D. Anđelković: Metamorfoza elita, Kazahstan i Kosovo

Značaj Kazahstana je poseban zbog veličine, bogatstva, geopolitičke lokacije i versko-civilizacijskog karaktera

Stav prema Kosovu i Metohiji, odnosno pozicioniranje u vezi sa raznim pitanjima koja proizilaze iz dugotrajnog odmeravanja snaga između Beograda i Prištine (te njenih spoljnih zaštitnika) oko statusa te naše pokrajine pod nominalnim protektoratom OUN – za mnoge države sveta ima sekundarni značaj. Za nas je to prvorazredni problem, za njih nije, ali su prinuđene da učestvuju u nadmetanjima oko Kosova. Ona se često u različitim kontekstima odvijaju na velikoj svetskoj sceni i nameću obavezu da se u vezi sa njima države izjasne. Na taj način kosovska tematika – oko koje vodeće svetske sile imaju oprečna mišljenja – postaje test geopolitičke orijentacije!

NE, MOŽDA, DA
Naša javnost je zaokupljena ishodom odmeravanja snaga između Beograda i Prištine. Uvek je u prvom planu rezultat i ponašanje velikih sila. Znamo da su Rusija i Kina uz nas, ali nas interesuje na koji način su u određenom slučaju postupale, kakav je bio intenzitet njihove podrške Beogradu i tome slično. I obrnuto: svesni smo da su vodeći zapadni centri moći, od Vašingtona do Berlina, na pozicijama albanskih separatista, ali budno pratimo da li se između SAD i, recimo, Francuske, ispoljavaju neke razlike, koliko je ko prilježan u davanju potpore Kosovu ili kontriranju našim potezima.

U tom geopolitičkom lavirintu gubi se uvid u mnoge druge sfere, koje su bitne za praćenje planetarnog pulsa, a pre ili kasnije će se ozbiljnije nego sada odraziti na naše interese. Tako malo ko je opazio po nas nepovoljne promene u stavu Kazahstana. Ta značajna država iz zone tradicionalnog ruskog uticaja dosledno je bila uz nas kada se radi o odbrani našeg teritorijalnog integriteta. To se, između ostalog, ispoljilo i kroz, nepokolebljiv bez obzira na pritisak nekih zapadnih sila na čelu sa SAD kome je tada bila izložena, stav kada je Priština probala da uđe u UNESKO 2015.

Ista zemlja je podržala pokušaj Kosova da postane deo Interpola 2018. Ne da se Kazahstan nije našao među neopredeljenim državama (što bi takođe bilo ublažavanje pređašnjeg stava) već je glasao u prilog Prištine. O čemu se tu radi? Neću da budem pretenciozan pa da pokušam da dam definitivan odgovor, već samo hoću da otvorim jednu perspektivu posmatranja stvari koja možda može da nam pomogne da bolje shvatimo globalne procese koji i na dalekim „meredijanima“ imaju erozivan karakter kada su u pitanju naši nacionalni interesi.

PUZANjE KA ISTOKU
Prvih godina pošto se SSSR raspao, Vašington i drugi zapadni centri moći nisu se preterano mešali u poslove tamošnjih novonastalih država. Preovladao je stav da je, sa izuzetkom baltičkih zemalja, Ruska Federacija „garant stabilnosti na ogromnom postsovjetskom prostoru“. SAD i NATO su radili fazno. Prvo su se posvetili dubinskom učvršćivanju uticaja u zemljama Istočne Evrope. Pristup je bio takva da se ne gubi fokus ali i da se ne revoltira Jeljcinova Rusija, kod koje je stvarana iluzija da je prihvaćena kao prijatelj. No, pošto je prva etapa stvaranja evroatlantske imperije završena, od 1994. počeli su iz Vašingtona da se čuju drugačiji glasovi. I tu se već videlo da ruska, tada vladajuća prozapadna elita, za Zapad predstavlja potrošni materijal. Uostalom kao i naša ili bilo koja druga van njegovog istinskog kruga, koliko god one naivno mislile da su prihvaćena.

Za Ameriku je bilo važno to što su do tada bivše sovjetske republike uz pomoć Moskve postale prave nezavisne zemlje sa kapacitetom da vode sopstvenu politiku (izgradile su armije, politički sistem, diplomatsku mrežu). Uzimajući rečeno u obzir, spomenute godine zamenik tadašnjeg državnog sekretara Vorena Kristofera, Piter Tarnof, izjavio je sledeće: „SAD još nisu posvetile dužnu pažnju zemljama koje se graniče sa Rusijom. To mora da se promeni, jer te države, koje su u strahu od ruske ekspanzije, imaju legitimne interese koje SAD i Zapad ne smeju da ignorišu.“

Ubrzo je Amerika i zvanično – što je pre toga već nezvanično činila preko svog „nevladinog sektora“, dirigovanih finansijskih institucija, medija, biznisa – postala vrlo prisutna na postsovjetskom prostoru. Politika i prema državama Zakavkazja i Srednje Azije, u punoj meri postala je aktivna 1997. Tada je definisana „Strategija put svile“ (koju će nešto kasnije potvrditi i Senat), a čija suština je bila da se maksimalno poveća uticaj SAD na javnost i vlade tih zemalja, odnosno kreira njihov blagonaklon stav prema Vašingtonu, kao i da se izgradi saobraćajna i energetska infrastruktura u skladu sa interesima SAD – što znači da se te države što više u svakom od tih pogleda odvoje od Rusije – odnosno da se podrže američke biznis investicije.

RUSKI ODGOVOR
To je ono što je već krajem 20. veka obznanjeno ali nesumnjivo je već tada planirano da se zemlje regiona sukcesivno uvuku u američku vojno-političku orbitu. Gruzija, pa donekle i Azerbejdžan, pokazaće se prijemčivim za takvu politiku. Turkmenistan i Uzbekistan u nekoj meri. U drugim državama regiona u redovima elite bilo je bar izvesne spremnosti na to. No, ni Rusija nije sedela skrštenih ruku. Njene državne strukture su se, čak i pod vlašću kontroverznog prvog predsednika, brzo pribrale posle urušavanja državnog jedinstva dela sveta koji je poznat kao „istorijska Rusija“. Sistematski su počele da rade na raznim vidovima njegovog ekonomskog, političkog, vojnog, kulturnog povezivanja. Ali to je rađeno vrlo taktično, sa mnogo tolerancije kako ne bi bio povređen nacionalnih ponos tek stvorenih država.

Tu se nije ništa promenilo ni sa početkom ozbiljnog jačanja Rusije pošto je na njeno čelo došao Putin. Rusija je ostala odmerena kada se radi o njenom okruženju, i to se pokazalo blagotvorno. Vladajuće elite značajnog dela postsovjetskih država su se postepeno oslobodile velikog dela straha da će državnosti zemalja koje su predvodile biti ugrožene. U takvim okolnostima su dubinske naslage onoga što ih sa Rusijom povezuje – od ruskog jezika koji je ukorenjen među višim i srednjim staležima, preko ruskog i sovjetskog kulturnog nasleđa, prosvetnih standarda, energetskih i drugih spona – dobile zamah. Umnogome spontano – uzgred budi rečeno Rusija na klasičan način dugo nije sistematski činila napore u domenu ispoljavanja „meke moći“ usmerene protiv Zapada – to je usporilo pa delom i anuliralo opsežne zapadne aktivnosti usmerene ka potiskivanju ruskog i jačanju svog uticaja.

PALETA IZAZOVA
Od kada je početkom 21. veka evroatlantski kartel asimetrično započeo agresivni obojeni skok na postsovjetski prostor – koji nije imao za cilj samo zaposedanje ruskog okruženja već u nekom trenutku i pokušaj narandžaste okupacije same Rusije – pokazala se u punom svetlu izdržljivost povezanosti lokalnih vladajućih elita sa Moskvom i „ruskom civilizacijom“. Zapad je morao da ulaže ogromne resurse i deluje krajnje usredsređeno da bi nešto postigao. A Rusija i kada je pravila ozbiljne greške imala je ogromne defanzivne potencijale.

U takvim okolnostima uz sve planove i akcije Zapada – posle više faza kulminacije kriza na prostoru nekadašnjeg SSSR-a – geopolitički raspored figura je ostao relativno sličan kao krajem 90-ih kada su Vašington i njegovi partneri pomislili da je došlo vreme za pohod koji će im brzo doneti trijumf. Zapad je postizao rezultate – delovalo je da su takvi da će predstavljati prekretnicu – ali bi u narednom periodu oni velikim delom izbledeli. Čak i Gruzija nije geopolitički stigla tamo gde su mnogi očekivali da će biti još pre nekoliko godina, a rusofobni procesi u njoj gube veliki deo naboja koji su u jednom periodu dobili.

Ni u Ukrajini, gde su stvari komparativno gledano otišle u najgorem smeru, nije sve crno, a ponekada se samo radi o tome da su ranije prikrivane protivrečnosti u potpunosti postale vidljive, što ima i dobru stranu: umanjuje prostor za zakulisno antirusko delovanje a Moskvu podstiče na adekvatniju odbrambenu politiku. Neću da kažem da je situacija tu dobra, ali nije ni katastrofalna kao što se nekada čini. Međutim, i tu, i to tamo gde nije došlo do radikalnog antiruskog obrta, kao i u drugim po tome sličnim postsovjetskim krajevima, dešavaju se neke stvari koje su, čak i u Rusiji, nedovoljno markirane a dugoročno su vrlo opasne. Možda i više od onoga što na očit način deluje kao pretnja. Osvrnućemo se na to na primeru Kazahstana.

LUKAVA INDOKTRINACIJA
Zapad u skladu svojom strategijom prodora u rusko okruženje, nikada nije prestao da radi. Nekada je delovao napadno, nekada odmerenije, ali uvek je išao ka onom što je zacrtao. Pre par godina, sa zaoštravanjem odnosa sa Rusijom, mnogo veću pažnju je počeo da poklanja i vezama sa zvaničnicima Kazahstana. Uporedo, dinamiziran je rad sa „društvom“, od NVO sfere do kulturnih i obrazovnih institucija. One su posebno bitne jer se akcenat stavlja na omladinu čija „vesternizacija“ se, ne samo kroz masovnu kulturu, forsira.

Širom Kazahstana se u školama, na fakultetima, u bibliotekama, osnivaju razni američki i drugi punktovi, organizuju se raznovrsne manifestacije, dodeljuju fondovi, sprovode obuke. Posebno se tu kao meta prepoznaju mladići i devojke koji žele da se bave medijima, kao i politički podmladak vladajuće ali i drugih partija. Naravno, uz omladinu pažnja se posvećuje i starijim kadrovima u okviru prosvetnog sistema, medija, partija. U vezi sa svim time, učestalo kao nikada pre, krstare brojni predstavnici zapadnih ambasada, američki i EU gosti iz domena kulture i nauke, konsultanti iz raznih oblasti čije usluge se nude kao „donacija“.

U vezi sa svim rečeno, jako je bitno istaći da se pazi da ništa od toga ne deluje antirežimski. Namera je da se državni vrh ne oseti ugroženim. Doduše, možda mu toliko jačanje američkog i drugog zapadnog uticaja nije baš po volji, ali – s obzirom da koliko god s jedne strane čuvao savezničke spone sa Rusijom, želi da izbegne (iz raznih nacionalnih i ličnih razloga) konfrontaciju sa Zapadom – uzdržava se da na bilo koji način iole energičnije ograniči domete zapadne „meke moći“. Pri tome i Zapad se za sada trudi da ne bude provokativan tako što bi otvoreno raspirivao rusofobiju. Kada se to i čini deluje se indirektno, preko plasiranja bolnih istorijskih tema (npr. stradanje u vreme kolektivizacije, pri čemu se svemu veštači daje nacionalna nota).

IŠČEKIVANjE PROMENA
Sve to je vrlo opasno zato što se nova ofanziva dešava posle dvadesetak godina umerenog rada na širenju zapadnog i umanjivanju ruskog uticaja. Do sada su sazrele brojne generacije koje su manje povezane sa Rusijom nego one koje su formirane u doba dok je Kazahstan bio sa njom u državnoj zajednici. Nemalo njihovih izdanaka je ušlo u razne institucije, a postalo je i deo političke elite. Na tom tlu se sada seje seme novog udaljavanja od Rusije, odnosno povezivanja sa Zapadom. Dometi toga mogu da budu vrlo zabrinjavajući još iz jednog razloga. Nema sumnje da se u Kazahstanu približava smena vlasti. Nije bitno da li se radi o nekoliko godina, ali suštinski je na izmaku epoha Nursultana Nazarbajeva.

Kazahstanski lider još od kraja 80-ih prošlog veka kada je postao šef Komunističke partije tada te sovjetske republike, ima 79. godina. To što je sada odlučio da se povuče ne znači da gubi značajan uticaj na vlast, ali svako će ojačati neki ljudi iz njegovog okruženja koji su bili u drugom planu. A čak i da ono ostane na kursu koji je u ime svoje zemlje zauzeo Nazarbajev, menjaće se potpunije nego do sada odnosi u redovima političke elite. Na to računa Zapad. Igra na dalje jačanje u vlasti onih krugova koji su mu mnogo naklonjeniji, siguran da će dobiti veći prostor nego dok je Nazarbajev bio mlađi i snažniji.

Postoji još jedan bitan aspekt: Vašington sada, i to ponovo na način koji nije previše napadan, pokušava da što više – uz pumpanje bilateralnih odnosa sa SAD – poveže Kazahstan i sa EU i NATO. Radi na kreiranju kompleksnog strukturalno-personalnog mozaika, koji bi malim kvantitativnim skokovima u jednom trenutku potpuno promenio geopolitički kvalitet Kazahstana. Umesto narandžaste revolucije tu je izabran realniji put narandžaste evolucije. Slično je i sa drugim zemljama iz ruskog okruženja gde je uloga Moskve velika, mada se tamo uglavnom još ne ulažu toliki napori.

Značaj Kazahstana je poseban zbog veličine, bogatstva, geopolitičke lokacije i versko-civilizacijskog karaktera. Radi se o dominantno muslimanskoj zemlji sa nesumnjivo jakim sekularnim temeljima i bez značajnijih tokova islamskog radikalizma. Prirodno je prebogata i ogromna (2,717,300 km²), o čemu govori podatak da obuhvata teritoriju veću od pola Evropske unije (4.381.324 km²). Konačno, strateški je smeštena između dva ključna konkurenta Amerike – Rusije i Kine.

SRPSKO-KAZAHSTANSKE POUKE
O tihim ali već odmaklim promenama duha kazahstanke političke elite, govori i spomenuti drugačiji odnos prema Kosovu. Što je ta zemlja dalje od Rusije, ona će biti na većoj distanci od naših interesa u vezi sa južnom srpskom pokrajinom. Bez kontriranja Rusiji u nekim pitanjima koja se direktno nje tiču, tako se pokazuje Zapadu da se uvažava njegova pozicija. Kosovo samo po sebi nije bitno, ali je postalo lakmus papir globalnih odnosa. To uvek moramo da imamo u vidu kada sagledavamo geopolitička kretanja od Venecuele do Dalekog istoka. Tamo gde Zapad nameće svoje stvari ispadnu loše za nas!

Kazahstan, kojim smo se u sklopu šire priče bavili u svojstvu primera, svakako neće u skorije vreme povući poteze koji bi direktno bili usmereni protiv nas, što bi predstavljalo priznanje Kosova ili podrška antisrpskim inicijativama koje imaju za cilj da budemo stigmatizovani kao genocidni narod (britanska rezolucija od pre nekoliko godina u vezi sa ocenom dešavanja u Srebrenici). Na realan način koji proizlazi iz naše udaljenosti, kazahstanski predsednik Nazarbajev je opredeljen za ispoljavanje prijateljskog stava prema srpskom narodu. Ali i pored takve krovne konstrukcije, opažamo negativne pomake koji se najbolje vide u vezi sa Interpolom. Šta će onda biti sutra kada eventualno nastupi neka bitno drugačija politička era u Kazahstanu? Vredi se zapitati i podsetiti da je naš vitalni interes da u toj i drugim zemljama gde je njen uticaj veliki, Rusija očuva primat. Samo tada odatle sigurno neće duvati za nas neprijatni vetrovi!

Još nešto na samom kraju, direktno u vezi sa Kazahstanom. Ta zemlja je našla profitabilan model geopolitičkog pozicioniranja. Od ključnog značaja je da bude u strateško-partnerskim odnosom sa Rusijom na koju je istorijski upućena i u dobrim odnosima sa sve moćnijom Kinom. Svakako se na to pozitivno nadovezuju i produktivne veze sa Zapadom. Ali kada bi se u ime njih žrtvovali ruski i kineski, racionalno gledano, prioriteti, to bi bila tragedija za Kazahstan. Zamislite samo kakve bi razorne konsekvence nastale kada bi se, obuhvaćen Rusijom i Kinom, on našao u konfrontaciji sa njima.

Toga je svestan i prozapadni segment kazahstanske elite, ali s obzirom da ta zemlja nema dužu i dublju povest odnosa sa Zapadom, verovatno ne razume da su tamošnji centri moći spremni da je, samo ako im to odgovara, raznim manipulativnim tehnikama gurnu u sunovrat. Sve sa svojim lokalnim prijateljima. Evroatlantski stratezi dobro znaju kako se „kuva žaba“ i stvari umeju da dovedu do tačke kada je teško zaustaviti nesreću. A šta za njih znači tragedija još jednog perifernog naroda? Ništa! Bar mi smo to više puta osetili na svojoj koži ali nažalost nismo iz toga izvukli dovoljno čvrste zaključke. Zato nam se na bolan način, uslovno rečeno, istorija i ponavlja. Kazahstanci bi u vezi sa tim štošta mogli da nauče iz naše nesreće, kao što je i njihova situacija inspirativna za nas.

 

Izvor Pečat/Vidovdan, 22. mart 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u