S. Samardžija: Rusija bez granica

Posle 500 godina uporne borbe da bude priznata kao evropska država, Rusija se našla u poziciji rodonačelnika velike Evroazije

Nedavno, tokom kurtoazne posete Vladimira Putina jednoj osnovnoj školi u unutrašnjosti Rusije, jedan od prisutnih mališana postavio je predsedniku pitanje: „Dokle sežu granice naše zemlje?” „Rusija nema granica”, odgovorio je sa smeškom prvi čovek najveće države na svetu.

Ma koliko sve pomenuto ličilo na jednu od bezbroj anegdota koje se jednostavno rode u nesvakodnevnim okolnostima, ova o granicama ipak govori i nešto više. Naime, kako u intervjuu za ruski portal „Sputnjik” objašnjava Glen Diesen, profesor na Visokoj školi ekonomije Univerziteta Zapadni Sidnej, „posle 500 godina uporne borbe da bude priznata kao evropska država, Rusija se našla u poziciji rodonačelnika velike Evroazije, prostora koji se preko dva kontinenta prostire od Lisabona do Vladivostoka”. Toliko o granicama.

Još 2010. godine Putin je promovisao ideju o zajedničkom kontinentalnom tržištu na kojem bi se obrtali trilioni evra. Uklapajući sve u koncept Evroazije to bi, po Diesenu, moglo da znači i kraj sveta kakvog danas poznajemo, a koji je stvoren okupljanjem dela evropskih zemalja i SAD u ono što uobičajeno shvatamo pod kovanicom – „Zapad”. Objektivno, današnje okolnosti u velikoj meri idu Rusiji u prilog. Došlo je vreme kada svako „gledanje popreko” u međunarodnim relacijama ima svoju cenu. Jednako za onoga koji se ljuti, kao i za objekat te ljutnje. Na primer, sankcije koje su SAD uvele Rusima zbog „Slučaja Skripalj”, optužbi za umešanost u američke predsedničke izbore 2016. i slično, promašile su metu i, praktično, pogodile evropske partnere zapadnog moćnika. Takođe, američko-kineski nesporazumi, zvanično ekonomskog karaktera, otvorili su mogućnost Rusiji za stvaranje novih partnerstava koja, do skoro, nisu bila ni zamisliva.

Postaje već fraza isticati da se svet menja, i to sve ubrzanije. Ono što su za generacije rođene na prelasku iz 19. u 20, vek predstavljale decenije sada, kada smo već uveliko zakoračili u 21, meri se mesecima. Nove, jake države kao da su nikle preko noći. Kina, Indija, Turska, Iran… ni najmanje nisu spremni da se i dalje ponašaju prema matrici koja im je nametnuta od strane već pomenutog „Zapada”, a tokom vekova ropstva, ponižavanja i ekonomskog devastiranja. Čak se i do skoro moćni Japan, decenijama lider Dalekog istoka, pretvorio u lokalnog igrača.

Sve navedeno širom je otvorilo prostor Rusiji da počne da deluje u sopstvenom interesu. Otuda i sve aktivnija saradnja sa državama koje, do skoro, kao da su bile van pogleda stratega iz Moskve. Svest da je biznis ono što pokreće svet, a ne moć oružja, stvorila je klimu u kojoj svako svakome ima šta da ponudi. Bez pretnji i ucena.

Osamdesetih godina prošlog veka Mihail Gorbačov, poslednji predsednik Sovjetskog Saveza, bio je svestan da njegova zemlja mora da postane punopravan učesnik svih evropskih integracija. Slično su razmišljali i njegovi ruski naslednici Boris Jeljcin, Vladimir Putin, Dmitrij Medvedev. Kako je vreme prolazilo tako se i san o istinskom prijemu Rusije u evropsku porodicu sve više konkretizovao. Da bi na kraju postao i jedino ispravno rešenje.

Svi pokušaji SAD da to spreče pokazali su se kao promašaj. Sama činjenica da evropsko bratstvo u ne maloj meri zavisi od ruskih energenata, ali i ruskog tržišta, bila je jača od svih pokušaja Vašingtona da zaustave nezaustljivo.

Jasno je da EU nije spremna da tek tako Ameriku zameni Rusijom, ali već i sam znak da joj je dosta gazda, sa koje god strane isti bili, veliki je korak ka pronalaženju sopstvene samobitnosti. Rusija možda nije „država bez granica”, kako je to slikovito objasnio Putin, ali savremeni biznis ionako ne trpi nikakva ograničenja. Svakako ne u značenju koje nam je ostalo još iz vremena kada su zbog međa padale glave.

 

Izvor Politika, 13. novembar 2018.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u