Kako su Amerikanci protestima rušili De Gola

Neko je sav taj cirkus debelo plaćao. Ko? Ogromna većina znakova odaje zainteresovanost nad-nacionalnog kapitalizma „made in USA“

U svetlu poslednjih dešavanja u Parizu koje je francuska vlada nazvala „najvećim nemirima koji su zahvatili državu od 1968. godine“, Novi Standard vam donosi tekst Dragoša Kalajića, napisan 1988. u beogradskoj Dugi, u kojem obrazlaže tezu da su iza masovnih studentskih protesta protiv De Gola u Parizu stajali američki interesi. Važno je napomenuti da je danas opšteprihvaćena teza da je društvena klima koju su stvorili masovni studentski protesti 1968. dovela do De Golove neopozive ostavke nakon poraza na referendumu u aprilu 1969. godine.

***

Bila je to interesantna godina u opštem, a i posebnom smislu jedne staro-kineske kletve: „Dabogda živeo u interesantnim vremenima!“ Budistička nova godina počela je pobedonosnom ofanzivom Vijetkonga protiv preko pola miliona američkih vojnika i obaška „domaćih izdajnika“. Te godine ubijen je Martin Luter King, propovednik miroljubivih puteva rasne integracije. Širom Amerike izbili su sukobi na rasnoj osnovi:desetine mrtvih, hiljada raseljenih. Predsednik Džonson je izjavio „Srce Amerike krvari“. Ubijen je i Robert Kenedi jer se „protivio arapskoj stvari a Žaklin Kenedi se udala za brodovlasnika – milijardera Onazisa. Filmski hit bio je dugometražni crtać „Yelow Submarine”, inspirisan muzikom Bitlsa. Umro je Jurij Gagarin, prvi astronauta u istoriji sveta i prvi put je jedna svemirska letilica, „Apolo 8“, zaslužila svoj pridev, otrgnuvši se od zemaljske gravitacije i kružeći oko samrtno bledog Meseca. „Praško proleće“ , u znaku „socijalizma ljudskog lika“, okončano je „bratskomintervencijom Crvene armije. Jan Palah se spalio. Na festivalu u San Remu pobedila je „Pesma za tebe“ u interpretaciji melanholičnog i promuklog glasa Serđa Endriga. Sezonu milanske Skale otvorila je opera „Don Karlos“ ali je ta gala-svečanost bila pokvarena protestom levičarskih studenata koji su na smokinge i bunde bacali pokvarena jaja.

Da, bila je to pre svega i iznad svega godina samozvane „studentske revolucije“, koja je zahvatila skoro sve evropske metropole, od Rima, preko Pariza i Berlina, do Beograda. Odakle je došla, šta je bila i kuda je smerala ta „studentska revolucija“? Već godinama, generacije i gomile pedantnih istoričara utrkuju se da otkriju što dalje početke te „revolucije“, od pobune studenata univerziteta u Nanteru, predvođenih izvesnim Kon-Benditom, protiv zabrane muških poseta ženskim sobama studentskog doma – pa nadalje, ka sve dubljoj prošlosti, do ranih šezdesetih. U stvari, takav put istraživanja vodi do Srednjeg veka jer još od evropskog srednjovekovlja najdrčniji studenti su sebe uvek i svuda osećali kao jedno nezavisno i društvu – te čitavom svetu – suprostavljeno telo.

Svedoči Franko Kardini, istoričar srednjovekovlja, svetskog glasa: „Istorija evropskih srednjevekovnih univerziteta je sva jedna ‘šezdesetosma’, mnogo surovija i žešća nego ona koja je nama familijarna. Golijardska poezija nam je pružila literarne dokazane pristrasne agresivnosti koja se ne zaustavlja ni pred pljačkom, do stvaranja kriminalnih organizacija, naoružanih bandi lopuža, seksualnih siledžija i ubica.“

Mislim da je neuporedivo značajnije pitanje porekla energija „studentske revolucije“. Za ljubav istine a ne paradoksa moram priznati da je ta energija poticala iz jedne velike praznine i odgovarajućeg nezadovoljstva. Najbliži primer je sopstveni: 1. marta 1986. izlazio sam iz rimskog bara – poslastičarnice „Berarrdo“, sa paketom torte u jednoj i buketom cveća u drugoj ruci, upućen jednom dražesnom pozivu na ručak. Čim sam izašao na via del Korso, osetio sam neki čudan, opori smrad. Omirisao sam prvo paket a onda cveće. Uzalud. Odgovor je stigao iz daljine, iz pravca Piaca del Popolo, sa bukom koja se razlikovala od uobičajene, ljudsko-mašinske, jer je bila snažnija i ritmička. Bio je to ritam skandiranja parola demonstranata. Bio je to smrad suzavca. Gomilu je predvodio transparent, razvijen svom širinom ulice: „TUTTI UNITI CONTRO TUTTI I PARTITI” („SVI UJEDINjENI PROTIV SVIH POLITIČKIH PARTIJA!“) Priznajem, ne samo zato što sebi pola praštam: srce mi je zaigralo od neke lude radosti, od munjevitog prosvetljenja kojim sam spoznao da nisam sam u svojoj dugoj zimi nezadovoljstva. To nezadovoljstvo se konačno prepoznalo i samospoznalo, ugledavši definiciju sopstvene želje, ispisanu pred nebom tajnog centra sveta, kubitalnim slovima, crno na belo.

„GOMILA GLUPOSTI“
Kako su se i u tim vremenima mladi levičari i desničari oštro kritikovali i po odevanju te „facama“, lako sam uočio da je deviza „svi ujedinjeni…“ zaista objedinjavala ekstreme. Izgledali su kao mladost koja je odlučila da napusti stari i sterilni svet podela te da tako ujedinjena krene ka sopstvenom, novom svetu. Ipak, deviza je označavala samo start ali ne i cilj pokreta. Ona je bila samo i jedino puka negacija, bez alternative. Nažalost, pomenuta praznina je ostala otvorena i njena zjapeća i rastuća glad je ubrzo pokazala svoje prostaštvo: odbijajući, principijelno, banalnu hranu okolnih ideologija, ona je besprincipijelno navalila na splačine i mrcine prepotopskog vulgarnog marksizma, na otpade kujni trećesvetske bede, ideališući i teorišući društvo totalitarne uranilovke i kolektivnog kazana kao revolucionarni cilj.

Tekst Dragoša Kalajića iz Duge

Po opštem uverenju ozbiljnih istoričara i istraživača, bila je to „revolucija“ jedne agresivne manjine. Preciznije rečeno: ne više od 5 odsto studenata. Ostali su, kao uvek i svuda, „gledali svoja posla“. Ta militantna manjina, naoružana batinama i molotov-bombama, okupirala je evropske univerzitete sa ciljem da demolira visoko evropsko obrazovanje, strukturalno i sadržajno.

Na katedrama su se smenjivali maratonci brbljanja“. Sintagmu sam pozjamio od Rajmona Arona, profesore Sorbone i „majstora mišljenja“, koji je čitav „pariski maj“ definisao kao „maraton brbljanja“: Hoću reći da su mladi Francuzi, studenti, koji su na univerzitetima obično ćutljivi, u te dve ili tri nedelje više govorili nego tokom svih godina studija, nalazeći u tome duboko zadovoljstvo. Bile su to bujice uopštenih i neodređenih govora, jedna gomila gluposti. Sećam se da sam prisustvovao jednom masovnom skupu u sali „Rišelje“ Sorbone: neverovatan kupleraj! Bio je to izliv žalosne mešavine večnih „ideologa“ iz pariskih bistroa i društvenog taloga velike metropole.“

Slično opažanje danas pruža i jedan nepristrasni svedok, stranac u Evropi, pisac iz trećeg sveta i kandidat za Nobelovu nagradu, Vidiadar Šurajprasad Naipaul: „To je bila samo neozbiljna stvar. Znao sam da je to bilo samo samoljublje ljudi koji nikada u svom životu nisu morali da se liše ručka. Šezdesetosma je bila jedna forma roka, zabava bez sadržaja i vrednosti. Zajebancija. Shvatio sam to analizirajući jezik kojim su govorili takozvani revolucionari: samo brbljanje, reči papagaja…“

URANILOVKA NA DELU
Ipak sva ta brbljanja nisu ostajala bez posledica. Uzmimo za primer antologijsku definiciju „revolucionarnih“ zahteva spram „autoritarnog“ ustrojstva evropskih univerziteta, iz tada čuvenog govora Vialea: Univerzitet je organizovan na način da stvara i čuva podršku njegovom autoritetu, to jest na način da studente održava u pasivnosti i međusobnoj podeljenosti. To mislimo kada tvrdimo da je autoritarna didaktika jedna forma nasilja nad studentima“

Neupućeni savremeni čitalac neće saznati Bog-zna-šta iz navedenog programa. Neophodno je objasniti konkretnim primerima šta znače pojmovi „autoritet“ i „pasivnost“ te „međusobna podeljenost“. Tu „autoritet“ i „pasivnost“ označavaju subordinaciju studenata profesorima i nastavnim programima. Ergo, svi „nepodobni“ profesori bili su tada najureni a nastavne programe su određivali „komiteti“ studenata, ovlašćeni kolektivnim aklamacijama okupatora. Ti novi, „revolucionarni“ nastavni programi bili su isti za sve fakultete i discipline, od prava i medicine do elektrotehnike. Ta i takva nastava uglavnom se sastojala od maratonskih kolektivnih lektira takođe maratonskih govora Fidela Kastra, pamfleta Herberta Markuzea ili „misli“ Mao Ce Dunga, nakon čega su sledile non-stop diskusije i govorancije. Sintagma „međusobna podeljenost“ je označavala razlike između dobrih i loših, uspešnih i neuspešnih, pametnih i tupavih ili vrednih i lenjih studenata.

Da bi se takve razlike poništile pribegavalo se sistemu „kolektivnog ocenjivanja“. Na nekim univerzitetima studenti su tražili i izborili za sve jednak i garantovan minimum: prelazna ocena. Na drugim su svi dobijali na poklon najvišu ocenu. Uz asistenciju ponekog zaplašenog ili konvertiranog profesora, ili bez njih – studenti su sami sebi davali ocene, izdavali diplome ili ispunjavali indekse. Stoga je bilo sasvim irelevantno šta i kako se polaže na ispitima. Primerice, pisac ovih redova prisustvovao je odbrani jednog „diplomskog rada“ na milanskom fakultetu za arhitekturu koji se sav sastojao iz džez-improviziranja na saksofonu. Zabavno ali porazno po sudbinu evropskih univerziteta koji se ni do danas nisu oporavili od tog nihilističkog udara.

OD „TO JEST“ DO „KURAC!“
Od svog tog brbljanja maratonaca nihilističke gluposti ostali su mi u sećanju samo najrabljeniji idiomi, počevši od „to jest“. To „to jest“ je najzornije izražavalo nemoć uobličavanja i okončavanja misli, služeći kao stalna poštašalica koja je otvarala novu tiradu pokušaja. Reč „kurac!“ je nadomeštavala nedostatak stvarne snage i pratila je najvatrenije izaze mržnji ili nada: „Kurac! Moramo izvršiti revoluciju!“ Izlišno je dodati da je takav „dokaz“muževnosti bio najgroteskniji u ustima „revolucionarki“. Sintagme „u luku problematike…“ i „u meri u kojoj“ – bile su najomiljenije i skoro obavezne preambule svake iole ambiciozne izjave, status-simboli načitanosti ili pameti. Često su se i udvajale. Primerice: „U luku problematike revolucionarne prakse, to jest, u meri u kojoj bude padala kiša, mi ćemo relevantno pokisnuti i stoga, to jest, drugovi i drugarice, na demonstracije treba imperativno poneti kišobrane.“

Studenti marširaju u Parizu maja 1968. godine pokušavajući da imitiraju čuveni marš isprepletenih ruku kubanskih revolucionara

Inače, svet je bio neopozivo podeljen na „demokrate“ i „fašiste“. „Demokrati“ su bili oni koji se bezrezervno slažu sa „komitetima“ – a ostali su bili „fašisti“. Evo kako mi sada, putevima sećanja, dolazi jedan „fašista“, po imenu de Domenićis. Cunjajući radoznalo stigao sam na neki skup „demokratskih“ umetnika posvećen planiranju rasturanja venecijanskog Bijenala, gde se on usudio nazvati tu nameru „infantilnom“. Samo su ga noge bile spasle linča. Upitah prvog do sebe „Ko je taj?“ Upitani odbrusi „Ma neki de Domenićis, to jest notorni fašista“ Zavičajno sumnjičav u etikete, zatražih podrobnije objašnjenje, ali je odgovor bio još kraći, i dalje smrtno ozbiljan: „Slika mrtve prirode! Klasisistički!“Valjda klasicistički?“ Znalac odmahnu rukom: „Pa to je isto!“

Godinama kasnije sreo sam De Domenićisa „anti-fašistu“: shvatio je „sistem“ i postao jedan od najslavnijih „konceptualaca“. Fotografije njegovih „performansi“ se nalaze u mnogim muzejima savremene umetnosti: bacanje piljaka u vodu pod naslovom „Pokušaj stvaranja kvadrata od krugova“ ili izležavanje potrbuške, po zemlji, pod naslovom „ja tucam Zemlju“. Na jedan venecijanski Bijenale De Domenićis je doveo gluvonemog i slepog idiota, izloživši ga kao živo umetničko delo, iznajmivši ga od nesrećnih i siromašnih roditelja. Tada to niko nije nazvao „fašizmom“ već su svi „progresivno“ aplaudirali.

LIMUZINAMA DO BARIKADA

Sve u svemu, gledan revolucionarnom optikom, sa izuzetkom Albanije, Kube i Kine –  čitav svet je bio niz „fašističkih“ režima. Opšte ime tog sveta bilo je „jednodimenzionalni univerzum“. Ideal, do izvrđenja revolucije: biti „neintegrisan u sistem jednodimenzionalnog univerzuma“. Praktično taj ideal se sastojao od pljuvanja po društvu blagostanja te potrošačkog obilja i odbijanja svih – tada masovnih i vapećih – ponuda radnih mesta. Danas to mnogima izgleda neverovatno ali je istinito. Jasno: „revolucionari“ su uglavnom poticali iz visokih rezidencijalnih kvartova, dolazeći na okupacije i demonstracije kabrioletima i limuzinama, ali su dobro pazili da ih parkiraju podalje, iz ideoloških, ali i bezbednosnih, odnosno sitnosopstveničkih, razloga.

I opet jedan „amarkord“: na gala prijemu kod reditelja Petrija čujem domaćina kako pita Enia Flajana, scenaristu najboljih Felinijevih filmova: „Enio… ti si tako dobar i pametan čovek. Kako to da nisi sa nama“? „Pa vidiš da sam ovde“! Domaćina izdade strpljenje: „Ma pitam te da mi objasniš kako to da ti nisi komunista“. Enio je uzdahnuo, digao tužni pogled ka gigantrofijama Mao Ce Dunga, Staljina i Če Gevare po zidovima, potom ga spustio do srebrenog escajga, izobilja kavijara i šampanja, do pozlaćenih uniformi besprekorne posluge – i odgovorio tiho, žalostivo: „Ja bih…ali nemam materijalnih sredstava.“ U stvari, sva snaga „revolucionarnih“ juriša na „sistem“ bila je rezultat slabosti, kolebljivosti i zbunjenosti „establišmenta“: u prvim redovima bila su upravo deca „establišmenta“.

Batine, kamenice i molotovke padale su na glave policajaca, uglavnom obavezanih na strogu defanzivu. Strategija napada odavala je kukavičke prirode: udri, po mogućstvu s leđa – i kidaj. Uostalom, „revolucionari“ su se obezbeđivali bandama profesionalnih batinaša, regrutovanih među lumenproleterima, dezerterima Legije stranaca i plaćenicima. Čitavu Sorbonu čuvao je i obezbeđivao izvesni Džimi zvani Katanga sa svojim gangom, plaćenički povratnik iz afričkog gastrabajterovanja. Neko je sav taj cirkus debelo plaćao.

PEDERI SU PRVI PROZRELI STVAR
Bila je to jedna „pederska“, odnosno sterilna „revolucija“. I zato su upravo veliki pederi, poput Pjer Pazolinija i Žan Ženea, prvi prozreli njenu pravu prirodu. Povodom sukoba „revolucionara“ i policije u rimskom parku Vale Đulija, Pazolini je javno objavio svoj prezir prema „revolucionarima“:

Sad vam novinari čitavog sveta ližu dupe. Ja ne – dragi moji! Imate lica tatinih sinova. Mrzim vas kao što mrzim vađe tate. Dobra rasa ne laže. Imate isto zlo oko.. Kada ste se juče u Vale Đulija, tukli sa policijom – moje su simpatije bile na strani policajaca. Jer policajci su deca sirotinje. Dolaze iz mišijih rupa, gradskih ili seoskih. Dečake policajce vi ste batinali u skladu sa tradicijom tatinih sinova. Juče, u Vale Đulija bio je fragment klasne borbe: vi dragi ste bogataši dok su policajci sirotinja. Lepa vam je ta pobeda! Da, vaši užasni slogani stalno kruže oko uzimanja vlasti. Čitam u vašim bradama impotentne ambicije, u vašim bledilima očajničke snobizme, u vašim klizavim očima seksualne disocijacije.“ 

Prkosni policajac se samostalno suprotstavlja studentskoj masi, Pariz, maj 1968.

Posle govora koji je Žan Žene održao u biblioteci pariskog Instituta za filosofiju, obratio mu se zvanični filosof „pariskog maja“, Goldman: „Žan! Ovo je tvoja revolucija! Ti si je video kako se približava, malo po malo. Tvoje drame su je najavile“ Ubica, robijaš, potom slavni pisac ali i dalje revnosni posetilac društvenih kloaki, klimao je odsutno glavom, obazirući se zbunjeno i podozrivo. Naglo ustavši rekao je Goldmanu, umesto odgovora i pozdrava: „Ipak idem odavde. Ovde kao da mi nedostaje vazudh. Ne znam zašto ali u svemu ovome osećam nešto trulo i ljigavo.“

Dan kasnije, 30. maja 1968, vrativši se iz Baden-Badena gde je zatražio i dobio podršku generala Masija – tajno uslovljenu puštanjem na slobodu pobornika „francuskog Alžira“ – maršal Šarl de Gol je održao govor Francuzima preko radija, dug tri i po minuta, koji je okončao čuvenim uzvikom: „Neću se povući! Imam mandat francuskog naroda, izvršiću ga! Živela Francuska!“

Većinska Francuska konačno je odahnula: neko je konačno smogao snage da „revoluciji“ kaže „ne!“ Na ulice Pariza izašlo je preko pola miliona protiv-demonstranata, skandirajući Francuskoj i de Golu. Tako je „revolucija“ okončana u ciglo tri i po minuta. Da ne bi bilo ikakve sumnje u pogledu prirode i razmera podrške de Golu, neophodno je istaći cifre nastavka: Tačno mesec dana kasnije, na izborima, degolisti su odneli rekordnu pobedu: sa 37 odsto popeli su se na kvotu od 48 odsto glasova. U parlamentu, degolisti su dobili novih devedesetak sedišta, dok su levice izgubile ravno sto sedišta. Jasno je da su ih izgubile zbog podrške „studentskoj revoluciji“, premda valja napomenuti da je KPF bila potpuno uzdržana, „ušavši u igru“ tek pri kraju „pariskog maja“, zbog pukog straha da ne bude „preskočena“ tokom događaja. Loša procena.

KO JE MANIPULISAO STUDENTIMA?
Rekoh, neko je sav taj cirkus debelo plaćao. Ko? Kao ni sve prethodne – ni „studentska revolucija“ nije bila slučajna i spontana već namerna i dobro organizovana te sinhronizovana pojava. Samo su dve velike organizacije tada bile u stanju da organizuju tako veliki, kontinentalni, spektakl: CIA i KGB. Podozrevanja obično idu u pravcu KGB, zbog levičarske fasade „revolucije“. Ne isključujući mogućnost saradnje CIA i delova KGB (poučen nekim indicijama u slučaju poslednjeg atentata na papu Vojtilu), mislim da ogromna većina znakova odaje zainteresovanost nad-nacionalnog kapitalizma „made in USA.

Pod svetlom anti-evropske funkcije dogovora na Jalti, taj „revolucionarni“ udar na sistem visokog evropskog obrazovanja se otrkiva kao deo iste strategije jer su u postindustrijskoj fazi upravo mozak, stvaralački potencijali kulture, nauke i tehnike te školstva bitni pokretači razvoja. Dakle, „revolucionari“ su imali zadatak da onesposobe Evropu, da zaustave njen uspon koji je u svetskoj ekonomskoj areni već ozbiljno pretio interesima „made in USA“. „Pariski maj“ je najbolji test hipoteze jer samo u Parizu „revolucija“ je ciljala da sruši i politički poredak, odnosno De Gola.

Izvesno je da rušenje degolističkog sistema nikako nije odgovaralo interesima SSSR jer je de Gol bio jedini evropski državnik koji se otvoreno opirao diktatima američke politike, američkoj ekonomskoj i vojnoj hegemoniji te NATO-paktu. De Gol je bio poslednja velika prepreka uspostavljanju svetske hegemonije dolara i odgovarajućeg sistema dužničke ekonomije, zalažući se za sistem „zlatne podloge“. De Gol se takođe istrajno suprostavljao američkim interesima na Bliskom Istoku. On je bio i prvi evropski državnik koji je otvorio i razvijao perspektive saradnje sa Istočnom Evropom i SSSR, u ime „Evrope od Atlantika do Urala.“ Konačno, ali ne i poslednje, de Gol je smerao da kapitalistički sistem prevaziđe sistemom participacije radnika u upravljanju farikama i podeli profita…

Studentske demonstracije u Parizu, maj 1968.

A ko je bio „revolucionarna“ alternativa De Golu? Ne Kon-Bendit ili Goldman, ili bilo ko od ostalih „vođa“ već Mendes-Frans, doajen „ružičastog“ kompromiserstva. Okultni šefovi revolucije su ga izvadili iz naftalina i odveli na stadion Šarleti, gde su sazvali najveći skup studenata da bi im pokazali „alternativu“. Mendes-Frans je odbio da govori, smatrajući to izlišnim trošenjem energije: već je prethodno javno objavio svoju spremnost da zauzme mesto De Gola. Već je video sebe u fotelji predsednika nove republike. I niko od vajnih „revolucionara“ nije imao smelosti ni da zucne protiv očigledne prevare: sva frtutma i sve maratonijade brbljanja su služile samo i jedino da demoliraju sistem obrazovanja te da starog jogunastog maršala zamene starom i poslušnom frajlom krupnog kapitala. To je bio pravi smisao „pariskog maja“. Ostalo su priče. Šekrspir bi rekao: „Priče, pune buke i besa jednog idiota, koje ne znače ništa“.

A „LIPANSKA GIBANjA“?
A naša „lipanjska gibanja“? Nisam bio tu ali još uvek i sve više osećam njihove posledice. Jedino me teši jedna beogradska legenda: famoznog junskog dana, apsolvent prava i tada čuveni dendi a danas ugledni advokat, Aleksandar Lončar, krenuo je kicoški odeven na sastanak sa Lili. Na studentskom trgu zaustavila ga je milicija: „Gospodine, budite ljubazni pa pređite na drugu stranu. Zar ne vidite onu rulju tamo? Ako vas vide tako odevenog – linčovaće vas“.

Rulja“? Dobro: bilo je tu uglednih i pametnih glava i glavica ali konačni saldo je sve svodio na zahteve za „uranilovkom“ i kolektivnim kazanom, za povratak dogmatskoj i prepotopskoj vulgarnosti kvazi-marksizma. Domaća „studentska revolucija“ je posredno dala moralni alibi političkoj birokratiji da zaustavi započete i obećajne procese privredne reforme koji su emancipovali Jugoslaviju od hroničnog prosjačenja inostrane pomoći. Kada je reforma tako zatomljena, spremno su pritrčali belosvetski lihvari i evo kako Jugoslavija već godinama rinta samo servisirajući kamate dok glavnica ostaje nenačeta.

UMESTO EPILOGA
Od svih idola „studentske revolucije“ na sceni života je ostao jedino Fidel Kastro. Nedavno je izjavio da ga „šezdesetosmaštvo“ nikada nije zanimalo. Zapanjeni sagovornik ga je upitao: „Zar vi ne shvatate da su se ti mladići borili u Vaše ime?“ Kastro je mrzovoljno odmahnuo rukom „To nije pitanje. To je žalopojka.“

 

Priredio Novi Standard

 

Izvor Duga

Istorija, Svet
Pratite nas na YouTube-u