M. Bulatović: Miloševiću je Ahtisari zapretio ubistvom dva miliona Srba

Ukoliko SRJ ne prihvati ponuđeni sporazum, objasnio je NATO-poštar Ahtisari, Beograd će, tepihom bombi, biti sravnjen sa zemljom

NATO agresija na SR Jugoslaviju promijenila je svijet. Prošlo stoljeće je okončano protivprirodnim i protivpravnim bombardovanjem male evropske države koja nije ugrožavala mir i teritoriju nijedne druge zemlje. Stvarni zločin je, srećom, bio mnogo manji od planiranog.

Nakon dvadeset godina od takvog i tolikog zločina, NATO zvaničnici nisu priznali svoje nezakonito ponašanje, bahatost u primjeni nesrazmjerne vojne sile i ubistvo nedužnih građana. Hiljade ljudskih života su za njih bile i ostale — kolateralna šteta.

Ni nakon dvije decenije nismo dočekali izvinjenje. Čulo se tek nekoliko tihih diplomatskih glasova žaljenja zbog civilnih žrtava. Ličnosti koje svijetu govore u ime NATO-a su se mijenjale, ali sam NATO je ostao isti u svojoj ubilačkoj ideologiji. Ili, možda je ovo tačnije, dalje je evoluirao u pravcu univerzalnog zla.

U danima podsjećanja, danima tuge, ali i godinama ponosa i prkosa, treba od zaborava spasiti događaj koji najbolje pokazuje pravu prirodu NATO zločinačkog poduhvata prema SR Jugoslaviji. Radi se o sastanku koji je, pred sam kraj bombardovanja, Slobodan Milošević, predsjednik SR Jugoslavije, imao sa „posrednicima“ Martijem Ahtisarijem, u ime NATO-a, i Viktorom Černomirdinom, ličnim izaslanikom Borisa Jeljcina, predsjednika Ruske Federacije.

Ukoliko SRJ ne prihvati ponuđeni sporazum, objasnio je NATO-poštar Ahtisari, Beograd će, tepihom bombi bačenim sa visina nedostižnih braniocima, biti sravnjen sa zemljom. Ostalo je u domenu urbane legende da li je, pritom, slikovito rukom počistio prašinu sa stola za kojim je sjedio. Nesporno je, međutim, da je na pitanje predsjednika Miloševića: „A, kako ćete svijetu objasniti ubistvo dva miliona ljudi?“, lakonski odgovorio kontrapitanjem: „A, koliko je ljudi ubijeno u Vijetnamu? Ne zna se. Ni za ovo se neće znati“.

Time se pokazala prava priroda NATO-a. Treba ubiti i dva miliona ljudi da bi se njihov zločinački naum ostvario. Čitava jedna evropska prestonica je trebalo da postane „kolateralna šteta“. Ali, zašto baš Beograd? Vjerovatno je logika NATO-a planera ukazivala da bi to bilo najekonomičnije. Ubiti najveći broj nedužnih civila sa najmanjim utroškom bombi i raketa.

Budući da Vojsku Jugoslavije, koja se borila sa NATO kopnenim snagama (pod imenom OVK) nije mogao da uništi a da istovremeno ne poubija i sve Albance na Kosovu i Metohiji, izbor Beograda je bio „logičan“. Logičan za zločinački um. Ipak, da li je ova prijetnja koju je, u ime NATO-a, prenio zloslutni Marti bila obično pretjerivanje? Neko bi, možda, vođen kockarskom logikom, mogao da sve tako shvati. Pravi državnici, a Slobodan Milošević je to nesumnjivo bio, znaju da onaj ko može da smisli i izgovori tako užasnu prijetnju, nesumnjivo jeste u stanju i da je ostvari. Kako je u pitanju bila sudbina cijelog jednog naroda, državnička mudrost je nalagala da za svoj narod treba žrtvovati sve — osim samog naroda.

Viktor Černomirdin nije pružio očekivanu i potrebnu zaštitu. Kasnije je dokazano da je time prekršio direktna uputstva predsjednika Borisa Jeljcina. Svjedočenje i dokaze o njegovoj tadašnjoj nečasnoj ulozi kasnije su dali general Leonid Ivašov, član ruske delegacije i Jelena Guskova, ruska istoričarka. Ipak, „zaslugom“ Viktora Černomirdina, bio je stvoren utisak da su tada NATO i Rusija bili na istoj, nama protivničkoj strani. Protiv NATO-a smo mogli da nastavimo da se borimo. Protiv Rusije ne.

 

Izvor Sputnjik, 11. april 2019.

Pratite nas na YouTube-u