milo

Milogorstvo protiv Srbije – zašto se mora reagovati?

Za Srbiju Crna Gora nije samo geografski pojam, već deo istorijskog pamćenja i pratećeg narodotvornog procesa

Šta je zvanični Beograd učinio povodom slučaja Matije Bećkovića, Aleksandra Rakovića, Dejana Mirovića i Čedomira Antića? Izuzimajući saopštenje za javnost i par oštrih poruka za jednokratnu upotrebu, da li se dalje odmaklo? Valjalo je sačekati neko vreme da se pitanje ponovi, pretpostavljajući da će, kao i mnogo toga drugog, „pozorište“ trajati nekoliko dana, a zatim će sve brzo pasti u zaborav. Ovo pitanje je načelno, ono zahteva adekvatnu reakciju državnih institucija, uključujući i preduzimanje asimetričnih mera. Ne može se gurati pod tepih, ne sme se zaboravljati.

Jednom kada se prihvati verbalni delikt kao osnova za ograničavanje slobode kretanja, to postaje pravilo. Moći će da se ponavlja i prema ostalim državljanima Srbije od strane drugih država, državica i državolikih tvorevina. Srbija će ili štiti svoje građane, koji plaćaju poreze i doprinose ili se državom u punom smislu reči ne može zvati. Prema pomenutim „osumnjičenima“ treba imati i više obzira, pošto se ne radi samo o obveznicima, već i pojedincima koji su dali, u manjoj ili većoj meri, doprinos razvoju nauke, obogatili nacionalnu kulturu učešćem u javnom životu i pomogli oblikovanju politike.

AUTOŠOVINISTIČKA GENIJALNOST
Svakako, Beogradu ne nedostaje autošovinista koji, što zbog obuzetosti inferiornim pogledom na svet iz kog su sva pravoslavna društva drugorazredna, što podstaknuti crkavicama Mila Đukanovića, nariču kako je za sve kriva „palanačka genocidnost“. Siroti, ništa ne razumeju. Iz istog tog tabora smo referendumske 2006. godine slušali blagoglagoljive reči kako će osamostaljivanje Crne Gore odnose sa Srbijom učiniti boljim. Čak će Srbi, zamislite, kada i jedni i drugi od Beograda i Podgorice stignu do Brisela, imati dva glasa u EU.

Takva genijalnost nijednom drugom narodu nije došla na um. Valjda zato što su srbijanski autošovinisti pametni, a svi ostali su glupi. Isto tako, ne nedostaje ni službenih zaštitnika režima, koji će objašnjavati da se ovim povodom i ne može ništa uraditi, zato što nismo u prilici da bilo šta preduzimamo, okolnosti su teške, pozicija nezavidna. Valjda zato Srbija treba da pristane na svako poniženje i dozvoli da se protiv njenih državljana primenjuju mere neprimerene za bilo koji sistem koji sebe makar i deklarativno naziva evropskim. Na kraju, bilo je i komentara da Srbija mora trpeti Crnu Goru, ma šta protiv njenih interesa zvanična Podgorica radila, pošto su sve to provokacije, a svaki odgovor će biti zloupotrebljen za dalje pogoršavanje odnosa. Na ovom argumentu, često korišćenom i za nečinjenja u brojnim drugim situacijama, trebalo bi se zadržati.

Srbija sa Crnom Gorom može. Srbi u Crnoj Gori moraju. Međutim, odnosi Srbije i Crne Gore su sve lošiji. Biti Srbin u Crnoj Gori je sve teže. I to će se tako nastaviti, preteći da izazove ozbiljnije incidente. To sa reakcijama zvaničnog Beograda nema nikakve veze. To se dešava zato što je Crna Gora ostala samo geografski pojam. Ona ima svoje granice, ali ne i crnogorsku vlast, a narodna svest koja se institucionalnim sredstvima oblikuje stvar je društvenog eksperimenta.

NARODI I POLITIČKE ZAJEDNICE
I to ekspeperimenta usmerenog ka dekonstrukciji kulture pamćenja zarad formiranja političke zajednice. Kako objašnjava Miloš Knežević, valja praviti razliku između kulture pamćenja i političkog pamćenja. Narod određuje kultura pamćenja čija je ključna karakteristika sedimentnost, dok političke zajednice odlikuje politika pamćenja zasnovana na selektivnosti. U današnjoj Crnoj Gori se gradi politička zajednica, protivna i srpskom i crnogorskom.

Otkrivanje spomenika Josipu Brozu Titu u Podgorici, 19. decembar 2018. (Foto: Anadolija)

U Podgorici je, svečano i uz veliko interesovanje medija, postavljen spomenik Josipu Brozu. Razlog više da se ponovo oglase brojne kolege koje montenegrinsku tvorevinu nazivaju „Republika Titograd“. Pošto sa istorijskom Crnom Gorom današnja država istog imena nema dodirnih tačaka. Oni su skloni da vlast nazivaju „titogradskom“, a one što ih podržavaju „titograđanima“. Sa jedne strane, ovo se donekle i može prihvatiti. Crnogorstvo koje se utemeljuje kao dominatan diskurs posle Drugog svetskog rata na osnovu zaključaka Četvrtog kongresa KPJ iz 1928. godine i teza o „pravu na samoopredeljenje ugnjetenih naroda“ i Kraljevini kao „imperijalnoj tvorevini srpske buržoazije“.

Opterećenost „srpskim pitanjem“ i igranje na kartu unutrašnjih različitosti usmerilo je u posleratnoj Crnoj Gori narodotvorni proces ka posebnom koloseku. Međutim, sa druge strane, u Komunističkom manifestu Karla Marksa i Fridriha Engelsa između ostalog je navedeno: „Istorija svih dosadašnjih društava je istorija klasnih borbi“. Komunisti nisu negirali istoriju, samo su povesne procese i događaje tumačili na svoj način, izvodeći iz dijalektičkog materijalizma i metodološki okvir na koji se oslanjaju. Zato je za njih i Spartak heroj klasne borbe, po njemu se nazivaju brojni sportski klubovi, to je simbol otpora prema mrskim kapitalistima, poruka radničke klase da ne pristaje na status roba.

Jugoslovenski komunisti nisu negirali zasluge brojnih rodoljuba, revolucionara i ustanika, od Karađorđa do Gavrila Principa, označavajući ih kao borce za slobodu, ali su uvek tu dodavali i socijalnu dimenziju. Prvi srpski ustanak je i socijalnog karaktera, a ne samo pokret nacionalnog oslobođenja, mladobosanci se dižu i protiv austrougarskih eksploatatora, kolonijalnih vlasti koje besomučno voze iz Bosne sve što se na vagone utovariti može. Kombinacija ova dva, u mnogo čemu protivrečna procesa, iznedrila je Crnogorstvo kao regionalni identitet srpskog, odnosno kao politički, a ne nacionalni identitet.

MILOGORSKI STAATSNATION
I tu je osnovna razlika između političkog identiteta komunista i milogoraca. Oni koji su se tokom komunizma izjašnjavali kao Crnogorci nisu negirali srpsko poreklo, niti se odricali istorijskog kontinuiteta. Nikome na pamet nije padalo da, kao što je učinio aktuelni rektor Univerziteta Crne Gore, sa nadgrobnog spomenika prađeda skida epitaf o „spasu srpskih ideala“. Zbog toga je i pojam „Republika Titograd“ neprimeren. Režim Mila Đukanovića ne samo da negira istorijski kontinuitet sa Crnom Gorom Petra Drugog, kralja Nikole, Petra Cetinjskog, Vasilija Ostroškog i Marka Miljanova, koje redom izbacuju iz udžbenika, već se odriče i crnogorstva Svetozara Vukmanovića, Peka Dapčevića i Milovana Đilasa. Današnja Crna Gora ne samo da nema veze sa onom kojom su upravljali Petrovići, već ni sa socijalističkom republikom.

Milogorstvo, koje se nauštrb crnogorstva nameće i instalira i horizonatlno po institucionalnom aparatu, i vertikalno po društvenom sistemu, novi je fenomen, do sada neviđen u istoriji južne srpske države i jugoslovenske federalne jedinice. Da bi se zapatio, dakako, neophodna je dekonstrukcija. To je i razlog represije i preduzimanja mera protiv srpskih intelektualaca. Istovremeno, to je i razlog sve otvorenijeg sukoba milogoraca sa Crnogorcima koji su crnogorstvo posmatrali odvojenim od srpstva kada se ta rasprava povela početkom devedestih godina.

Milo Đukanović je zarad utemeljivanja nove političke zajednice na tlu Crne Gore krenuo u oštar obračun sa Srbima, ali i uništio ideju autonomnog – i u odnosu na srpsko autonomaškog – crnogorstva, koja se posla njega više neće moći oporavati. Između ostalog i zbog toga što promovisani proces izgradnje staatsnation-a najčešće poprima karikaturalni oblik: crnogorski jezik je na Cetinju standardizovan sa 32 slova, a u Nikšiću sa – 30.

Predsednik Crne Gore Milo Đukanović (Foto: news.sky.com)

Konkretnom reakcijom na odluku protiv svojih četvorice državljana Srbija se neće zameriti Crnogorcima, još manje Crnoj Gori. To će biti mera protiv Mila i milogoraca. Milo nije večan, nije ni nesmenjiv, a milogorci će postojati dok je sadašnjeg režima. Srbija mora pokazati da su joj Bećković, Raković, Mirović i Antić preči od Mila. I tako poručiti da joj je srpsko i crnogorsko važnije od milogorskog. Jer za Srbiju Crna Gora nije samo geografski pojam. To je deo istorijskog pamćenja, to su sedimenti naše kulture i pratećeg narodotvornog procesa.

 

Dušan Proroković je profesor na Fakultetu za diplomatiju i bezbednosti u Beogradu i autor više značajnih dela, među kojima je i monografija ,,Geopolitika Srbije“. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Naslovna fotografija: Chris Ratcliffe/Bloomberg

 

Izvor Novi Standard

Politika
Pratite nas na YouTube-u