Monah Mitrofan o Rusiji i Ukrajini

Najočiglednije znake sumornog predskazanja onoga što rusku crkvu čeka u Ukrajinina otac Mitrofan nalazi u njenom prestonom gradu

1.

Pripadnici ukrajinske službe bezbednosti nedavno su upali u Svetouspenski hram Kijevsko-pečerske lavre i pretresli kuću mitropolita Pavla, pod izgovorom da je osumnjičen za „podsticanje mržnje“. U pitanju je, dakle, najstariji manastir u Kijevu, koji je pod jurisdikcijom Ruske pravoslavne crkve. Kijevsko-pečersku lavru, koja ima prvorazredni simbolički značaj u duhovnom zračenju na ruski narod, osnovao je još 1051. sveti Antonije Pečerski sa svojim učenikom Teodosijem Pečerskim. Sveti Antonije, koji je ujedno i osnivač ruskog monaštva, klečao je svojevremeno pred Gospodom u Esfigmenskoj pećini, udaljenoj samo tri kilometra od našeg Hilandara.

Nakon vesti o upadu ukrajinskih specijalaca u ovaj Hram usledila je i najava ukrajinskog predsednika Porošenka da se za 15. decembar ove godine sprema proglašenje nezavisnosti ukrajinskih crkava. Svemu ovome prethodilo je potpisivanje Sporazuma o saradnji, koji je Porošenko potpisao sa konstantinopoljskim patrijarhom Vartolomejom. Potom je usledilo slanje ukrajinskih brodova u ruske teritorijalne vode, njihova zaplena, te privođenje i ranjavanje nekolicine ukrajinskih mornara. U međuvremenu ukrajinski lider stigao je da proglasi ratno stanje u pojedinim delovima zemlje. Pohitao je da potpiše i zakon o suspenziji Sporazuma o prijateljstvu, saradnji i partnerstvu između Ukrajine i Rusije… Dok se zasad samo nagađaju njegovi sledeći koraci protiv Rusije, dotle je iz Brisela već stigla zvanična potvrda o produženju sankcija Moskvi i odluka EU da se Kijev finansijski pomogne u iznosu od pola milijarde evra do kraja ove godine.

Saznanje da nema ničeg novog pod ovom kapom nebeskom ipak me nije zadržalo u nameri da se ponovo latim Svete Rusije u Sovjetskom savezu [1] od M. Hilandarca. Reč je o delu monaha Mitrofana, svetovno Milana Mišulića (1923-1999), nekadašnjeg igumana manastira Hilandara, koji skoro jednodušno slovi za njegovog najvećeg preporoditelja u XX veku. Knjigu sam davno iščitao i odložio na onu policu koja mi je i iz sedećeg položaja najbliža ruci.

Mitrofanovi pogledi na položaj crkve i perspektivu hrišćanske vere u Rusiji, kao i na „crkveno pitanje“ u Ukrajini, predstavljaju ne samo zanimljivo i uzbudljivo, već nadasve poučno i proročansko štivo. Kao član svetogorske delegacije, ovaj čovek jake vere, radoznalog uma i oštrog dara zapažanja, posetio je SSSR 1976. godine. Po povratku na Svetu Goru Mitrofan Hilandarac je sabrao, zapisao i obajvio svoje utiske sa višenedeljnog putovanja po SSSR-u. S predgovorom Vladete Jerotića (1924-2018), Svetu Rusiju u Sovjetskom Savezu štampala je  „Lazarica Pres“ iz Birmingama. Njenim radom upravljao je čuveni prota Milenko Zebić (1936-2015), koji je ujedno bio dugogodišnji starešina i utemeljivač crkve Lazarice u ovom britanskom gradu.

2.

Proslava svetog Sergija Radonješkog bila je povod za dolazak oca Mitrofana u „prvu zemlju komunizma“. U kojoj se odnos prema veri i crkvi najpotpunije ogledao u samom imenu i u pogubnom delovanju nekadašnjeg „Saveza militantnih bezbožnika“.

Na svom vrhuncu ova zvanična poluga represivnog boljševičkog aparata brojala je na stotine hiljada članova, koji su na najokrutnije i najraznovrsnije načine pokušavali da „isteraju Boga“ iz duše ruskog čoveka. Militantni bezbožnici su razgonili i progonili, zatvarali, mučili i ubijali monahe, sveštenike, episkope, pa čak i patrijarha Tihona. Na udaru njihove bezbožničke sablje našli su se i mnogi svetovnjaci za koje bi se posumnjalo da su „crkveni ljudi“. Nemilosrdno su skrnavljene mošti, pljačkalo se, rušilo, palililo, zabravljivalo, ili su bogomolje preuređivane u objekte kulture i zabave. Pa čak i u javne toalete.

Staljin je ovu institucionalizovanu „Antihristovu falangu“, na čijem se čelu dugo godina nalazio zloglasni Gubeljman,  raspustio tek po Hitlerovom napadu na Sovjetski Savez. Ali je Hruščov, njegov naslednik na mestu prvog sekretara KP, koji je ostao upamćen i po tome što je 1954. Krim poklonio Ukrajini, čak i bez „uniformisanih bezbožnika“ otpočeo novi, krvavi ciklus progona i zatiranja svega što je imalo versko, hrišćansko i pravoslavno obeležje u SSSR. Tako se pod Hruščovom, u tzv. procesu destaljinizacije, broj od 30 000 sveštenika u 1957. više nego prepolovio i smanjio na samo 14 000 u 1962. godini, dok se u istom periodu broj s mukom obnovljenih bogomolja skoro prepolovio. Zatvoreno je 65 manastira i 700 hramova ili da se poslužimo onovremenim ideološko-propagandnim jezikom toliko ih je – destaljinizovano. Pred kraj vladavine Hruščova pretekla su samo tri pravoslavna muška manastira, a kandidati za stupanje u njih bili su dužni da prethodno pribave uverenje od duševne bolnice da su hronično oboleli.

Međutim, pre bezmalo pola veka otac Mitrofan je – nakon obilaska pravoslavnih crkava, manastira i svetilišta u samoj Rusiji, iz razgovora sa ruskim crkvenim velikodostojnicima, sa sveštenicima i monasima, sa vernicima, sa običnim svetom, pa i sa nekim od nižerangiranih predstavnika svetovne vlasti – prvo objavio pobedu Hrišćanstva u „Svetoj Rusiji“ kroz njenu izgubljenu bitku: „Da se u Rusiji 1917. ovako verovalo i pokajnički živelo kao danas, ne jedan nego sto Lenjina ništa ne bi postigli.“ A odmah zatim i proročki nagovestio: „Danas se probuđena vera u ruskom narodu brzo širi. ONA je ta što će da `ispuni meru` vremena da bi nastupila promena i sve `novo nastalo`, bez krvi i rušenja, putem tihe duhovne revolucije koju predvodi `agnec nezlobivi` – svepraštajući Nazarećanin!“

3.

Ali već pri stupanju na ukrajinsko tle, u Lavovu, kao i u susretu sa tamošnjim sveštenoslužiteljima i sa mirjanima, iguman našeg Hilandara susreće se sa brojnim  neprijatnim iznenađenjima, sa mučnim prizorima. On počinje da pada u zabune i u nedoumice, čak biva i očevicem nepobožnih, pa  i bogohulnih scena, kako ispred  ulaza u hramove, tako i pod samim svodovima bogomolja. U aerodromskoj zgradi u Lavovu on i njegove kolege svetogorci za trojicu svojih domaćina-sveštenika, a sve sudeći prema njihovom spoljašnjem izgledu, prvo su pomislili da vide službenike „Aeroflota“. „Ni brade na njima, ni držanja“, beleži M. Hilandarac.

Na pitanje grčkih kolega da li su ovo Rusi ili Ukrajinci otac Mitrofan im odgovara da to nisu ni Rusi ni Ukrajinci, nego „udruženjaci“. Kao pojašnjenje dodao je kako se na njihovom primeru ostvaruje ono staro načelo „podeli pa vladaj“… Kada su konačno krenuli u obilazak tamošnjih hramova M. Hilandarac zapaža da su svi redom kopija zapadno-evropskih, pa zapisuje:

„Odveli su nas u tri takva, dok smo u Katedralu sv. Petra i Pavla samo na kratko svratili pošto je ona u `remontu`. Sve što je u ovim hramovima domaćeg karaktera to su unutrašnji ukrasi. Ukrajinska crkva je bila pod Unijom zvanično sve do 1946. godine. Tada se `ujedinila` sa ruskom crkvom. Od tada su ovdašnji hramovi umesto kipova prihvatili ikone i freske ruskog stila. Ali pasivni otpor ni tu nije izostao i vrlo je upadljivo izražen. Našlo se treće rešenje. Narodni vez je – putem zaveštanja vernika – došao na mesto ikone i freske. Svuda se vidi ručni vez: zastave sa likovima svetitelja, odežde, prekrivači, gobleni po zidovima, zavese na dverima. U svemu tome, plava boja je prenaglašena i čini upadljiv nesklad sa tamnom patinom pravolinijskih površina hrama. Neko od naših primeti da je to, možda, izraz nepodobnosti slovenske duše za rimski crkveni duh…“

Za vreme kratkog boravka u Katedrali svetetog Petra i Pavla u Lavovu našem Igumanu je pokazana tek oslikana freska prvog od ove dvojice apostola. A onda mu je jedan od one trojice domaćina pokazao prekritu nišu iza freske i upitao ga na tečnom nemačkom jeziku može li da pogodi šta je u njoj. Odmah iza postavljenog pitanja usledio je i odgovor da se tamo nalazi kip svetog Petra. „Onda me odvede na desnu stranu hrama, beleži dalje iguman manastira Hilandara, i pokaza fresku ap. Pavla. Ja ga upitah: Koji Vam je Pavle bliži, ovaj napred, ili onaj pozadi? On kao da se malo zbuni ovim dvosmislenim pitanjem, pa odgovori nesigurno – ovaj pozadi, i njegov glasni smeh prekri moju bezazlenu ironiju (…)

Otac Mitrofan i Radovan Kalabić, Beograd, maj 1998.

Ovde se nekako ima utisak da ovaj narod ipak nije u svojoj crkvi. Njegovo sveštenstvo kao da je samo nacionalno vezano za njega, dok je duhovno okrenuto Zapadu. Nije li to preskup danak Uniji da bi ova na svoj način garantovala nacionalni integritet tom narodu?!“ Ovim povodom, a pre tačno 42 godine, otac Mitrofan je u Svetoj Rusiji sa zebnjom u srcu proročki zavapio:

„Kako su zlokobne te deobe, ta otuđivanja, i to jednokrvne braće istog jezika i jedne prošlosti…“

4.

Kada su se svetogorci najzad približili „ruskoj crkvi“ u Lavovu, tamo ih je pred ulazom sačekalo nekoliko starica, koje su prosile blagoslov. „Jedna Ukrajinka sa strane, opisuje Mitrofan, baca se pogrdama na njih u fanatičnom tonu“. Ova verbalna agresija, ipak, nije uspela da omete srdačnu dobrodošlicu koju je monasima sa Atosa priredio stari prota Nikolaj. Bele kose i duge brade, visok i smiren, on im je izašao u susret dok su tri zvona sa tornja svečano i harmonično zabrujala. Svetogorci su ušli u prekrasni hram u kome je vladala uzvišena atmosfera i celivali ikone.

„Ali naše poglede je, nastavlja M. Hilandarac, najviše privlačila ta živa ikona oca Nikolaja, čije su oči zračile otačku saosećajnost i spremnost da u svemu posluži. Čekao je da nešto pitamo; nije bio nametljiv. Ali naši vodiči su žurili. Bilo je odmah uočljivo: Rusi su ovde, i pored jedinstva, ipak u dijaspori. Eto, rekoh ocu Polikarpu zografskom, nacionalni šovinizam je najveća protivrečnost Hrišćanstvu. A pribiti se uz stranca samo da bi se netrpeljivost prema bratu jače izrazila, kao u slučaju Ukrajinaca, graniči sa još većim apsurdom. On se saglasi.

Kad smo odlazili od ovog Božjeg zdanja, babuške su opet stajale na svom mestu. Sada je svaka držala vezicu cveća i svi smo bili obdareni uz njihov pobožni celiv i njihove dirljive blagoslove“. Tako je svetogorska delegacija ispraćena iz Lavova u Počajevsku lavru, u kojoj je do polovine 17. veka živeo prepodobni Jov Počajevski. Kao njegov iguman on je ovaj manastir učinio velikim svetionikom pravoslavne vere na zapadnoj strani Rusije, koja je u to vreme bila ugrožena od Jezuita i od Poljaka.

Ipak, najočiglednije znake sumornog predskazanja povodom onoga što čeka Rusku pravoslavnu crkvu u Ukrajinina otac Mitrofan nalazi baš u njenom prestonom gradu. Kijev je nekada bio prestonica Rusije, a budući da je još početkom XI veka brojao 1 100 crkava, nazvan je i majkom ruskih gradova. Međutim, te 1976. Godine naš iguman je uočio da je Kijevsko-pečerska lavra bila jedini „ranjenik“ iz Drugog svetskog rata u ovom gradu. Čije stare rane ne samo da niko nije ni pokušavao da isceli, već ih je iznova pozleđivao. Svuda su bile postavljene skele i zastori, ali od građevinskog materijala i radne snage nije bilo ni traga ni glasa. Materijalne štete u hramovima nisu prouzrokovale samo bombe i topovske granate iz rata, već i zločestive ruke militantnih bezbožnika koji su grabili prema obećanom komunističkom raju.

Zapazivši da na ikonostasu u jednoj crkvi nedostaje nekoliko ikona, nekadašnji iguman manastira Hilandara je zapitao nisu li i to u ratu uzeli Nemci? Od vodiča je dobio brz i iskren odgovor:

„Ne, nisu oni!“

5.

Kijevsko-pečerska lavra zauzima posebno poglavlje u velikoj i potresnoj istoriji opštehrišćanske mistike. Kroz vekove su njeni monasi za svoj asketski podvig birali život pod zemljom, na hlebu i vodi. Tek kada bi potrli sva svoja čula oni bi u ovom  „nebolikom podzemlju“ ostajali slobodni da zidaju ono „carstvo“ za koje nam je Bogočovek Hristos govorio da je „unutra u vama“.

Kijevsko-pečerska lavra

Kada bi dobio blagoslov od svog duhovnog oca, monah bi dolazio pod breg u blizini Lavre i kopao bi dok ne napravi katakombu koja ga je odvajala od spoljašnjeg sveta. Onda bi sa strane, levo ili desno, iskopao malu prostoriju i zazidao joj slobodnu stranu. Ostavljao bi samo mali otvor za vazduh i za prihvat hleba i vode. To isto je činio svaki naredni monah koji se odlučio za „podvig zatvorništva“ sve dok prva, zvana još i Gornja katakomba nije dostigla dužinu od 228 i dubinu između 16 i 20 metara. Ako neko od „samozazidanih monaha“ ne bi nedelju dana primao prineti hleb i vodu, onda je to bio znak da se preselio u večnost. Da je svoje podvižničko stanište pretvorio u svoj grob.

U ovoj katakombi leži i telo svetog Antonija, osnivača Lavre, koji je prema predanju zavetovao svoje monahe da njegov grob ostane – neobeležen. Od zemne vezanosti svoj duh je na ovom mestu oslobodio i monah Nestor, prvi ruski hagiograf. Među 73 stanovnika ovog „osveštanog podzemlja“ boravi i knez Svjatoslav od Černigova, koji se ovde posvetio kao monah Nikolaj. Njegov život dirljivo je opisan u čuvenom Pečerskom pateriku. Sklanjajući se od sujete sveta ovde su svoje mesto našli i sveti Mojsije Ugrin, Prepodobni Lavrentije Zatvornik, Pafnutije Zatvornik, Atanasije, Dionisije, Anatolije, Amon, Mardarije, Pior, Martirije, Ruf, Kasijan… Svi oni celim telima leže stotinama godina na svojim asurama kao da su tek usnuli.

M. Hilandarac svedoči da su praktičari „Darvinove teorije“  u ondašnjem državnom aparatu od ovih svetih i podzemnih peštera načinili svojevrsnu, svakodnevnu turističku atrakciju Kijeva. Za ulazak u katakombe i poklonjenje svetima valjalo je platiti ulaznice jednoj ženi grubih crta lica i goropadnog raspoloženja, koja je sedela u sivoj i neuglednoj biletarnici. Posle početnog negodovanja i dvoumljenja svetogorci su ipak zaključili da svetitelji nisu manje sveti zato što bezbožnici naplaćuju ulaznice. I što ih istovremeno etiketiraju kao zatucane verske fanatike i ludake, koji su se živi zakopali.

Sva je prilika da su oni koji su, poput članova svetogorske delegacije, hteli dole da upale sveće i poklone se svetim „zatvornicima“ u izvornom ambijentu, morali da potplate čak i dežurnog čuvara kako im ovaj ne bi uključio električno osvetljenje. „Tako smo ponovo, samo na drugi način, doživeli kijevsku katakombu, kao i, nekoliko dana ranije, groblje lavirint u manastiru Pečoru“ – zapisao je otac Mitrofan.

6.

Išao sam na začelju naše male kolone“, zabeležio je M. Hilandarac, i mislio na prvi upečatljivi pogled, bačen na početni zid katakombe, koji je još osvetljen dnevnom svetlošću. „Na njemu je freska sa izobraženim Strašnim sudom i dvadeset mitarstava (…) prema viđenju svete Teodore i opisu sv. Vasilija Novog. Vodič nam je skrenuo pažnju na nju, a neko primeti da je ta predstava služila – a i danas služi – verujućima da se uozbilje, saberu i pripreme za susret sa svetim „zatvornicima“ koji su ta mitarstva prevazišli svojim podvigom, živeći već ovde u večnosti.

Detalj sa jedne od kapija u kompleksu manastira Hilandar (foto: riznica.hilandar.org)

Meni se nesmotrenim pokretom ruke ugasi sveća te zamolih sabrata pred sobom da je ponovo upalim na njegovoj. To beše otac Atanasije, čije lice u nežnoj svetlosti voštanice izgledaše još preobraženije (…)

Sad su po katakombi, pred negdašnjim samicama, otvoreni kovčezi sa netljenim telima, a na zidu kraj njih – ikone sa izobraženim asketskim likovima istih. Preko njihovih glava, u kovčegu, stavljena je monaška shima kako radoznale ljudske oči ne bi vređale njihova sveta lica. Na prsima su im prekrštene ruke. Na njima su ostali naši celivi. Umesto memle svakog podzemlja, ovde se oseća blagouhaoni miris (…)

Naše su sveće dogorevale kad smo stigli do poslednjih stanovnika ovog sveštenog podzemlja. Osećao sam zamor u duši i znao zašto. Sve njene sile: razum, srce i volja bili su u ovom doživljaju maksimalno angažovani. U tami katakombe stajalo je pred nama ogledalo večnog života, postavljeno tu vrhunskim samopregorom sveg telesno-duševnog, radi oslobađanja ljudskog duha od zemne vezanosti…“

Iguman našeg Hilandara veli da je izašao iz kijevske katakombe sa pomešanim osećanjima sete na jednoj, i okrepljenja na drugoj strani, izazvanog duševnim poniranjem u njenu tajnu. Međutim, tek što su izašli na dnevnu svetlost sa zvučnika je zagrmeo službeni glas, koji im je „naučno pojašnjavao“ gde su oni, ustvari, bili i šta su, zapravo, do malopre gledali. Rečeno im je da su tu živeli srednjevekovni fanatici, koji su pomrli kao što i svi drugi umiru. A da njihova tela nisu istrulila zbog toga što temperatura na toj dubini gde su skončali ne omogućava razvoj mikroorganizama. Čime se sprečava razvoj bakterija. Koje izazivaju organsko raspadanje… Koje… I tako dalje, i tako dalje…

7.

Monasi sa Atosa jedva su poverovali šta čuju svojim ušima. Bili su zapanjeni ovom vulgarnom profanacijom, ali im je preostalo samo da negoduju. I da se krste.

„To naše uzbuđenje i negodovanje pratila je sa svog radnog mesta neka polunaga žena. Ona je nemirnim pogledom svojih očiju upravljenih k nama dala do znanja ko je pritisnuo dugme sa tog propagandnog zvučnika“.

Ovako je otac Mitrofan završio opis jednog skarednog i obesvećujućeg igrokaza izvedenog u marksističko-lenjinističkoj režiji, na otvorenom prostoru i na dnevnoj svetlosti Kijevsko-pečerske lavre. Svetogorski monasi očekivali su da posete i drugu, ili „Donju“ katakombu, u kojoj su svojevremeno počivala netruležna tela 43 monaha. Međutim, pod izgovorom da zbog zgusnutog programa za ovu posetu nema vremena, vodič im je samo pokazao dve udaljene zgrade po strani, naglašavajući samo da ova katakomba nije tako duboka kao ona iz koje su malopre izašli.

Izgledalo je da tu katakombu ne pokazuju iz određenih razloga“ , zaključio je naš Iguman, pošto im je po povratku u hotel ostalo slobodnog vremena napretek. Svojim vodičima i domaćinima, međutim, nije postavljao pitanja u vezi sa ovom drugom katakombom.

Ko zna zašto? Biće da mu je sve bilo jasno. Možda mu je dosadilo da na pitanje „Da nisu Nemci?“ iznova dobija isti odgovor: Ne, nisu oni! Ionako je na sopstvenoj koži odavno iskusio da Sve je to tuđom rukom posejano. Savršeno je razumevao i jasno tumačio poruke Otkrovenja po Jovanu, te knjige sa sedam pečata.

Jedan od krstova u kompleksu manastira Hilandar (foto: riznica.hilandar.org)

Dobro je znao da se boj između Hrista i antihrista vodi još od postanka sveta. Na kraju krajeva, otac iguman Mitrofan sklopio je oči u najdubljoj veri da se bitka nad svim bitkama neće ni okončati sve do Hristovog Drugog Dolaska. 

U Beogradu, 12. decembra 2018.

 

[1] M. Hilandarac : „Sveta Rusija u Sovjetskom Savezu“, Izdanje manastira Hilandara, Sveta Gora, 1987.

 

Radovan Kalabić je književnik, istoriograf i predsednik žirija Udruženja književnika Srbije za dodelu ,,nagrade Janko Veselinović za najbolji istorijski roman na srpskom jeziku“. Autor je 12 knjiga, među kojima su ,,Srpska emigracija“, ,,Grofovska vremena“ i ,,Ravnogorska istorija“. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Izvor Novi Standard

Kolumna, Svet
Pratite nas na YouTube-u