Nenad Kecmanović: Dodik ostvario strateški cilj

Dodik po svemu sudeći ni na izborima 2022. neće imati ozbiljnu konkurenciju

Da li je Dodik već pobijedio i na izborima 2022?

Dok se on sprema za svečanu zakletvu u RS za funkciju na čelu BiH, poslije čega će preuzeti više vlasti nego što je ikad imao, Govedarica smjenjuje svoje doglavnike, i oni njega, u sporu da li treba da se pridruže onima koje ne mogu da pobijede ili, naprosto, boljima.

Ovo što se dešava u RS, prema teoriji političkog organizovanja, nije ni „kohabitacija“ ni „velika koalicija“i može se samo opisati. Dvije vodeće stranke vlasti i opozicije, zajedno sa svojim koalicijama, ulaze u neformalni postizborni savez tako što se ova druga raspala i dijelom se pridružila pobjednicima.

Vlast bez opozicije, kao konkurencije i korektiva, nije dobra ni za samu vlast, ni, pogotovo, za demokratiju. Izuzev kada je Republika u opasnosti.

Može se reći da je Srpska u permanentnoj opsadi. Onih koji bi najradije da je nema, ili bar ne sa starim/novim rukovodstvom i, najposle Dodikom, ima mnogo i oni ne odustaju. Ne samo spolja (Stejt department, Forin ofis) nego i iznutra (Bošnjačka Bosna, OHR).

Odavno je rečeno da je „demokratija ukras srećnih vremena“, a ovo vrijeme nije srećno za srpski narod. Zato je povezivanje i zbijanje političkih redova dobrodošlo za Srpsku.

Istina, negoduju i veterani SNSD (SPRS, DNS) što se pruža šansa „preletačima“,koji su do juče pljuvali njihovu partiju i „šefa“, kao što ima negodovanja i u SDS-u što su se njihovi lideri „prodali vlasti“, iako su se i sami mrštili na „patriotsku“ politiku svojih predstavnika u Sarajevu.

Postoje i oni koji su generalno zgađeni nad savremenom politikom u kojoj može svak sa svakim, ali prošlo je vrijeme velikih ideologija. Danas se svugdje u svijetu partije ideološki gotovo i ne razlikuju, što omogućuje do juče nezamislive koalicione kombinacije.

DOBAR PATRIOTSKI BLOK ILI LOŠ SAVEZ ZA POBEDU
Da li je ishod izbora 2018. više posljedica katastrofalne politike SDS nego uspješne politike Dodikove koalicije?

Obično je, sportski rečeno, teško razlučiti koliko su pobjednici bili u vrhunskoj formi,a koliko su poraženi podbacili. Uvijek ima i jednoga i drugoga, ali u konkretnom slučaju – SDS nije izgubio samo još jednu utakmicu nego…

Prelomni trenutak označili su prošli izbori iz 2014, kada je poslije više poraza SDS za mali procenat glasova izgubio i opšte i predsjedničke izbore. U prvoj polovini te godine pobjeda opozicije izgledala je gotovo izvjesna, a prethodni lokalni izbori 2012. bili su ohrabrujući predznak za SDS.

Tek velike poplave tokom kojih je vlast djelovala i požrtvovano (predsjednik i premijerka su stalno bili na terenu) i kreativno (podjela vaučera za nabavku svih potrepština), donekle su uspostavile ravnotežu snaga.

Na desetak dana uoči izbora razlika je bila još na nivou statističke greške. Dodikovi su pobijedili u fotofinišu u RS, a Savez za promjene, pobjedom Ivanića i koalicijom SDS sa SDA, osvojio „drugi nivo vlasti“ u Sarajevu.

U maju iduće godine protestom na Trgu Krajina, SZP je pokušao da preokrene rezultat i u Banjaluci, ali se Dodik kontraprotestom na susjednom trgu pokazao bolji i u uličnom odmjeravanju snaga. A potom je krenuo u kontraofanzivu koja je rezultirala debaklom opozicije na lokalnim izborima 2016. i padom rukovodstva SDS-a.

Posljednje dvije godine već se više nije radilo samo o novom usponu Dodikovog SNSD na čelu Patriotskog bloka nego o antipatriotskom potonuću politike Saveza za promjene.

Pod novim imenom Savez za pobjede, a ispostavilo Savezom za (još jedan) poraz.

UNUTRAŠNjE OSIPANjE I RASPADANjE
Imalo je to, naravno, i svoj ekvivalent u unutrašnjim podjelama i osipanju unutar SDS-a.

– Dragan Kalinić je, nakon odlaska istorijskih osnivača u Hag, bio godinama na čelu SDS-a i Skupštine RS, sve dok ga nije smijenio v.p. Iako je obje funkcije uspješno obavljao, kada mu je suspenzija ukinuta, nije dobro dočekan u svojoj stranci. Formirao je novu omanju stranku, pružio podršku SNSD-u i postao savjetnik predsjednika RS.

– Dragan Čavić, kao sljedeći šef SDS-a i predsjednik RS, izgubio je podršku stranačke strukture te takođe formirao svoju stranku, ali se uključio u opozicionu koaliciju i kao poslanik se istakao u kritici vlasti.

– Momčilo Krajišnik je po isteku haške robije formirao NVO „Stvaraoci RS“ u kojoj je okupio poslanike koji su 9. 1. 1992. pod njegovim predsjedništvom proglasili RS. Uz lojalnost SDS-u Krajišnik je izrazio i podršku Dodikovoj patriotskoj politici.

– Formiranje nove stranke „Prvi SDS“ bio je odgovor veterana stranke (Buha, Lukić, Krajišnik i dr.) na oportunističku politiku nasljednika, koji su, uz podršku Zapada, kao inferiorni partneri ušli u koaliciju sa SDA i slijedili bošnjačku politiku.

– Zamjena Bosića Govedaricom, bio je traljav manevar da SDS povrati izvorni patriotski imidž, a da partijski bosovi nastave da igraju kako SDA i OHR sviraju te sačuvaju ministarske i poslaničke pozicije u Sarajevu.

– SDS posljednjih godina više nije funkcionisao kao monolitna i čvrsto vođena partija nego više kao koordinacija regionalnih organizacija i lidera u Semberiji, istočnoj Bosni (Bjelica) Hercegovini …

MORALNO-PSIHOLOŠKI FAKTOR KAO OBJAŠNjENjE
Mnogi analitičari su skloni da hroničnu krizu opozicije tumače sa psihološkog stanovišta.

Osam izbornih poraza zaredom i šesnaest godina iščekivanja vlasti morali su uticati na ponašanje članova svih nivoa organizacije. Predugo čekanje na ostvarenje nekog ne samo političkog cilja emocionalno razočarava,psihološki zamara, moralno iscrpljuje, lomi i jake karaktere, te vodi povlačenju ili preispitivanju i traženju novih puteva. U opoziciji se vjerovatno to i desilo.

Da li su poslije osam uzastopnih poraza od istog protivnika već dobili kompleks da su Dodik i njegov tim naprosto nepobjedivi? Ili da bar ova manje-više ista opoziciona ekipa nema u svojim redovima kapitena koji bi mogao da je dovede do pobjede?

Da li su im poslije toliko izgubljenih bitaka i toliko vremena u opoziciji iscrpljeni strpljenje, energija, entuzijazam, ambicija? Ili su upali u krizu ideja kakvim političkim i socijalno-ekonomskim programom da se suprotstave vlasti, a da to ne bude samo ponavljanje nedokazanih optužbi da je vlast korumpirana?

Da li je problem što se opoziciona platforma po kojoj „Dodik nepotrebno zaoštrava sukobe sa komšijama i namjerno provocira inostrani faktor“, pokazala potpuno neosnovana? Ili su „ispuštena“ pobjeda na opštim 2014. i fijasko na lokalnim izborima 2014. bili presudna trauma od koje se opozicije nije oporavila?

Da li su, najzad,vodeći kadrovi SDS-a, koji će do kraja 2022. biti bezmalo dvije decenije stariji nego što su bili 2006. otkad Dodik ne silazi s vlasti, postali svjesni da na sljedećim izborima više neće biti kadri da biju bitke za najviše funkcije, pa hvataju posljednji voz, makar i u trećoj klasi?

CILjEVI I REZULTATI USPEŠNE POLITIKE
Najzad, u prvim godinama Dodikove duge vladavine, dok im nije postao noćna mora, čak i neki lideri opozicije privatno su govorili :„On radi isto što bismo i mi, ali to radi bolje.“

Šta je to što on bolje radi?

–Patriotska politika, svakako. Ali i socijalno-ekonomski razvoj, iako je u sjeni politike.

Zahvaljujući i dugom kontinuitetu, Dodikova vlast može sebi da uknjiži sve ono što je u Srpskoj postignuto poslije rata, a to je posljednjih godina i bolje raspoređeno širom Republike. Da to građani vide i osjećaju, najbolje svjedoči impresivan izborni kontinuitet.

Okupljanjem gotovo svih relevantnih partijskih snaga u Srpskoj, pa i najjačih kadrova SDS, Dodik je ostvario jedan od svojih strateških ciljeva da stvori političko jedinstvo u Republici na patriotskoj platformi.

On je tokom cijelog mandata pozivao od Srpske otuđene nacionalne kadrove u Predsjedništvu BiH, Savjetu ministara, parlamentarnoj skupštini da se udruže na tom patriotskom minimumu. Postoje i rizici tako širokog saveza. Ostaje pitanje koliko će se pridošlice identifikovati sa koalicijom, njenim liderom, njegovom strankom i politikom?

Biće onih koji će se dokazivati bacanjem u noge, ali i onih koji će otvoreno zadržati rezerve, kao, naravno, i konjunkturista koji će se dobro uklopiti pa onda skrenuti na prvoj raskrsnici. U svakom slučaju, pošto broj funkcija u vlasti nije nikad za sve dovoljan, u SNSD-u i staroj koaliciji osjećaće se prikraćeni u odnosu na nove saveznike, koje valja nagraditi. U prvim postizbornim mjesecima, kada je najjači, Dodik čisti svoje stranačke i koalicione redove od onih koji su pokazali političku nelojalnost i nedovoljnu angažovanost, ali i traži prostor za pridošlice među kojima ima vrlo kvalitetnih parlamentaraca i lokalnih lidera koji će ojačati njegovu većinu u Banjaluci i Sarajevu.

DODIK I POSLE 2022?
Nema sumnje da će SDS, kao veliki brend koji je vezan za nastanak RS, opstati, odnosno da će ga mlađi partijski kadrovi koji se nisu našli na poslaničkim listama održati u životu, sa ili bez Govedarice na čelu. Oni će imati dovoljno mladosti za novi početak, ali ne i dovoljno iskustva i vremena da za praktično samo tri međuizborne godine naprave pobjedničku stranku.

Ako ne oni, možda će se pojaviti neki novi momci, ali teško da će stasati za sljedeće izbore. Da li to znači da Dodik ni na izborima 2022. neće imati ozbiljnu konkurenciju?

Po svemu izgleda da će biti baš tako, ako zanemarimo Zapad, koji mu se sasvim sigurno neće skinuti s vrata, ako ništa zbog druženja sa „malignim zaštitnica“ u Moskvi. Jer, tzv. međunarodna zajednica (NATO, EU, Stejt department, Forin ofis itd.) već prilagođava taktiku.

Umjesto kontraproduktivnog blamiranja Dodika i ulaganja u opoziciju i NVO, u spontane ulične proteste i „najgledaniju TV“, kreću u direktnu kupovinu masmedija, manipulisanje društvenim mrežama i drugim alatima za„promjenu svijesti“ birača.

Mnogi zloslute da poslije Crne Gore i Makedonije na red dolazi Srbija koja će navodno otkačiti Srpsku. Ali, tu priču smo slušali i prije ovih i prije onih izbora, a i prije toga, pa Dodik ipak neprestano pobjeđuje.

Za četiri godine, ispada, neće ni imati koga da pobjedi. Tome u prilog ponešto se mijenja i u globalnom kontekstu. No, da li će to biti blagovremeno i dovoljno, teško je predvidjeti.

 

Izvor sveosrpskoj.com, 21. novembar 2018.