Ko je Erik Zemur – radikalni francuski konzervativac i pisac bestselera?

Zemur je relativno nepoznat izvan granica Francuske, no retko ko u Francuskoj ne zna za njega

Vaše ime je uvreda Francuskoj – rekao je Erik Zemur mladoj crnkinji pred publikom. Francuski intelektualac i zvezda desnice gostovao je u tok-šouu i pričao o jednoj od svojih omiljenih tema – koliko je ime bitan deo toga koliko je neko Francuz. Mlada novinarka rođena u Francuskoj, koja se smatrala Francuskinjom, zvala se Hapsatu Si. “Vaša majka trebala vam je dati francusko ime, na primer Korin, kako bi svima pokazala da je vaša porodica predana asimilaciji.”

Incident s imenom postao je jedna od većih medijskih tema prošli mesec u Francuskoj. Levi intelektualci stali su u odbranu Si, a desni su skočili u obranu slobode govora. Sama Si, koja vuče korene iz francuske kolonije Senegala, izjavila je kako razmišlja o napuštanju šoua i podizanju prijave za govor mržnje.

Neki novinari Figaroa – umereno desnog dnevnika u kojem Zemur piše kolumne – poslali su mu pismo u kojem ga mole da ne šteti ugledu njihovih novina, dok su drugi jadikovali što je rasprava postala sudski predmet. “Danas su svi definisani svojim poreklom, etnicitetom, ličnim identitetom”, rekao je jedan. “No, mi ne smemo reći ništa što na bilo koji način prepoznaje tu činjenicu.”

Zemur je relativno nepoznat izvan granica Francuske, no retko ko u Francuskoj ne zna za njega. Objavljuje knjige koje postaju bestseleri, piše kolumne u čitanim dnevnim novinama, gostuje na radiju i televiziji, česta je tema razgovora.

„FRANCUSKO SAMOUBISTVO“
Njegove teze su provokativne i kontroverzne, no polagano nalaze uporište u javnosti. Desnica u Francuskoj možda nije politički jaka, ali zbog Zemura i osoba poput njega polagano pobeđuje u “ratu ideja”.

Samo u proteklih pet godina objavio je tri knjige, od kojih su dve postale bestseleri. Njegovo “Francusko samoubistvo”, objavljeno 2014., optužuje “meku revoluciju” 1968. – kada su desetine hiljada studenata protestvovali na ulicama Pariza i zahtevali promenu društvenog poretka – za modernu propast francuskog društva.

Prema Zemurovom mišljenju, usledili su kulturalni raspad i “puzajuća feminizacija” društva – uzdizanje konsenzusa iznad autoriteta, mira iznad rata i pojedinca iznad porodice. U “Samoubistvu” emancipovane žene su žrtve potrošačke kulture, koje zapravo žele dominaciju muškaraca, bez obzira na to što tvrde. Moderni muškarac, tvrdi Zemur, i sam je postao feminiziran, pretvoren iz proizvođača u potrošača.

“Francusko samoubistvo” prodato je u pola miliona primeraka, u jednom trenutku prodavalo se više od 6.000 primeraka dnevno. Najkontroverzniji deo knjige, barem prema medijskim raspravama u to vreme, bio je segment u kojem se Zemur upušta u istorijski revizionizam.

Višijevski režim, koji je instalirala nacistička Nemačka tokom Drugog svetskog rata, nije odgovoran za zločine koji su se događali u Francuskoj, tvrdi Zemur. Viši je, zapravo, spasio francuske Jevreje i njemu treba zahvaliti što ih je 75 odsto preživelo. Zemurove tvrdnje su zgrozile istoričare, od kojih velika većina ne veruje da je Viši imao ikakve veze s preživljavanjem francuskih Jevreja.

Erik Zemur, danas jedan od najglasnijih protivnika imigracije, i sam je Jevrej i dete imigranata. Njegova je porodica izbegla u Francusku u vreme rata u Alžiru. Za sebe naglašava da je “francuski” Jevrej. Njegov je otac, bolničar, često bio odsutan tokom njegova detinjstva, a Zemur je odrastao s majkom domaćicom, i bakom. Jednom je prilikom izjavio da su ga “odgojile žene, koje su ga naučile kako biti muškarac”.

IDEALNA IMIGRACIJA
Našao se na meti kritika, pa i na sudu nakon što je u intervjuu 2010. izjavio kako “poslodavci imaju pravo odbiti Arape ili crnce”. Tužila ga je Međunarodna liga protiv rasizma i antisemitizma (LIKRA), kao i nekoliko francuskih udruženja, a u presudi je osuđen na novčanu kaznu.

U istom je kontroverznom intervjuu, u kojem je promovisao svoju knjigu “Francuska melanholija”, izjavio kako policija “profiliše imigrante jer su većina krijumčara ljudima crnci i Arapi”, no za tu izjavu nije kažnjen. Sud ju je proglasio “šokantnom, no ne i klevetničkom”.

Zemur veruje u teoriju zavere o “velikoj zameni”, desničarskog pisca Renoa Kamija, prema kojoj islamska “masovna” imigracija polagano “zamenjuje” stanovnike s dubokim korenima, u Francuskoj i ostatku Evrope.

“Imigranti više ne žele prihvatiti francusku kulturu ili identitet”, tvrdi Zemur, a za to krivi i škole. “Smatraju da poreklo uvek dolazi na prvo mesto, čak i ako tvrde da su Francuzi, žive na francuskoj teritoriji i imaju ista prava kao i Francuzi koji su tamo živeli hiljadama godina. Ako želite živeti u Francuskoj i biti Francuzi, onda morate postati Francuzi”.

Svoju porodicu smatra pravim primerom idealne imigracije. Njegovi su roditelji svojoj deci dali francuska imena. Mogao je slobodno ići u jevrejsku školu i proučavati Toru, no kada bi izašao iz škole, skinuo bi kapu i prigrlio francuski sekularizam, kao i hrišćanske korene francuske kulture. “Zašto imigranti to i danas ne rade”, pita se Zemur misleći na muslimane, iako istraživanja pokazuju kako je čak 72 odsto deklarisanih muslimana u Francuskoj potpuno integrisano, predano sekularizmu, i ne praktikuje svoju religiju.

Istorijski revizionizam jedan je od Zemurovih omiljenih hobija pa u svojim knjigama poput “Samoubistva” redovno propituje i donosi teze u kojima tvrdi kada je tačno počeo pad Francuske. Priznaje kako nije stručni istoričar, no isto tako ima svoju teoriju o istoriji: “Svi istoričari su revizionisti”.

Za razliku od Francuza koji žude za De Golom i zlatnim vremenima 60-ih godina prošlog veka, Zemur žali za još ranijim epohama, lamentira kraj bonapartizma i tvrdi kako je poraz u bitki kod Vaterloa označio početak propadanja.

Deklaracija o pravima čoveka i građanina, tvrdi Zemur, nije bila deklaracija univerzalne istine, nego politički alat koji su revolucionari u Francuskoj koristili prema potrebi, kako bi ojačali svoju dominaciju.

“Kada imate najveću populaciju u Evropi i divovsku Napoleonovu armiju, prava čoveka i građanina su veličanstvena, možete ih nametnuti svima”, izjavio je Zemur iste večeri kada je napao Si. “Ali kada ste jedan odsto svetske populacije, i kada pred vratima imamo 1.5 milijardi Afrikanaca koji, u ime prava čoveka, žele doći u Francusku, onda su prava čoveka smrt Francuske”, utvrdio je i zaradio aplauz publike.

Njegovi kritičari, stručnjaci u svojim područjima, ne mogu nadglasati Zemura. Njegova je popularnost zabrinjavajući znak da publika koja čita nije zainteresovana za istinu, veruje Loran Džoli koji je nedavno objavio najnoviju studiju o antisemitizmu u vreme Višijevskog režima.

“Sve se više položaj istoričara dovodi u pitanje, a ono što javnost smatra autoritetom su Zemuri, iza kojih stoje sve veće nepoznavanje istorije, intelektualna regresija i kriza vrednosti”, utvrdio je Džoli za Vašington post.

NETAČNO, ALI LAKO RAZUMLjIVO
I dok brani Višijevsku Francusku i umanjuje njen antisemitizam, Zemur za savremeni antisemitizam krivi Arape. “Jednostavno je, ako se usudim to izgovoriti”, rekao je za Post. “Antisemitizam je vaskrsnuo u Francuskoj s dolaskom populacija iz muslimanskih teritorija gde je antisemitizam deo kulture.”

Nakon što je shvatio šta je izrekao, tražio je od novinara da mu pošalje tekst na odobrenje, što je u Francuskoj česta praksa no u SAD-u i Engleskoj se smatra neprihvatljivim. Kada mu je novinar odbio zahtev, naljutio se. Već je jednu tužbu izgubio, a nova bi mogla proći i gore s obzirom na stroge zakone o govoru mržnje u Francuskoj. “Ako ću zbog ovoga završiti u zatvoru, možete mi doneti narandže”, rekao je na kraju intervjua.

Uprkos – ili baš zahvaljujući – svojim ispadima, Zemur je sveprisutna figura u Francuskoj. U medijima često organizuju debate između njega i ozbiljnih istoričara, no koliko god oni ukazivali na greške u njegovim interpretacijama, Zemur ih nadvlada jednostavnim “haštagovima” – izjavama koje su kontroverzne, nečuvene i lake za razumeti, baš onakve kakve odgovaraju njegovoj publici.

Pokušali smo i sami doći do Zemura, danima smo slali mejlove i zvali. Nadali smo se da će s nama barem hteti raspraviti o svojoj viziji Evrope i ulozi Francuske kao jedne od vodećih država, ili o izbegličkoj krizi, ili barem da će nam ponuditi nekoliko reči o krizi vrednosti. Iako smo mu se obratili na engleskom jeziku i detaljno objasnili šta nas zanima, kao odgovor nam je ponudio dve rečenice na francuskom, dovoljno jednostavne da smo ih razumeli i bez prevoda: “Je n’ai pas le temps. Désolé.” “Nemam vremena. Oprostite.”

 

Autor Ivan Fišer

 

Izvor Jutarnji list, 03. mart 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u