Kad Makron Trampa uči o patriotizmu

Da li se Makron bavi realnošću sveta u kojem živimo ili po automatizmu brani „herojski liberalni stav“ zbog medijskih aplauza?

U prekoru koji se graničio sa nacionalnom uvredom, Makron je u nedelju odgovorio Trampu na njegovu konstataciju da je nacionalista. „Patriotizam je upravo suprotno od nacionalizma; nacionalizam je izdaja patriotizma“.

Što se Trampove politike „Amerika na prvom mestu“ tiče, Makron je u svom pomodarskom govoru škartirao takvo atavističko razmišljanje: „Kada kažemo da stavljamo sebe na prvo mesto i da drugi nisu bitni, brišemo ono što je jednoj naciji najbitnije, što joj daje život, što je čini velikom i što je esencijalno: njene moralne vrednosti“.

ISTORIJA, NE IDEOLOGIJA
Iako ga slave kao novog evropskog anti-Tramp lidera koji će se zalagati za transnacionalizam i globalizam, Makron pokazuje svoje nepoznavanje Amerike. Trampove ideje nisu ideološke, nego su ukorenjene u istoriju naše zemlje.

Amerika je rođena iz događaja kao što su završetak francuskog i indijanskog rata, donošenje Deklaracije nezavisnosti iz 1776. i ratifikacija Ustava 1788. godine. General koji nas je poveo u Revoluciju postao je predsednik, isto kao i autor te deklaracije. Obojica su stavljali Ameriku na prvo mesto. I obojica su savetovala svoje zemljake da izbegavaju „upetljavanje“ u „trajna“ savezništva sa drugim državama, čega smo se držali 160 godina.

Da li je Džordžu Vašingtonu i Tomasu Džefersonu manjkalo patriotizma? Kada je Vudro Vilson, nakon što je 1916. reizabran pod sloganom „On će nas držati podalje od rata“, uveo Ameriku u Prvi svetski rat, učinio je to kao „pomoćnik“ saveznika, a ne kao deo savezničkog kluba. Američke trupe su se borile pod američkom komandom.

Nakon tog rata, američki Senat je odbio savezništvo sa Francuskom. Pod Frenklinom Ruzveltom, Kongres je formalno izglasao neutralnost u bilo kom budućem evropskom ratu. Amerika je izašla iz Drugog svetskog rata kao najmanje okrvavljena i najmanje oštećena zemlja jer smo se držali van njega duže od dve godine nakon što je počeo. Izvršili smo invaziju pune četiri godine nakon što je Francuska okupirana a Britanci isterani sa kontinenta i u trenutku kada se Staljinov Sovjetski Savez već pune tri godine borio i krvario.

Iskrcavanje savezničkih snaga u Normandiji, 6. jun 1944.

Nisu li lideri koji su nas držali podalje od dva svetska rata koliko god dugo su mogli učinili dobro za našu zemlju, naročito kada se ima u vidu da su ukupni američki gubici jedva nešto veći od pola miliona mrtvih, dok su u drugim zemljama izginuli milioni?

Na ceremoniji Dana primirja, Makron je izjavio: „Kada kažemo da stavljamo sebe na prvo mesto i da drugi nisu bitni, brišemo ono što je jednoj naciji najbitnije: njene moralne vrednosti“. Ali Tramp nije rekao da druge zemlje nisu bitne. Samo je rekao da bi trebalo da stavljamo svoju zemlju na prvo mesto. Koju zemlju Emanuel Makron stavlja na prvo mesto? Ili predsednik Francuske vidi sebe kao građanina sveta koji ima odgovornost za celu Evropu i celo čovečanstvo?

Šarl Degol je bio možda najveći francuski patriota 20. veka. A ipak je govorio o Evropi nacionalnih država, gradio je nacionalni nuklearni arsenal, isterao je NATO iz Francuske 1966, a u Montrealu je 1967. izjavio „Živeo slobodni Kvebek“ – provocirajući franko-kanađane da ustanu protiv „Anglosaksonaca“ i stvore svoju državu. Da li je Degolu manjkalo patriotizma?

RACIONALNOST ILI LIBERALNI AUTOMATIZAM?
Ocenivši američke nacionaliste kao antipatriotske, Makron je iskazao pretenziju na (uskoro praznu) poziciju Angele Merkel. Ali da li se Makron zaista bavi realnošću nove Evrope i sveta u kojem sada živimo, ili jednostavno po automatizmu drži „herojski liberalni stav“ kako bi osvojio aplauze zapadnih korporativnih i medijskih elita?

A realnost je sledeća: u Britaniji Škoti traže nezavisnost, a Englezi su glasali za izlazak iz Evropske unije. Mnogi Baski i Katalonci žele da se odvoje od Španije. Česi i Slovaci su se rastali. Anti-EU sentiment je podivljao u Italiji u kojoj dominiraju populisti.

U Poljskoj, Mađarskoj, a sve više i u Nemačkoj trijumfuje nacionalizam koji narodi ovih zemalja tretiraju kao duboko patriotski. Lideri tri najveće vojne sile sveta – Tramp u Americi, Vladimir Putin u Rusiji i Si Đinping u Kini – su svi nacionalisti.

Turski nacionalista Redžep Tajip Erdogan vlada u Ankari, hindu nacionalista Narendra Modi u Indiji. Žair Bolsonaro – trampijanski nacionalista – je predstojeći predsednik Brazila. Nije li i Benjamin Netanjahu izraelski nacionalista?

U Francuskoj su prošlonedeljne ankete pokazale da je preimenovana stranka Marin le Pen – Nacionalno okupljanje – „prešišala“ Makronovu stranku u trci za majske izbore za Evropski parlament.

Ako se Trampovoj spoljnoj politici i može uputiti neka validna kritika, onda to svakako nije kritika kako je propustio da uvidi novu realnost 21. veka, nego to što nije napravio promptnu akciju za cepanje starih savezništava koja su Ameriku stavila u opasnost od rata u dalekim zemljama u kojim nema vitalnih amerčkih interesa.

Američki vojnici iz 82. vazdušno-desantne divizije daju artiljerijsku podršku iračkim snagama u borbi protiv Islamske države iz svoje baze u Mosulu, 17. april 2017.

Zašto smo i dalje u obavezi da se borimo za Južnu Koreju koja je daleko bogatija i naseljenija od nuklearizovanog Severa? Zašto se američki avioni i brodovi i dalje sudaraju sa ruskim avionima i brodovima u Baltičkom i Crnom moru?

Zašto smo i dalje upetljani u pola tuceta ratova u koje su nas Buš II i Barak Obama uvalili na Bliskom istoku? Zašto nemamo spoljnu politiku za koju smo glasali, a to je politika „Amerika na prvom mestu“?

 

Preveo Vojislav Gavrilović

 

Izvor Buchanan.org

Svet
Pratite nas na YouTube-u