Фреска Стефана Немање у Цркви Богордице Љевишке у Призрену (Фото: Катарина Стељић/Нови Стандард)

Pismo sa Kosova ili velike takse i „malji deca“

Ne znam kuda sve ovo vodi, ali znam da moramo da izdržimo. Ne smemo da im popustimo i podlegnemo pritisku

Srbi sa Kosova i Metohije različito komentarišu novonastalu situaciju. “Još hranu nisu palili po ulicama. Mogu u život da se kladim da su prvo kola napunili tim istim srpskim proizvodima, a onda napravili malu gomilicu od onoga što nisu imali gde da smeste, i zapalili. Moguće je i da su palili  prazne kutije. To su stari licemeri“, zanimljiv je komentar  Srbina sa Kosmeta, vezano za povećanje taksi na proizvode iz ostatka Srbije i reakciju pojedinih Albanaca .

Ima i onih koji kažu da je sve ovo poražavajuće, jer smo mi njima trebali to davno da uradimo, odnosno da ih ekonomski pritisnemo, pa da vidimo kako će dalje. “Sa separatistima nema razgovora, i umesto mi sa njima da se obračunavamo, zavrnemo slavinu, oni nama udaraju nenormalne takse“.

SUROVA STVARNOST
Kod mnogih se Briselski sporazum našao na tapetu.  “Njega ne čini ništa drugo sem naši ustupci Albancima. Koje smo sve zulume preterali preko glave od kada se vodi dijalog u Briselu, ali su naši pregovarači preko svega prelazili i sa njima za sto sedali kao da se ništa nije dogodilo, čineći nove ustupke na štetu nas koji ovde živimo – posebno Srba južno od Ibra. Odbijamo da priznamo da oni nemaju nameru da pošuju nijedan papir, instituciju ili bilo šta što ima veze za pravom i pravdom, i to mora da prestane. Ono što su ih Amerikanci naučili pre više decenija oni i sada sprovode. Imaju šemu po kojoj funkcionišu. Briga njih za Cefta sporazum, za ekonomske principe EU“.

Zanimljivo je i mišljenje da zbog njihovog poslednjeg debakla u Dubaiju – kada ih nisu primili u Interpol – moraju nečim da zamajavaju same Albance. “Potkopava im se temelj ove nazovi države, velike su pare potrošili za lobiranje, bili su sigurni da će da prođu, i onda surova stvarnost. Ovo su njihove unutrašnje razmirice. Manipulišu sopstvenim narodom koji jedva sastavlja kraj sa krajem i koji polako shvata da ni od vizne liberalizacije nema ništa. Trebalo ih je nečim zabaviti i najbolje je udariti na Srbe, mada su u ovoj priči i Albanci kolateralna šteta jer kupuju srpske proizvode“.

Jedni pak misle da izazivanjem krize žele da ubrzaju čitav proces oko postizanja pravno obavezujućeg sporazuma između Beograda i Prištine. “ Žuri im se i hoće u ovoj gužvi koju su stvorili da na površinu izbace njihov prljavi plan. Da nateraju Srbiju da popusti. Mi moramo da uradimo suprotno od onoga što želi Zapad. Nema mesta strahu da će se narod, Albanci, nešto posebno buniti i boriti – kao 1999. godine  ili decenijama pre. Snovi o državi u kojoj će imati sve razbijeni su im u ovih 20 godina. Njihov jedini cilj je odlazak sa Kosova što dalje, i to sami pričaju“.

Nema Srbina koji ovde živi a koji se ne bi složio sa navedenim – sve je za diskusiju i u svemu ima istine.

Iste noći kada su u Kačaniku zapaljeni prvi srpski proizvodi, u Lapljem Selu su Albanci iz Prištine kupovali srpsko mleko. U jednu od prodavnica došli su organizovano i nisu pitali za cenu. Mleko su kupovali u paketima jer, kako su rekli prodavcu, deca su im navikla na njega.  Rekli su  i da je u pojedinim prodavnicama u Prištini srpska roba uklonjena, ali i tamo gde je ima ne smeju da kupuju jer se boje da će ih neko videti. Sutradan su srpski proizvodi goreli u Dečanu i  Prištini. Snimci zapaljenih kutija keksa i krem bananica, kao i divljanje malih grupa onih koji su ih palili, obišli su celu Srbiju.

Razbijena ikona ispred porodične kuće monahinje Irine Petrović u selu Mušnikovo kod Prizrena (foto: Novi Standard/Janja Gaćeša)

Istina je, međutim, da mnogi Albanci i dalje imaju srpsku robu na rafovima i nemaju nameru da je sami sklanjaju. To znači da je reč je o zalihama, i da inspekcija, odnosno “inkvizicija“ za srpske proizvode, još nije prošla kroz njihovo mesto. Nije da im brinem nešto posebno, ali jasno je da će novi napad inteligencije njihovih vođa u Prištini, odnosno njihovih mentora, i njih žestoko pogoditi. Sve će biti skuplje za nas, ali i za njih.

Najnoviji talas nasilja Albanaca na Kosovu i Metohiji većina nas je propratila uz uzdah. Sedimo i posmatramo, nemoćni da bilo šta sami uradimo. Prvih nekoliko dana je bilo najteže. Pojačane policijske patrole na putevima automatski su značile i naplaćivanje kazni za sve i svašta. Na prelazu Merdare dodatno su nas šikanirali, na Jarinju zabranjivali prelaz kome su hteli. Hapšenja, prvo u Kosovskoj Mitrovici uz holivudski scenario, a potom i ono dvoje mučenika u opštini Podujevo, dodatno su nas uzmemirila jer su tako svim Srbima na Kosovu i Metohiji poslali poruke. Onima koji žive na severu da nisu nedodirljivi, nama na jugu da nam prate svaki korak i da zavisimo od njihove volje.

VANDALIZAM „MALjI DECE“
Prelaz kojim su Milena Perović Milenković i njen komšija Miloš Ivković prešli da bi obišli Milenine roditelje u Medragovcu i odneli im hranu, odlukom Unmika iz 2001. godine je zvaničan. Tadašnje institucije u Prištini su ga potpisale i on je još uvek na snazi, ali ga ne poštuju. Nisu se oni krili, već prelazili kao mnogo puta do sada jer im je to najkraći put do pomenutog sela. Druga dva prelaza, Merdare i Mutivoda, daleko su im desetinama kilometara. Baš tog dana je patrola odlučila da ih privede. Jednostavno, može im se.

U tim prvim danima opšteg ludila, kao kruna svega došao je poziv iz policije monahinji Irini Petrović da je obaveste da su “malji deca“ demolirala njihovu porodičnu kuću u selu Mušnikovo kod Prizrena. (Znate, to je život Srba južno od Ibra koji se odvija mimo ovih krupnih dešavanja. Sve ovo oko taksi samo je dodato na već postojeće brige i probleme).  Mati Irina nije mogla da veruje šta sluša i kaže da se,  dok joj je policajac na lošem srpskom jeziku objašnjavao kao ne može da uhapsi “malji deca“ koja su, kako joj je rekao, obila još neke srpske kuće u Sredskoj, osećala kao da je u sedamdesetim godinama prošlog veka.

Petrovićima je kuća obijana i pljačkana više puta, a pre mesec dana potpuno je demolirana. Vadili su patos, krevete podizali uz zid, gazili ikonu njihove krsne slave, na krovu polomili crepove kako bi prokišnjavalo. Sva vrata na kući su polomljena, sve je od nameštaja polupano, oko kuće su postavljene gume jer su verovatno planirali da je zapale, a odgovor policije na sve to je: “Malji deca“. To je prvi put da su nešto javili, jer za 20 godina, koliko vrše pritisak na njih, nikada nije bilo nijednog poziva iz policije. Jedini “greh“ Petrovića je taj što kuću neće da prodaju. Ne daju ni pedalj ni posle poslednjeg zuluma. Ko zna još koliko je Srba u ovih nedelju dana doživelo nepravdu u nekoj od institucija kojima smo po Briselskom sporazumu predati. To ćemo tek čuti, jer mnoge bitke Srbi južno od Ibra sami biju i često se za njih ne sazna odmah.

Nismo šokirani najnovijim ludilom, ni time što Evropska unija poziva, a ne zahteva povlačenje odluke o taksi, što ih Amerikanci opet huškaju i izazivaju haos, davno smo navikli da je sve nenormalno normalno i da su to vrednosti i principi na kojima počivaju EU, SAD i NATO. Samo su u ovoj svojoj prljavoj balkanskoj igri, uz već postojeći pritisak i šikaniranje Srba, prešli na sledeći nivo. Ovde je za pravo i pravdu vreme stalo pre 150 godina. Još tada su se zatvarale oči pred zločinima nad Srbima.

Demolirani enterijer u porodičnoj kući monahinje Irine Petrović u selu Mušnikovo kod Prizrena (foto: Novi Standard/Janja Gaćeša)

Iskreno, ne znam kuda sve ovo vodi, ali znam da moramo da izdržimo. Ne smemo da im popustimo i podlegnemo pritisku. Moramo da budemo zid o koji će se razbiti, jer sve je oko Kosova i Metohije u našim rukama, i sa novim porazom u Dubaiju Albanci su toga svesni – otuda i pritisci. Svime što radimo moramo da im to iznova stavljamo do znanja, i sva naša borba treba u tom pravcu da ide, a ne da pričamo o podeli, razgraničenju, da akcenat stavljamo na sever pokrajine a govorimo da južno nemamo ništa.

Nije lako, ali ako mi ovde opstajemo u nemogućim uslovima više od jednog veka, onda ništa nije nemoguće. Tu je Rezolucija 1244 i Ustav Srbije koji moramo da poštujemo. Vreme radi za nas i jasno je da ćemo zbog toga u narednom periodu mi biti žrtve. Udraće nas po kičmi i džepu – posebno nas južno od Ibra – i izdržaćemo ako je zvanični Beograd uz nas. Za Srbe na Kosovu i Metohiji, na severu i jugu pokrajine, trenutno je najvažnije kako će se naša vlast ponašati. Ostale sa Zapada ionako već dugo smatramo neprijateljima.

 

Naslovna fotografija: Katarina Steljić/Novi Standard

 

Izvor Novi Standard

Kolumna, Politika
Pratite nas na YouTube-u