Srbija mora očuvati vojnu neutralnost

Izlazak SAD iz sporazuma o raketama mogao bi da dovede u pitanje našu politiku vojne neutralnosti. Srbija mora učiniti sve da je očuva

Zaokupljeni našim mukama i problemima i usled nedostatka vremena da se na ozbiljan način bavimo spoljnom politikom, možemo slobodno reći da nam je najavljeni definitivni izlazak SAD iz Sporazuma o eliminaciji raketa srednjeg i kratkog dometa u najmanju ruku potpuno promakao, te da definitivno nismo svesni kakve posledice po čovečanstvo – ali svakako i na nas kao državu – može da ima ova odluka američkih vlasti.

Naravno, sve države na svetu imaju pravo na ostvarenje svojih interesa, pa samim tim i SAD. Ali problem je što u ostvarenju svojih interesa one brutalno gaze sve oko sebe time što druge poturaju da za njihove interese budu topovsko meso u sukobu sa Rusijom. Srbiji je, s obzirom na proklamovanu vojnu neutralnost (koju smo inače ustanovili kao obaveznu skupštinskom rezolucijom, ali i izmenama i dopunama Zakona o odbrani u članu 3. i tački 9, gde se definišu odbrambeni interesi) sada potrebna naročita mudrost kako bi uspela da očuva takvu poziciju.

ODBRAMBENI INTERESI
Otuda je veoma važno da jasno naznačimo šta smo kao država definisali da su naši odbrambeni interesi. To su: zaštita suverenosti, nezavisnosti i teritorijalni celovitosti Republike Srbije; zaštita bezbednosti države i njenih građana; očuvanje mira i bezbednosti u regionu i svetu; vojna neutralnost, saradnja i partnerstvo sa državama i međunarodnim organizacijama u oblasti bezbednosti i odbrane. Dakle, da podvučemo crtu, na osnovu Zakona o odbrani mi imamo obavezu kao država da se strogo pridržavamo onoga što smo definisali kao naše odbrambene interese, a vojna neutralnost je svakako jedan od njih.

Izlazak SAD iz pomenutog sporazuma mogao bi u praksi žestoko da udari na našu vojnu neutralnost. Kao što SAD imaju pravo na svoje interese, na isti način ona druga sila koja je ovom odlukom direktno gađana – a to je Ruska Federacija – takođe ima svoje interese. U ovoj situaciji njen osnovni cilj je da se zaštiti, pa nema nikakve dileme da će ona ponovo pokrenuti razvoj raketa srednjeg i kratkog dometa, tim pre jer će joj biti neophodne kako bi mogla da odgovori na – sada već više nego evidentnu – trku u naoružanju.

Dakle, Rusija će biti prinuđena da se brani, pa će tako svaka evropska država koja bude imala američke sisteme na svojoj teritoriji biti potencijalna meta ruskih raketa. Suštinski, Amerikanci guraju Evropu u krajnje nepotreban i besmislen sukob koji bi po evropske zemlje u potencijalnom američko-ruskom konfliktu mogao da bude fatalan.

Rumunski vojnik na straži pored američke baze u Deveselu

Naravno, ruska diplomatija će sigurno pokušati da odgovori vlade evropskih država da raketne sisteme – po nagovoru Amerikanaca – okrenu ka Rusiji, ali teško je poverovati da će bilo koja od tih zemalja smeti da se suprotstavi Americi. Stoga je nerealno očekivati da će ruska diplomatija imati neki značajniji uspeh.

„MOŽE NAM SE, NAJJAČI SMO
Ono što se mora podvući je činjenica da Rusija nijednim svojim gestom nije isprovocirala ovakvu iracionalnu odluku SAD, odnosno da je više nego očigledno prilično bahato ponašanje onih koji svoju lidersku poziciju u svetu žele da očuvaju na putem demonstriranja surove sile čiji bi se jedini princip mogao opisati kao: „može nam se, najjači smo“.

S obzirom na odluku koju su javno proklamovali, može se očekivati da će jedan od američkih prioriteta na prostorima Evrope biti stacioniranje modernih raketnih sistema kraktog i srednjeg dometa. Njihov potencijalni cilj je svakako Rusija. Naravno, Amerikanci će prema ovome ceniti i lojalnost svojih saveznika. Na taj način veliki broj evropskih zemalja, posebno Centralne, Istočne i Jugoistočne Evrope, ulazi u proces između čekića i nakovnja. Šta god da odluče, neće biti dobro po njih. Ukoliko se usude da odbiju Amerikance, „Veliki brat“ će se potruditi da takvom savezniku na sve načine zagorča život. Ukoliko pristanu, onda te države postaju legitimna meta ruskih raketnih sistema u potencijalnom sukobu.

To opet može da stvori ogromno nezadovoljstvo kod običnog naroda u tim državama, jer nikom nije prijatno saznanje da je na nišanu tako moćne sile kao što je Rusija. Samim tim, vlade koje pristanu na stacioniranje američkih raketa moraće svoju vlast da osiguravaju isključivo kroz američku pomoć, koja ume da bude krajnje brutalna prema onima koji odbiju da je prihvate. Sve to će dovesti do velikih političkih kriza unutar tih zemalja. Posebam problem će nastati ukoliko se neka od tih vlada drzne i napravi tajne sporazume sa Amerikancima mimo javnosti, a spekuliše se da se takvi sporazumi već ispodžitno realizuju.

Drugi problem koji se javlja za evropske države je ekonomski, jer trka u naoružanju zahteva dodatne finansijske troškove. Amerikancima to, naravno, odgovara, jer će naterati evropske zemlje da podignu troškove za svoje vojne budžete, a oni će im potom prodavati oružje, posebno rakete. Čista dobit za američku vojnu industriju preko leđa poreskih obveznika u Evropi.

OPASNOST ZA SRBIJU
Za Srbiju je potencijalno najveća opasnost stacioniranje raketnih sistema u Rumuniji. Američki protivraketni sistemi se već nalaze u Rumuniji, a s obzirom na priličnu zavisnost naših komšija od SAD realno je očekivati da će Amerikanci uz određene pritiske izdejstvovati da Rumunija pristane i na stacioniranje raketa srednjeg i kratkog dometa sa nuklearnim glavama. Samim tim u našem komšiluku imaćemo državu koja će postati legitimna meta ruskih nukleranih raketa, što nije ni malo ohrabrujuće po našu bezbednost.

Sa druge strane, verujem da će se Amerikanci značajno angažovati da pritisnu i Srbiju kako bi pristala na slične ustupke i to je momenat u kome ćemo morati da upotrebimo mudrost kako bismo izbegli da se nađemo između dve vatre. Olakšavajuća okolnost je što nismo članica NATO saveza i nemamo nameru da budemo, te nas stoga nije moguće ucenjivati mašući šargarepom eventualnog članstva ili preteći štapom izbacivanja iz Alijanse.

Generalni sekretar NATO saveza Jens Stoltenberg i ministar odbrane Republike Srbije Aleksandar Vulin na aerodromu Nikola Tesla u Beogradu, 6. oktobar 2018. (Foto: Ministarstvo odbrane RS)

Srbija bi mogla da za sva vremena zatvori knjigu eventualnog svrstavanja na bilo čiju stranu tako što bi u novi Ustav unela član koji bi nas apsolutno obavezivao na politiku vojne neutralnosti. Znači, saradnja sa svima u svim oblastima je nesporna, ali nikakve baze, rakete ili šta god ne mogu da budu na našoj teritoriji, osim onoga što u svom sastavu ima Vojska Srbije.

Jasno je da se ovakav stav ne bi dopao nijednoj od velikih sila – a svakako bi se najmanje dopao Amerikancima. Ipak, šta nam je alternativa? Da dopustimo da budemo na nišanu ruskih nuklearnih raketa i da kvarimo odnose sa tom istinski prijateljskom državom? Srbija takav luksuz sebi ne može da dopusti. Zato bi trebalo da učinimo sve kako bismo očuvali našu vojnu neutralnost. Sve mimo toga je previše skupa cena za Srbiju.

 

*Vladimir Đukanović je advokat, narodni poslanik i član Predsedništva Srpske napredne stranke. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Naslovna fotografija: Tanjug/Sava Radovanović

 

Izvor Novi Standard

Kolumna, Politika, Svet
Pratite nas na YouTube-u