D. Mićunović: Savez za Srbiju liči na opoziciju u Venecueli

„Oni očigledno ne razumeju kada i zašto je Milošević rekao: ‘Priznajem poraz, dajem ostavku'“

Šta radite, profesore? – Pišem, ali ne znam čemu i zašto!

Ovako je započeo razgovor sa dr Dragoljubom Mićunovićem u njegovom Centru za demokratiju. Na ekranu pasusi knjige u nastajanju, na licu blaga rezignacija, na stolu knjige sa posvetama dr Zage Golubović, koja je preminula dan ranije.

Knjige postoje da bi bile čitane. Nije zadatak pisca da proizvodi knjige, njih proizvodi mašina. Knjiga ima svrhu tek ako je neko čita. Ona pretpostavlja čitaoce, čitanje je njena svrha. Pošto se kod nas sve manje čita, pisanje knjiga slabi svrhu – objašnjava profesor.

Pa kad smo kod svrhe, ima li svrhe priča o reujedinjenju Demokratske stranke i da li je to ostvarivo?
Načelno jeste, ili kako je rekao Ruso kad je pisao Društveni ugovor odgovarajući na pitanje koje su mu metodske pretpostavke za taj posao: „Da pođemo od ljudi kakvi jesu i od zakona kakvi bi mogli da budu.“ Prema tome, ako pođemo od ljudi kakvi jesu, tu ima mnogo poteškoća da se dođe do stvarne obnove Demokratske stranke. Što se tiče načina, to je naravno ostvarivo čak i poželjno jer su potrebne veće stranke i Demokratska stranka treba da vrati svoje gabarite i ponovo postane značajna. Problem su i iskustva određenih ljudi. Sigurno je da je mnogo lakše ujediniti se na nepoznatom, sa novim ljudima i novim idejama, novom čednošću, umesto onih koji su se oprobali i nisu taj ispit položili, pa su se razdvajali, svađali, postali sebični i arogantni i sad treba da preko noći postanu dobri. To ide malo teže.

Mislite da je problem u ljudskom materijalu i da je vlast nepovratno pokvarila neke ljude..?
Sigurno. Menja vlast, naročito ako se ljudi ne kontrolišu. Vlast je vezana za onaj elementarni nagon samoodržanja koji podrazumeva da ste bezbedniji i sigurniji ako imate više vlasti i moći. Ono što se dešava sa partijama je pitanje na koje je odgovorio nemački sociolog Robert Mihels koji je i sam pripadao socijaldemokratskim strankama i video razne deformacije. Prvo partija počinje da predstavlja mase, onda se u njoj stvara oligarhija, a potom se javlja vođa, firer. Firer je ključni, samo ga sada zovu mnogo finije – lider. Danas čovek okupi desetak ljudi i proglasi se liderom. Od tih lidera se prosto živeti ne može. Samo ime demokratske partije govori da ona mora biti protiv vlasti jednog čoveka. Ne sme biti liderska, ako je demokratska, inače je protivrečnost. Ja sam osnovao Demokratsku stranku. E, posle toga je bila Demokratska stranka – Đinđić, pa Demokratska stranka – Tadić, pa Demokratska stranka – Đilas… Zakače sebe kao lidera a izgubi se ono demokratsko.

Usred priče o povratku pobegulja u DS, izvesno je jedino da će još jedan bivši lider DS-a formirati još jednu stranku – Dragan Đilas. Šta mislite o tome?
Dok ne vidim, ništa ne mogu da kažem o tome. Ja sam u startu bio protiv pokreta i saveza. Ako vi u predstavničkoj demokratiji partije vraćate u pokrete, to je korak nazad. To se dogodilo u Italiji i vidite šta imate, na rubu su fašizma. Pokret ili se brzo raspada ili se pretvara u nešto suprotno demokratiji…

Bili ste protiv ulaska DS-a u Savez za Srbiju. Posle nepunih pola godine, ko je u pravu – vi ili oni koji su izglasali pristupanje?
Mislim da sam bio u pravu, ali videćemo na kraju šta će od svega toga ispasti. Ja sam predlagao da se svi vrate u Demokratsku stranku, da se napravi jedna velika skupština, da pronađemo i nešto novih ljudi i da bi to i sa marketinškog stanovišta bilo jako dobro. Srbi vole ta ujedinjenja a tim činom bismo presekli zlu kob da se samo cepamo i delimo ko amebe. Počeli su neki pregovori, prvo finansijski, onda drugi i, na kraju, od toga nije bilo ništa. Ima još jedan problem za ujedinjenje Demokratske stranke, a to je finansijski problem. Stranka je u dugovima i u blokadi. Ostali su dugovi koji nisu vraćeni. Predsednici jedan po jedan izlaze iz stranke i ostavljaju dugove, menjaju adresu i to ih se više ne tiče. Na kraju će meni ostaviti da platim taj ceh. Ako bismo sada sve te partije, naročito parlamentarne, vratili, onda bi to značilo da bi novac koji dobijaju od države za održavanje stranaka išao Demokratskoj stranci i to je problem.

I je li Savez za Srbiju opravdao svrhu osnivanja, kako vidite danas tu organizaciju?
Pravo da vam kažem, do kraja ga nisam razumeo, ni po sastavu ni po ciljevima. Sad sam video jedan radikalan stav u roku koji su dali vlastima da im ispune zahteve za mesec dana. Samo ne znam šta će se desiti ako ne ispune. Ne razumem. Ako tako visoko postavite ciljeve a nemate uverenje da će oni biti ostvareni, šta očekujete? Valjda neki ustanak, šta li?

Mislite da je to pretnja praznom puškom?
To je tako radikalno, da liči na ovo sa Madurom ali evo ni njega još nisu oborili. Oni očigledno ne razumeju kada i zašto je Milošević rekao: ‘priznajem poraz’, dajem ostavku, idem da čuvam unuče. Uradio je to kada ga je izdala policija koja nije htela da tuče demonstrante i kada je došao Ivanov iz Rusije i rekao ne računajte na našu intervenciju, priznajte poraz. I postojao je jedan jedini cilj, veoma vidljiv i opravdan: Koštunica je dobio izbore i trebalo je to da se prizna. Ovo sad su druge okolnosti. Jeste da ne valja vlast, jeste da je sve negde trulo, da je institucionalizovana laž, ali šetnje i dalje ne predstavljaju pretnje režimu koji ima institucije sile pod komandom i partiju od 700.000 članova, većinu u Skupštini i lokalne vlasti u celoj državi. Zato ne razumem odakle im uverenje da mogu tako da priprete…

Hoće li vas optužiti za defetizam?
Ne moram ja nikome da se dokazujem. Učestvovao sam u svim bunama poslednjih pedeset godina i nemaju ovi Obilići šta da mi govore. Sećam se ja sličnih situacija s početka višestranačja gde sam se sporio sa Kostom Čavoškim koji je hteo da izađemo na ulicu i kažemo: Tražimo smenu Slobodana Miloševića i ostajemo ovde do ispunjenja naših zahteva. Rekao sam – doći će zima, pašće sneg, hoćemo li ovde kao Sneško Belić da ostanemo, jer ovome ne pada na pamet da podnese ostavku. Inače, ne predviđam veliku budućnost ovom režimu, on više ne može da funkcioniše ni iznutra. Sedam je godina na vlasti, šanse za zloupotrebu su ogromne, pravosuđe je u krizi, nema transparentnosti, ne može da se reši nijedan problem. Po meni, opozicija je trebalo da se temeljno ujedinjuje u velike grupacije i priprema za izbore. Mogu se izbori kontrolisati, ne možeš nove zakone izmišljati, sve je to po standardima i zakonima koje smo mi doneli. E, sada da li naši odbori sede i gledaju šta se dešava ili ne, to je drugo pitanje.

Kako onda gledate na građanske proteste, koji efekat će imati?
Sa fenomenološkog stanovišta kao pojava, reka ljudi od nekoliko desetina hiljada ljudi koji izražavaju nezadovoljstvo je jedan pozitivan korak građanskog osvešćivanja. Ali sa stanovišta efekta, to je samo početak, da se osetiš kao građanin. Sledeći potez je da se organizuješ, onda da smisliš realne projekte, potom da mobilišeš sve snage za realaziciju tog projekta. To je put, možda je sporiji ali je jedini. Ovi bi hteli, izađemo na ulicu, kažemo „silazi, mi smo tu“ i on siđe. Ne biva.

Kako vidite Vučićevu kampanju „Budućnost Srbije“?
To je opet imitacija. On sad hoće da odgovori na ove proteste građana. Vidi da nekog nezadovoljstva ima i da su se ljudi osmelili da ga iskažu i verovatno su mu savetnici rekli da to pusti mirno. Međutim, kad to pustiš mirno ohrabruješ i one koji pre nisu smeli da izađu pa eto i njih. Da je pametan, Vučić bi morao da oslobodi medije i ustanove i institucije, pre svega sudstvo i parlament. Pogledajte samo na šta se sveo parlament? Prvi uslov za potpunu političku depresiju jeste uništavanje parlamenta. To je entropija. Ja ne moram da bojkotujem parlament, on sam sebe bojkotuje. I ranije kad počnu te lične svađe, izlazio sam u klub ili u holu gledao preko televizije, ne mogu da sedim i slušam šta jedni drugima govore.

Ipak ste bili protiv bojkota rada parlamenta?
Jesam, to je neozbiljno. Pogotovo da to rade ljudi koji nisu u parlamentu. Postavlja se pitanje: kome si ti kao poslanik odgovoran? Ja sam postavio to pitanje na poslaničkom klubu. Da li sam odgovoran biračima koji su, između ostalih, glasali i za mene ili nekim samozvanim liderima koji nisu ni ušli u parlament.

A najavljeni bojkot izbora?
To je tek vrhunac gluposti i ima samo jednu soluciju – revoluciju. Ili prihvataš ropstvo i ne učestvuješ na izborima ili dižeš revoluciju. Da sumiramo. Pozdravljam šetnje i da sam u boljoj fizičkoj kondiciji, i sam bih šetao, ali zadržavam pravo da mislim svojom glavom.

Traži se Vuk Branković?
Zapleli smo se sa Kosovom, sve odlažući problem i računajući kako vreme radi za nas. Što je najstrašnije, neki i dalje misle da vreme radi za nas i ne moramo ništa da radimo, a Kosovo će nam jednog dana pasti kao kruška u krilo. Neće. Gleda se ko će da bude Vuk Branković. Stalno su se razni naši državnici hvalili da nećemo nikad priznati Kosovo, i u redu. I nema Vuka Brankovića kao u onoj drami Vide Ognjenović „Je li bilo kneževe večere?“ kad niko nije hteo da ga igra, pa su na kraju našli nekog Mađara. Kad su počeli da ga gađaju jajima, i on je odustao. Sad svi čekaju koga će da nameste, taj će biti Vuk Branković, a mi ostali smo eto Obilići. Doduše u hladovini, ali živi, zdravi i neukaljani. Neće se to tako odigravati.

 

Autor Ranko Pivljanin

 

Izvor Blic, 17. mart 2019.

Pratite nas na YouTube-u