V. Možegov: Liberalna Amerika već pola veka demonizuje konzervativnu Ameriku

Odmah posle kraha makartizma levo-liberalne snage prešle su u moćnu kontraofanzivu. Počelo je demonizovanje konzervativne Amerike

Godina 1969. bila je poslednja tačka stavljena na dotadašnju konzervativnu hrišćansku tradiciju Amerike. Poslednja, uprkos tome što su potom usledila predsednikovanja Niksona (1968-1972) i Regana (1981-1989), a evo i sada Trampa. Raniji konzervativni svet Amerike prestao je da postoji krajem 60-ih.

Dakako, sadašnji levo-liberalni američki establišment i mediji koje kontroliše – a to je 95 odsto potencijala svih svetskih medija – tadašnje događaje predstavljaju sasvim drugačije. Ali, pogledajmo na sve očima ondašnje konzervativne Amerike. I ograničimo se na Holivud koji danas utiče na umove i svest celog sveta toliko da je postao svojevrsno Centralno ministarstvo za agitaciju i propagandu levo-liberalnih vrednosti.

Prvi filmski studiji na severozapadu Los Anđelesa počeli su da se otvaraju još 1910, a već 20-ih godina se Holivud pretvara u imperiju koji ne poseduje samo najveće studije već i više od 15.000 bioskopa (što je tada bila četvrtina svih bioskopa u svetu). A pripadali su najvećim filmskim koncernima: „Univerzal“, „Paramaunt“, „Kolumbija“, „20. vek-Foks“, „Metro-Goldvin-Majer“ i „Vorner-braders“. Tada ekrane Amerike preplavljauju sve skandalozniji filmovi, a sam Holivud potresaju sve grandiozniji skandali.

Najveću prašinu podigao je slučaj filmske zvezde Roska Arbakla (koji je u filmski svet uveo Čarlija Čaplina) koji je bio optužen za silovanje i smrt glumice Virdžinije Rape (1921-ve) i ubistvo režisera i glumca Vilijama Desmonda Tejlora (1922).

U to vreme su organizacije američkih evangelista i katolika počele da se bore protiv holivudskih naravi, ukazujući da je Holivud čedo pretežno ljudi koji ne pripadaju hrišćanskom, a ni američkom moralu i identitetu. Čak se tada pojavio zahtev da se „film iščupa iz kandži đavola i 500 nepravovernih Jevreja“.

Ovo poslednje posebno zabrinulo Holivud. Jer, svi osnivači najvećih filmskih studija zaista su bili došljaci iz istočnoevropskih varošica: Karl Lemle („Univerzal pikčers“), Adolf Cukor („Paramaunt pikčers“, Vilijam Foks („Foks film korporejšn“), Luis B. Majer („Metro-Goldvin-Majer“), Hari, Sem, Albert i Džek Vorner („Vorner braders“).

Scenarista Vilijam Goldman je kasnije napisao: „Uvek sam govorio da su dva najveća jevrejska izuma u 20. veku – Država Izrael i Holivud. Jevreji su stvorili Izrael da bi se odvojili od ostalog sveta, a Holivud – da bi pomogli svetu da zatvori oči pred realnošću“.

Početkom 20-ih godina zatvaranje očiju na realnost nije dalo velike rezultate, ali je Holivud postao moćni mehanizam uticanja na umove koji je uzeo pod svoje celu Ameriku. Sve je bilo skoncentrisano u rukama nekoliko magnata koji su bili veoma udaljeni od hrišćanskih vrednosti i tradicija.

Krajem 20-ih godina je bio pojačan pritisak katoličkih organizacija na holivudske studije. A krajem 40-ih – na talasu prve antikomunističke kampanje i hladnog rata koji je počinjao – predsednik SAD Hari Truman inicirao je, u lovu na „leve simpatije“, provere državnih službenika. Tada se i Komisija za istraživanje antiameričkog delovanja – a to je bila komisija pri predstavničkom domu – pozabavila Holivudom.

A tamošnji studiji su „vrvili od komunista, socijalista i liberala i njihovih udruženja“. Ni u samom Holivudu to nisu naročito skrivali. „Biti komunista – to je tada bilo šik. Komunisti su bili – ili je tako izgledalo – jedina snaga koja se suprotstavljala nacizmu“, rekao je režiser Fric Lang.

Za američkog konzervativca tradicionalistu Holivud je zborno mesto „sodomita, bludnica i crvenih“, a cilj im je bio – zavera radi rušenja tradicionalnog američkog poretka.

Zato – kada je direktor FBI Huver iniciirao masovne provere „Košerne doline“ (kako su tada nazivali Holivud u Los Anđelesu) – društvo je to primilo sa velikim odobravanjem. Akciju FBI podržali su i malobrojni holivudski konzervativci: Ronald Regan, Robert Tejlor, Hari Kuper, Volt Dizni… U pisanju dosijea o „nepouzdanim“ učestovao je i pisac Džordž Orvel. U njegovom spisku sa 38 imena (sastavio ga je za Ministarstvo spoljnih poslova Velike Britanije, ali je došao u posed FBI) našli su se i Čarli Čaplin, Majkl Redgrejv, Orson Vels, Pol Robson…

Današnji levo-liberalni mediji, naravno, sve što se tada događalo proglašavaju za čudovišne progone i veliki teror uporediv sa gulagom. Ovo nije šala. Međutim, teror je bio više nego skroman, a u uslovima tadašnje Amerike, sa njenim pravosudnim sistemom, i nije mogao da bude drugačiji. Nije bilo ni crnih spiskova i robijanja.

Famozna „holivudska desetorica“ – a to su bili scenaristi glavne žrtve režima Huver-Truman – čak nije imala probleme zbog članstva u komunističkoj partiji, koja tad nije bila zabranjena, već za odbijanje da se pojave pred kongresnom komisijom. Za njih je glavna kazna bila poluzvanična zabrana da se bave svojim poslom, ali su je oni vešto izigravali.

Među onima koji su postradali od „velikog terora“ bili su kompozitori Leonard Bernstejn i Aron Koplend, režiseri Stenli Kramer i Fred Sineman i glumci Filip Leb i Sem Džafe. Čudovišan progon doživeo je Čarli Čaplin, kojem 1952. nisu dali vizu da bi mogao da se vrati iz Velike Britanije. Vatreni komunista Bertold Breht, koji se u SAD sklonio iz nacističke Nemačke, u takvoj atmosferi je odlučio da napusti SAD i da pređe u socijalističku istočnu Nemačku.

Sjedinjene Države je napustio i Orson Vels koji je 1959. magazinu Eskvajr ponosno pričao da je to učinio zato što je izabrao slobodu. Istina, pričalo se da Vels nije pogegao od progona koliko stoga što je bio umešan u ubistvo holivudske zvezde Elizabet Šort. „Čudovišni progoni“ su, uostalom, prestali već 1948. i verovano se ne bi ni obnovili da nije bilo slučaja bračnog para Rozenberg koji je bio optužen za predaju SSSR tajni američke atomske bombe i da nije uzletela zvezda senatora Makartija.

Američki političko-pravni sistem, u kojem je Sud samostalni centar vlasti (kojme je umnogome potčinjen i sam šef države) u suštini je, sa svojim precedentnim pravom, preterano ranjiv. Jer, bio je dovoljan i jedan presedan da se u njemu pojavi pukotina. Tako se i dogodilo. Odmah posle kraha makartizma levo-liberalni mediji podigli su neverovatnu dreku, a levo-liberalne snage prešle u moćnu kontraofanzivu. Počelo je demonizovanje konzervativne Amerike.

Jedna za drugom počele su da padaju zabrane filmova. Sudski procesi povodom poeme Alena Ginzberga i „Golog doručka“ Vilijama Berouza uklonili su brane talasu narkomanije, homoerotike i pornografije… Ameriku su počele da potresaju kontra-kulturna i seksualna revolucija.

Godine 1968., na vrhuncu hipi-revolucije, Hejsov Kodeks, koji se u minimalnoj meri još poštovao, bio je konačno odbačen i zamenjen sa MPAA (sistemom indeksacije filmova za različite kategorije gledalaca), pa je počeo procvat porno-industrije i „pornošika“. Tada je gledanje pornofilmova u najvećim američkim bioskopima bilo u velikoj modi. Zbog čega sam napisao da je 1969. bila „poslednja tačka“?

U američkim bioskopima je 1968. počeo da se prikazuje jedan od najšokantnijih filmova „Rozmarina beba“ koji je režirao Roman Polanski. U tom filmu glavna junakinja začinje dete sa samim Satanom, a 9. avgusta 1969. žena Polanskog – Šaron Tejt koja je bila u osmom mesecu trudnoće – biva zaklana od grupe dece koju je predvodio tipični hipik i guru novog religioznog kulta Čarls Menson.

Ta deca su na zidu krvlju ispisala: „Buržoaske sivnje“. Tako se za Ameriku završio njen stari dobri i započeo novi železni vek. Vek trijumfa slobode i liberalnih vrednosti…

 

Izvor Fakti, 15. april 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u