On je shvatio zašto Crna Gora ne sme da raspiše referendum o ulasku u NATO.

Makedonsko biračko telo podeljeno je na dve duboko zaraćene strane, koje su prolile krv u Sobranju, dok u pozadini Albanci spokojno poručuju, udobno sedeći na Tiranskoj platformi, kako su oni jedini iskreni američki saveznici.

Zašto je onda projekat severne Makedonije na zapadnom Balkanu, u jugoistočnoj Evropi, to novo igranje regionalnom geografijom, koje se ne bi setio ni Bajaga, doživeo referendumski fijasko? I zbog čega je Zoran Zaev umesto ajvara pojeo ljutenicu? Već je referendumsko pitanje nagoveštavalo da će pitomi Makedonci proključati: „Da li ste za ulazak u EU i NATO, uz prihvatanje sporazuma između Makedonije i Grčke”. Pisci referendumskog pitanja nisu se čak ni udostojili da eksplicitno navedu da je reč o Prespanskom sporazumu o promeni imena Republike Makedonije, te bi se pomislilo da se građani izjašnjavaju o sporazumu o uvozu voća ili fudbalera.

Ali, umesto da viteški priznaju da je referendum propao, evropski, američki i NATO zvaničnici proglasili su ga pobedom, što je dodatno raspalilo političke strasti. Licemerje zapadnih vladajućih političkih elita i pokušaj prekrajanja volje građana Makedonije koji nisu pristali da postanu severni južnjaci, relativizovanjem rezultata referenduma koji je lakonski ocenjen konsultativnim, uz diplomatske pritiske da se promena imena progura kroz parlament, samo će povećati otpor Makedonaca.

Put u EU nije samo čekiranje karte za let u Brisel, već istinska demokratizacija društva. Ali u to veruju, izgleda, samo male zemlje, koje se po ko zna koji put sudaraju s interesima samoproklamovanih lučonoša demokratskih vrednosti i njihovih liberalnih mejnstrim medija. Kada se volja građana poklopi s interesima velikih sila, onda se to zove demokratija. Kada se građani suprotstave na referendumu, slede batine.

Ovaj referendum Makedonci su odlučili ćutanjem. Čak se i novi lider VMRO-DPMNE-a Hristijan Mickoski u kampanji ponašao kao pantomimičar, za razliku od predsednika Đorđa Ivanova. U vreme vlasti Nikole Gruevskog, Ivanov je važio za njegovu pudlicu, ponašajući se kao Slobin Milan Milutinović. Ali, ostavši usamljen, Ivanov se nije sakrio u svoju rezidenciju, već je i s govornice Generalne skupštine UN kritikovao SAD, EU i NATO, pozivajući građane da bojkotuju referendum. Tek kada je ostao odbačen, pokazao je kako se, borbom za svoja uverenja, od pudlice postaje šarplaninac!

Mnogi će reći da Makedonci nisu iskoristili istorijsku šansu da ekspresno uđu u NATO i pokrenu pregovore sa EU posle 27 godina. Možda je balkanska iracionalnost ponovo pobedila pragmatizam. Da li su pristalice te teorije u pravu? Pokušaću da budem na njihovoj strani. Šta biste pomislili o meni kada bih ovaj tekst potpisao sa – severni Aleksandar Apostolovski. U odgovoru na to pitanje krije se i odgovor zašto je referendum propao.

 

Izvor Politika, 9. oktobar 2018.

 

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u